FELJTON - GINULI ZA TUĐE INTERESE: Neoprostiv greh je bio što osporavaju papi vlast

Đuro Zagorac

05. 06. 2022. u 18:00

BILA jednom jedna – Bela Krajina. Da li je pridevom u imenu dočaravala svetlost, iskazivala svoju dobrotu, nevinost... ili svoje savršenstvo?

ФЕЉТОН - ГИНУЛИ ЗА ТУЂЕ ИНТЕРЕСЕ: Неопростив грех је био што оспоравају папи власт

Foto "Vikipedija"

Imenica Krajina, u njenom postojanju, nije podrazumevala prostranstvo, državu, već samo okrvavljeni pojas, vojnu krajinu. A Srbi i vojne krajine su srasli, vekovima su stražarili. Bdili nad bezbednošću carevina i kraljevina, doprinosili da se sačuva hrišćanska Evropa od turskih osvajanja i azijatskog duha. Služili su i ginuli za tuđe interese; uspevali da opstaju, da savijaju i porodična gnezda, da odgajaju nove graničare. Karakterisala ih je vernost bečkim carevima i ugarskim kraljevima, što nije bio samo izraz njihove slepe odanosti, čuvali su ih zbog lične koristi, opstanka porodica u nadi da će im pomoći da se vrate u svoju carevinu. Interes je bio obostran.

Bela Krajina je bila omeđena: sa juga rekom Kupom, na severu planinama Kočevskog Roga, a prema istoku i zapadu u zavisnosti od unutrašnjih pomeranja doseljavanih i odseljavanih. Među prvim izbeglim na ovom prostoru bili su i Srbi iz Smedereva i okoline, koji su potražili novo utočište posle pada ovog grada i srpske despotovine 1459. Veća doseljavanja pominju se oko 1550. godine, a masovna posle Budačke bitke koja se dogodila u avgustu 1575. kad su Turci porazili hrišćane i čitave regije zavili u crno.

IZBEGLI narod je krenuo prema severu i utočište našao u ovoj Krajini. O ovim izbeglicama i Krajini najpouzdanije, naučno utemeljeno svedočenje, ostavio je Slovenac Janez Vajkard Valvazor (1641-1695) u knjizi „Slava vojvodine Kranjske”, koju je pisao na slovenačkom i nemačkom jeziku i sâm objavio 1687. Originale je uspeo da prikupi i na srpski prevede Andrej Božinović 2005. u Herceg Novom. Janez slovi za prvog slovenačkog naučnika, istoričara i geografa.

Zahvaljujući pomenutom Janezu i danas možemo steći vernu sliku o narodu koji je utočište našao u Beloj Krajini i u njoj dugo opstajao. Janez ih je krstio Vlasima ili Uskocima. A zna se da su katolici u Dalmaciji i šire tako nazivali pravoslavne Srbe koji su živeli u zaleđini primorskih gradova i pod tim imenom ih doživljavali kao ratnike, pljačkaše i prostake. A po mnogo toga, najviše po veri, Janez je dokazao da su bili Srbi grčke ispovesti i da im je vera bila najvažnije vezivno tkivo.

Evo i nekoliko navoda iz njegove knjige koji to najbolje ilustruju: Za razliku u veroispovesti rimokatolika i Uskoka se kaže da se ona prvo ogledala u izboru crkvenih velikodostojnika. Uskočki arhiepiskop, viši vladika, mora biti iz kaluđerskih redova; sebe su nazivali verujućim, da po svojoj duši imaju pravo verovanje u Hristovu crkvu. I zbog toga su od Rimokatoličke crkve bili označeni kao šizmatici, izdvojeni prostaci.

ZA NEOPROSTIV greh su im smatrali što osporavaju papi vlast i što ga u svojoj veri ne priznaju glavnim. Za glavnog oni priznaju svog višeg vladiku, patrijarha, u gradu Peći, a za Janeza taj grad se nalazio u „Zemlji Hercegovini koja leži u Turskoj”. Podizali su pravoslavne crkve, u njima se molili i druge aktivnosti obavljali. Kako su to bile skromne građevine, nisu ni zvona imale. Od Janeza doznajemo da su umesto zvona koristili drvene štapove kojima su udarali po dasci i to je „jednako dobro odjekivalo”.

Opisao je Janez i mnogo toga vezano za njihovu veru i običaje. Tako o svešteničkim brakovima je utvrdio da su oni imali pravo da se žene i devojke koje nisu bile devičanske čistoće odmah su bile oterane, a kome je žena umrla nije se mogao ženiti drugom; o monaškim manastirima, o postovima koji su bili dugi i u kojima je strogo bilo propisano šta sme da se jede, a za prekršioce izricale su se stroge kazne. Žene, monahinje, nisu imale svoj manastir, ali su se okupljale po kućama i u njima vodile strogi monaški život.

A kako se organizovao život u Beloj Krajini?

NAJVIŠE ih je živelo između Metlike i Novog Mesta. Oko Pribrežja su imali i velika sela, a u brdima pored Žumberka i pojedinačne kuće sa vinogradom, voćnjakom, svojim poljem. U jednoj od tih kuća boravilo je i po pet porodica, sa gomilom dece i sa jednim gospodarom i jednom gospodarkom. U tim kućama je bilo i do dvanaest muškaraca sposobnih da nose oružje i da idu da stražare na granicu. „Što jest, jest, svi su dobri vojnici”, zapazio je naš pomenuti Janez. Oni nisu plaćali porez i razrez, zato su po naređenju morali da o svom trošku stražare i u bitke stupaju. Izdržavali su se od onog što su sami proizvodili. Išli su na vašare i trgovali. Obezbeđivali su i dodatke na te prihode. A kako?

„Gotovo su majstori u veštini, pronaći nešto, pre nego što čovek izgubi, i voljni su uzeti, pre nego što im čovek da”. Nije im to bila opšta karakteristika, najviše je bilo „poštenih i časnih ljudi”, koji se nisu pomagali krađom. Ovog istraživača najviše je uzbudila uskočka pohlepnost na piće i hranu, pa konstatuje: „Obično pojedu već u jesen sve”, stomake pretvaraju u „vinske podrume i spremišta hrane”. Naročito su se gostili po kućnim sedeljkama. Hroničar je očito prevideo da su to bila slavska okupljanja. Nevolje su nastupale kad se zalihe hrane isprazne. Kako su se tada snalazili?

Obično su odlazili, prelazili granicu, kod „naslednog neprijatelja”, kod Turaka, a ako i tamo ne bude dovoljno, okretali su se svom okruženju. Zbog njih, „ovo ne govorimo o svima”, bilo je velikih nereda. U tim pljačkama držali su se kao „karike lanca”, niko nikog nije ostavljao. A glavna odlika u tim operacijama im je bila: „Nije ih mogao sustići nijedan nemački konj”.

A kako su se sahranjivali?

„CEO SVET” im je bio groblje. Telo umrlog-poginulog su pokopavali, kuda ih „ponese slučaj”, uglavnom pod drvo. Uz umrlog su stavljali parče hleba i malu kovanu paru. Zatim na njega nasipali malo zemlje, a iznad glave i nogu i po veliki kamen, da se ne bi „vraćao kući”. Honorar kaluđeru ili popu iznosio je pet kranjskih dinara.

Autor ovog istraživanja ostavio je malo statističkih podataka o Srbima u Beloj Krajini. On nije stigao da ih popiše, samo ih je pomenuo u opštem pregledu: U Kranjskoj su svi bili rimokatoličke vere, osim Uskoka.

Kako su nestali uskočki potomci?

Janez Vajkard nije imao naslednika među Slovencima, a ni uskočkim potomcima. Pričalo se da je komunistički političar Aleksandar Ranković, u prilici kad je sa suprugom Slovenkom išao u njen zavičaj, obišao i mesta po Beloj Krajini gde su još postojala sela – Paunović, Milić, Živić..., ali i bez Srba u njima. Gde se dedoše?

UBITAČNA FORMULA

U BELU Krajinu Srbi su tu stizali sa svih strana. Jednu naseobinu su nazvali i Hercegovinom. Nigde, kao u Žumberku, Srbi nisu bili izloženi unijatskoj propagandi. Na kraju, u njemu su ostali samo unijati. Kako su Srbi tome podlegli? Vlasti su smislile ubitačnu formulu: kuće i imanja koja su Srbi podigli mogli su postati njihovo vlasništvo, da se uknjiže, jedino ako promene veru. Nije stigao da im pomogne ni patrijarh Arsenije III Čarnojević, nije uspeo lično da uđe u ovu tvrđavu. Ova operacija legalizacije izazvala je međusrpska gloženja i zavade. Bilo je porodica koje su stečeni imetak ostavljale, napuštale i odselile se u Banat. Oni koji su iz Cetinjske krajine dospeli ovde, nisu, od srama, nikad više obišli svoj zavičaj.

SUTRA: SEOBE SUDBINA CELOG NARODA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave