JUBILEJ NOVOSTI: Svedočenje o višestranačju

Dragana Matović

02. 11. 2018. u 13:02

Zapisi o nastanku, prohujalom vremenu, usponu, greškama i ljudima. Slovenci su na početku građanskog rata imali gebelsovsku propagandu

ЈУБИЛЕЈ НОВОСТИ: Сведочење о вишестраначју

UREDNIK Ivan Lovrić iz mlađih dana

U "NOVOSTI" je došao 1976. kao student i honorarni dopisnik iz Rume. I danas, posle 42 godine, čuva telegram kad su ga šef dopisnog Vladimir Lale Perović i Mića Jovanović, urednik vojvođanskog izdanja, pozvali da dođe u našu kuću. Došao je, kaže, odmah. Rekli su mu: "Ti ćeš ujutru da ideš na Studio B oko šest sati da reklamiraš 'Novosti'".

Ivan Lovrić, doajen naše redakcije, seća se da je svako jutro na Studio B nosio tri primerka prvog izdanja - za Duška Radovića, Đoku Vješticu. Jedan primerak i za njega, kako bi slušaocima javio šta donosi izdanje koje je upravo u njegovim rukama.

- Voditelj jutarnjeg programa bio je Dragan Kojadinović, a u pola sedam je emitovano "Beograde dobro jutro" Duška Radovića - priča Lovrić. - A, Duško Radović je bio zanimljiv lik, uvek je kucao na mašini "olimpija" i pisao je od rane zore. Pisao je mnogo tih aforizama. Bacao ih, cepao i ponovo pisao.

RADIO je Lovrić godinu i po dana, a onda su ga primetili Jovan Kesar i Manojlo Vukotić. Bilo je upražnjeno mesto novinara koji je trebalo da prati poljoprivredu.

- Kaže meni Vukotić: "E, imam posao za tebe, ti si seljak iz Rume i ti ćeš najbolje da pratiš poljoprivredu". Odgovorio sam mu: "Jesam iz Rume, ali nisam seljak." Moj prvi veliki zadatak bila je Titova smrt. Taj broj pripremali smo dugo. Bili smo zaduženi da svako iz svog sektora izabere najbolju priču o Titu. Pronašao sam da je Tito prvu brazdu posle rata zaorao u Dobanovcima. Uradio sam reportažu sa seljacima koji to pamte.

Sve štamparske ploče u štampariji bile su pripremane unapred i samo se čekalo da Tito umre. I kad je došao taj dan, krenula je rotacija.


- Naslov na prvoj strani bio je naslov : "Umro Tito, živi delo" - govori Lovrić. - Nije pisalo da je umro. Te novine su izašle u 1.030.000 primeraka. Bile su crne kao ugalj. Bili smo u nekom stanju uzbuđenosti. Ne samo da smo pisali, već su neki od nas i prodavali novine. Uzmemo svežanj novina, pa na Terazije. To se razgrabi odmah. Niko nije pitao za kusur. Vratili bismo se u redakciju, istresli novac iz džepova, pa onda ponovo na Terazije.

Mikan Milovanović, koji je bio i urednik kulturne rubrike, predložio je da se urade pozlaćene značke sa Titovim potpisom. Pravljene su sa kraćim i dužim potpisom.

- Značke su bile zakačene na karton - seća se Lovrić. - Dolazili su ljudi iz raznih firmi, fabrika i kupovali ih na "metar". Svi su bili "zadenuti" tim značkama.

Posle je, kaže, došlo neko drugo vreme.

- Pamtim doba kad je predsednik bio Slobodan Milošević - govori nam. - Rade Milosavljević i ja smo išli na sve moguće mitinge po Srbiji. Pre Gazimestana, 1988. na Ušću je bio veliki miting. Bilo je zaista mnogo ljudi. Ispred Brankovog mosta zaustavljali su narod da se ne most sruši. Puste jednu grupu, pa onda drugu zaustave... Nismo znali da li će Sloba da dođe sa zemlje ili sa neba. On je bio na nebu u to vreme. Pripremali smo specijalni broj, koji se štampao odmah posle mitinga u velikom tiražu. Miting je sa mnom "pratila" mlada kolegnica. Upitao sam je da li je došao, odgovorila mi je: "Jeste, sleteo je. Čula sam da kažu: Sklonite se da se spusti Sloba." Nakitim tekst za specijalno izdanje: "Samo ga nebo poslalo. Stigao je helikopterom. Ljudi su bili oduševljeni. Prepoznali su ga još dok je bio u vazduhu..." Svašta je bilo u tom tekstu.

NA ZEMLjI su bili neki "poljski telefoni", preko kojih su novinari diktirali izveštaje.

- Poslao sam izveštaj i polako smo krenuli prema redakciji - seća se Lovrić. - Nebo nas je spaslo. Sretnem Sonju Đurić, kolegnicu iz televizije i kažem joj: Ovaj sleteo. Pogledala me je iznađeno: "Ko je sleteo? Sloba je došao iz zgrade CK." Sledio sam se. Veze prekinute. Ljudi na mostu zaustavljeni. Ne znam šta da radimo. Pitam koleginicu od koga je čula da je sleteo. "Ne znam, tako su mi rekli", odgovara. Nemamo telefon. Ne možemo da se probijemo. Izlazi specijalno izdanje. Ne znam kako se ona probila preko mosta, uglavnom stigla je do redakcije. Rekla je glavnom uredniku Radetu Brajoviću šta se dogodilo i onda pala u nesvest. Pošto su slova na štamparskim pločama bila od olova, izgrebali smo rečenicu da ga je nebo poslalo, da je došao helikopterom... i, ipak, objavili specijalno izdanje.

Lovrić se seća i kako je bilo 1989. na Gazimestanu. Na taj miting Milošević je stvarno došao helikopterom:

- Stigli smo dva dana ranije. Šefovi su spavali u hotelu "Grand", a novinari po privatnim kućama. Ja sam sa Mirom Vlajić bio u manastiru Gračanica i nisam ni oka sklopio. Proveli smo noć budni pored sveštenika koji je ležao u gipsanom koritu. Celu noć je padala kiša. Sledećeg jutra - blato do kolena. Gordana Brajović i ja smo išli uz narod. Svuda blato. Gazili smo. U jednom trenutku ona upadne u blato i izgubi cipelu. Nismo mogli da je nađemo i onda je ona skinula i drugu i otišla bosa na Gazimestan. Takva je bila Gordana. Drugačija.

NA GAZIMESTANU, seća se Lovrić, tri šatora: jedan za Slobodana i rukovodioce, drugi za sveštenike i treći za novinare.

U ekipi "Novosti" su bili i Rade Brajović, Jovan Kesar, Miroslav Zarić, Miša Miljković, Bora Komad, foto-reporter Ratko Radetić.

- Bilo nas je mnogo, ali ništa ne bismo uradili da nije sa nama pošao Vladimir Krasić - kaže Lovrić. - Da on nije doneo neku skalameriju u džipu i preko nje slao slike i izveštaje, ne bismo mogli da pošaljemo tekstove u redakciju. On nas je spasao.

LOVRIĆ je najveći deo karijere proveo kao skupštinski izveštač:

- Pratio sam Izvršno veće. Tad nije postojala višestranačka skupština, nije bilo vlade. Tu su bili Čkrebić, Stambolić... Smenjivali su se s jednog mesta na drugo. Sednice su bile otvorene za novinare i kratko su trajale. Unutra se pušilo, ali nije baš smelo da se pije. Mi smo naručivali belu kafu, a konobar nam je donosio šoljicu u koju je sipao votku ili rakiju.

Kad je počelo višestranačje, Lovriću je najinteresantniji bio prvi saziv Skupštine.

- Opozicija nije imala mnogo poslanika, ali su u Skupštini bili njeni najozbiljniji predstavnici - kaže on. - Bilo je tolerancije i poštovanja.

Lovrić se seća da je tokom Osme sednice SKJ više novinara i poslanika bilo u skupštinskom restoranu, nego u sali:

- Vodila se rasprava: Milošević ili Stambolić. Odlučio je glas Nikole Ljubičića. Posmatrao sam kako to izgleda u restoranu. Prvog dana svi novinari su bili oko Dragiše Buce Pavlovića. Buca u belom odelu. Drugog, oko Buce nema nikog. Trećeg, on sedi sam. E, to smo mi, i to je tako.

Za 25 godina koliko je proveo kao skupštinski izveštač, Lovriću su se u pamćenje najdublje urezale dve izjave bivšeg predsednika Tomislava Nikolića.

- Kada je Stranka srpskog jedinstva ušla u skupštinu, Nikolić je bio običan poslanik. Sećam se njegove svađe sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Išlo je Arkan, Toma, Arkan, Toma, Arkan, a onda Toma najednom kaže: "Gospodine Ražnatoviću, više ste vi navlačili čarapu na glavu, nego ja na nogu." Isto je bila neka svađa u Skupštini, kad Toma ustane i kaže: "Ljudi, nemojte da se svađate. Život je kratak. Ja to najbolje znam. Radio sam na groblju."

POČETAK građanskog rata Lovrić je dočekao u Ljubljani.

- Ratko Radetić i ja bili smo u hotelu "Union" kad je Slovenija proglasila nezavisnost. Bilo je veliko slavlje na ulicama - seća se Lovrić. - Kada smo izašli, tri dana nismo ulazili u sobu. Bio bi to smešan rat, da deca nisu poginula u tenkovima. Tenkovi su bili bez municije. Vojnici su se zaustavili, jer nisu hteli da pregaze svoje vršnjake Slovence koji su proslavljali nezavisnost. A, onda je neki ludak iz kuće ubacio Molotovljev koktel u tenk. Slovenci su imali gebelsovsku propagandu. Savršenu. Sećam se da su doneli neku staru bombu i rekli da je to kasetna bomba koja je eksplodirala. Da je bomba bila prava i da se to zaista dogodilo, poginulo bi pola Slovenije.


Sutra: Novinari novosti kao kolporteri



Pratite nas i putem iOS i android aplikacije