FELJTON - JEDINI KOMUNIST MEĐU GOSPOĐAMA: Krista Đorđević - Druga majka Dobrice Ćosića

Piše: Ana Ćosić VUKIĆ

09. 06. 2023. u 18:00

ZA BIOGRAFIJU moga oca i pisca Dobrice Ćosića veoma je važna knjiga „Prijatelji“ (2005) i njeno dopunjeno izdanje „Prijatelji moga veka“ (2009).

ФЕЉТОН - ЈЕДИНИ КОМУНИСТ МЕЂУ ГОСПОЂАМА: Криста Ђорђевић - Друга мајка Добрице Ћосића

Foto: Porodični arahiv Ane Ćosić Vukić

Te knjige su bile moja ideja inspirisana čitanjem njegovih dnevničkih beležaka. Izdvojila sam zapise o njegovim prijateljima, posebno o piscima, i predložila mu da ih dopuni i napravi njihove portrete ili da ispriča priču o njihovom životu, o događajima u kojima su učestvovali, o posebnosti njihovih ličnosti, o uticaju koji su izvršili na njega. Ove knjige su u stvaralaštvo mog oca uvele novu izražajnu formu –  portret. [...]

U knjizi „Prijatelji moga veka“, na samom početku, odmah posle portreta Jove Španca, smestila sam portret Kriste Đorđević. Gospođe, koja je bila veoma važna ličnost, naročito u mladosti mojih roditelja i koje se, možda, jedino ja sećam. Taj celovit portret je nastao posle teksta o njoj koji je napisao za mene i našu zajedničku knjigu. Pripovest o Kristi Đorđević, drugoj majci mog oca, organski pripada ovoj knjizi i zbog toga ću citirati prvu verziju teksta.

„Pokojna gospođa Krista Đorđević, Gospođa i za sve komuniste, jedina gospođa među komunistima, i sa Milicom Prodanović jedini komunist među gospođama, bila je moj i naš porodični prijatelj. Životni prijatelj. Primila me je u svoj dvosobni stan 1945. godine, hranila me i brinula o meni. Posle venčanja sa Božicom 1947. godine, nastavili smo zajedno da živimo, nas dvoje u prolaznoj sobi, valjda do 1949. godine, kada je Gospođa zamenila svoj zagrebački stan za trosoban stan u Kralja Milutina 54 i u tom stanu dala nam utočište. Imali smo po jednu sobu i zajedničku trpezariju i kuhinju, pa smo održavali i zajedničko domaćinstvo. Živeli smo kao porodica. U tom stanu si se i ti rodila. Ja sam, krajem 1956. ili 1957, dobio stan u Birčaninovoj 16, te smo tako posle 12 godina mog „pobedničkog“ boravka u Beogradu, najzad imali svoj porodični dom. Pričam ti tu beogradsko-stambeničku povest ne samo zato što je ona jedan životni sadržaj našeg prijateljstva sa Gospođom, pričam ti je vrlo tendenciozno. Dakle, 12 godina sam sa porodicom živeo kao podstanar, iako sam bio partijski funkcioner, narodni poslanik Republičke i Savezne skupštine i pisac romana `Daleko je sunce` i `Koreni`. A sadašnji antikomunisti govore o meni kao o `dvorskom piscu`.

Gospođu Kristu sam upoznao u jesen 1941. godine, u kući Dragoslava Jovanovića Španca, do rata studenta medicine, a u ratu sekretara Okružnog komiteta KP Jugoslavije za Kruševac...Kod svog „španskog“ prijatelja Gospođa se bila sklonila bežeći od Gestapoa i srpske Specijalne policije. Za veliku porodičnu zadrugu čiji je domaćin bio Svetislav  Tila Jovanović, čovek bez obe noge, po mom saznanju – čovek sa najtrezvenijom seljačkom glavom u Srezu trsteničkom, seljak-aristokrata i moralni heroj koga su četnici zaklali, dakle u toj mnogoljudnoj i mnogodecnoj porodičnoj zadruzi, Krista je bila Gospođa, neko iznad svih... To joj je bilo ime, zanimanje, rang i funkcija. [...]

Živela je poluilegalno, a znalo je pola sreza da je u Stragarima jedna dvorska dama, neka `velika gospođa`, koja `zbori devet jezika`, prijatelj predsednika vlade u Londonu, Slobodana Jovanovića, i svih velikih ljudi o kojima su okupacijske novine pisale da su neprijatelji i izdajnici srpskog naroda. Dolazeći partijskim poslom kod Sekretara okružnog komiteta Jove Španca, upoznao sam je i oduševio se njenim podvigom; ćerka zagrebačkog bankara, žena profesora Univerziteta, dvorska dama, a drug je naš – zaštitnik komunista i pristalica partizanski! U danima naše užasne političke i moralne krize – sloma ustanka, a Nemci su bili pod Moskvom – nikada nije gubila veru u našu pobedu; smireno me hrabrila... Osećajući da sam se ja, partizanski ilegalac, živo zanimao za sve umetnosti o kojima mi je pripovedala kad god noću upadnem u kuću njenog domaćina Tile Jovanovića, dala mi je da čitam Jesenjinove pesme... [...]

VELIKI DOBROTVOR

GOSPOĐA Krista Đorđević  je bila veliki dobrotvor. Pre rata je školovala nekoliko srpskih umetnika, nama je dala svoj stan, a pritom u svakodnevici se nikad nije razbacivala novcem. Pokloni koje je davala bili su simbolični. Ali, kad je umrla, Božici i meni je ostavila lepe i intimne komade svog nakita: veliku kameju iz XVIII veka, venčani prsten svoje majke i sat svoga oca.

Sa `štajer` revolverom, dve bombe i zbirkom Jesenjinovih stihova, odolevao sam nemačkom prodoru do Vjazme, Lenjingrada i Dona, četničkim, nedićevskim i ljotićevskim poterama `ostataka komunističkih bandi`, noću se kao zver provlačio kroz četničke zasede i održavao sastanke sa mladićima i seljacima koji su strasno verovali u Rusiju i njen `milion i jedan tenk` koja će na proleće pregaziti Nemce kao `ala godinu` sve do Berlina. Duša mi je bila sva prozukla i natrulela od Jesenjinove lirike, a mozak mi je žustro vrcao tekstove i parole iz biltena Vrhovnog štaba, užičke `Borbe` i direktivnih pisama Pokrajinskog komiteta KP za Srbiju...

Opomenula sam ga da je njegovo ilegalstvo sasvim druga priča i da nastavi da mi priča o Kristi Đorđević.

– I ta moja ilegalska priča je priča o Gospođi. Jer se u toj našoj ilegali rodilo naše prijateljstvo i više od njega:Krista je bila moja druga majka; ja sam bio njen usvojenko, njen sin; tako smo se poštovali i voleli. Tvoju majku je smatrala snajom i volela je kao ćerku. Do njene smrti osećali smo se kao rod. Pazili se i brinuli jedno za drugo. Mnogo i o svemu, tvoja majka i ja smo od Gospođe čuli i naučili. Pored Božice, Gospođa Krista je najupornije verovala da imam književni dar, pa mi je sa svojih putovanja u Njujork (bila je delegat Jugoslavije u Socijalnom komitetu Ujedinjenih nacija), donosila sveske, mastila i penkala. [...] Zahvaljujući njoj upoznao sam se i sprijateljio sa velikim vajarom i divnim čovekom Sretenom Stojanovićem, pa vajarima Tomom Roksandićem i Palavičinijem, kompozitorom Petrom Konjovićem, slikarima Jovanom Bijelićem, Peđom Milosavljevićem, Lubardom i Milunovićem... Kod Gospođe su dolazile u posetu stare i otmene beogradske gospođe i gospoda, socijalno degradirani, eksproprisani, u penziji. Sa njima se uvek, po engleskom običaju, u pet popodne pio čaj i služili sitni sendviči i kolačići...  [...] Tako sam od Gospođinih prijatelja i prijateljica saznavao kako se srpska, beogradska buržoazija podelila na onu koja se potčinila novoj vlasti i  onu koja je izbegla u emigraciju s nadom u poraz komunista i povratak u Beograd. Gospođa Krista Đorđević me je svojom ličnošću, prijateljstvima i vezama sa građanskim Beogradom obogatila saznanjima, od kojih su neka, transponovana u tekstove mojih romana.“

Gospođa je bila delegat Jugoslavije u Socijalnom komitetu
Ujedinjenih nacija

Odselili smo se iz stana Kriste Đorđević u Birčaninovu ulicu 1957. godine... Krista Đorđević je meni bila potpuno drugačija od svih drugih žena koje sam poznavala: po stasu, odevanju i ponašanju. Bila je neobično sitna, krhka, skladna, strogo elegantna, uvek u kostimu i svilenoj bluzi, sa rafiniranim skupocenim nakitom u koji sam gledala opčinjeno dok su moji roditelji s njom uvek nešto ozbiljno razgovarali... Tada je naša kuća bila po svemu gospodska. [...]

Često se sećamo Gospođe koja je izvršila znatan uticaj na mog oca, osobito na Božicu i čitav poredak i život u našoj kući, zbog čega i ja toliko pričam o njoj.

SUTRA: KULTURNI I PROSVETNI PREOBRAŽAJ CELE SRBIJE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!