FELJTON - MASAKR U DOBROVOLJAČKOJ ULICI: Kolona JNA presečena je i poubijani su vojnici i oficiri

Dr Slavko Đ. Ždrale

12. 01. 2022. u 05:00

MUSLIMANSKE snage iz Sokolović Kolonije 22. aprila 1992. godine napadaju Ilidžu. Ima veliki broj poginulih i povrijeđenih.

ФЕЉТОН - МАСАКР У ДОБРОВОЉАЧКОЈ УЛИЦИ: Колона ЈНА пресечена је и поубијани су војници и официри

Zverstvo Alijinih paravojnih formacija u Dobrovoljačkoj ulici, Foto Iz izveštaja nezavisne međunarodne komisije

Pokušavam da uspostavim kontakt sa Ilidžom. Zovem oca moje supruge, a komšija Žarko svoje zetove. Teško je uspostaviti kontakt. Pokušavamo da dobijemo prave vijesti. U večernjim časovima na TV se saopštava broj poginulih i vijesti da su povrijeđeni iz naselja Osijek prebačeni helikopterom prema Palama i Sokocu. U noć ulazimo sa strahom.

Sa balkona stana, koji gleda prema Aerodromu, vidimo da se, pored kuća, kopaju rovovi.

Vidljiv je minaret džamije, što ukazuje da tamo stanuju muslimani. Brat i ja nemamo rješenje kako da pomognemo roditeljima. Nisam u mogućnosti da dajem infuzije ocu, jer ih nemam. Bliži se kraj aprila i ja 27. dobijem poruku da dođem obavezno na posao, jer sam dežurni. Toga dana uspijem i da posjetim roditelje. Kažem im da sam pošao na posao. Gledaju u mene i ne smiju ništa da mi kažu. Pozdravim se i uspijevam bolničkim autobusom, na koga slučajno nabasah, da dođem do Koševske klinike.

A na našoj klinici stanje isto, nevjerica i strah je među dežurnom ekipom. Hrane nema, povrijeđeni pristižu. Noć protiče u raznim iščekivanjima. Stalno stižu nove informacije. Među osobljem nema mnogo razgovora, osim o onome što posao zahtijeva.

Dočekujem jutro. Predajem dežurstvo i opet na isti način krećem kući: pješke do tramvaja i opet izlazak na Čengić Vili. Penjem se na treći sprat do roditelja. Majka ovaj put brže otvara vrata, jer me očekuje. Susret sa ocem, pozdravlja me i pita kako sam prošao na poslu, ali me moli da ga ne tjeram da jede. To je za njega mučenje. Ne može ništa da proguta. Razgovoru se priključuje brat Milenko. Sve što smo se dogovorili, svelo se na to da ja idem na Dobrinju, a da Milenko ostane sa roditeljima i pomaže koliko je to u njegovoj moći. Vraćam se na Dobrinju i opet se susrećem s komšijama i razgovaram s njima, uz obostrana pitanja šta da radimo? U naredna dva-tri dana situacija se komplikuje i sve je manja mogućnosti da odem do roditelja, a o poslu više i ne razmišljam.

PREKO TV se saopštava da je Alija Izetbegović priveden u kasarnu u Lukavici. Situacija uzavrela. Početak je maja. Na televiziji se pojavljuju stravične slike izgorjelog tramvaja, poginulih vojnika na prostoru između sjedišta Elektrodistribucije "Valter Perić" i Doma sindikata, prekoputa Skenderije. Saopštava se da su to pripadnici JNA i po prvim spoznajama mladi ljudi, vojnici na odsluženju vojnog roka. Sljedeći dan opet jezive vijesti. Kolona JNA, koja je krenula iz komande Armijske oblasti ispod Bistrika, presječena je u Dobrovoljačkoj ulici i poubijani su vojnici i oficiri. U koloni je bio i general Kukanjac, u pratnji Unprofora. Masakr su uradili pripadnici muslimanskih paravojnih formacija. Na snimcima se vidi i oficir Jovan Divjak, koji je na mjestu zbivanja, čovjek kome je pred rat suđeno za prodaju oružja. U gradu haos. Kod nas na Dobrinji sve više se čuje pucnjava.

STRAH SE UVLAČI U NAROD

PUCNJAVA je sve učestalija na Dobrinji. Kasarna u Lukavici je udaljena od nas oko dva kilometra. Strah se uvlači u sve nas. Neprestano sam u kontaktu sa majkom i bratom na jednoj strani, a sa suprugom Spomenkom na drugoj. Iz stana ne izlazimo ni ja ni komšije. Bježimo od prozora. Ja sam stalno opsjednut ocem i njegovom mukom, što ne može gotovo ništa hrane unijeti na usta, osim gutljaja čaja i vode. Mlijeka nestalo. Telefoni i dalje rade. Majka mi poručuje da me je tražio telefonom dr Drnda i pitao da li ću dolaziti na posao. Našla se u nedoumici, ali ipak je uspjela da kaže da nije u kontaktu sa mnom. U međuvremenu se telefonski javio dr Šošić i razgovarao sa majkom. Poslao mi je poruku da ni slučajno ne dolazim na posao. Shvatio sam da je tamo postalo jako nesigurno, odnosno opasno po život. Nije mi više padalo na pamet da idem na kliniku.

Komšinica Rada i dalje je u nedoumici da li da krene iz grada sa djecom, ali njen muž nikako neće da shvati da su to posljednji trenuci za spasonosni bijeg. NJen Slobodan je, naime, ubijeđen da će razum preovladati. U poslijepodnevnim časovima 5. maja poziva me telefonom Nada Sekulić, glavna sestra moje klinike. Govori mi prestrašenim glasom i poručuje mi da nipošto ne idem na posao. Kaže da je bila zatočena na klinici pet dana i jedva se danas izvukla. Pita da li je slobodno danas ili sutra da navrati kod mene, jer stanuje blizu na Alipašinom polju. Kažem joj da dođe. U toku dana i večeri se ne pojavljuje. Ulazimo u noć. Žarko i ja pretežno smo u dijelu stana, odnosno hodnika, gdje nema prozora, jer smo tako sigurniji. Sviće... Što se tiče hrane, najčešće jedem suvo meso bez hljeba. Slušamo radio izvještaje. Tražim Radio Beograd. Potom nalazim novu radio stanicu - Srpski radio SRNA, sa reporterom Ristom Đogom. Sada imamo dosta informacija mimo onih iz Sarajeva.

ŠESTI je maj. Danas je Đurđevdan, krsna slava porodice Ždrale. Muka mi što ne mogu obilježiti ovaj dan sa svojima, ali šta da se radi. Bacih pogled kroz prozor iz dječije sobe i ugledah sestru Nadu kako žurnim korakom ide ka mojoj ulici. Otvorim prozor i javim joj da ću sići pred ulaz. Brzo se vraćamo u stan. Nada isprepadana sa izraženim umorom na licu. Traži čašu vode da se okrijepi. Žarko je vodi prema stolici da sjedne i da se oslobodi mantila. Počinje da priča kako je sad pobjegla iz stana, jer su u neboderu, gdje stanuje, počeli da pretresaju stanove Srba. Nastavlja da govori da je na klinici bila pet dana i da je nisu htjeli pustiti kući. Juče je uspjela nekako da pobjegne. Na klinici i KC vlada strah i tortura koju provodi profesor Konjhodžić. Uspijeva da se smiri. Pita me kako mi je otac, a ja nemam šta da joj odgovorim. Izustim: "Bliži mu se kraj..." Nada lomi prste, ne zna šta da kaže. Kući ne smije da se vrati. Žarko i ja, poslije svih događaja u gradu i nakon ovog dolaska Nade, zaključujemo da nam boravak, u našim stanovima, više nije siguran. Pošto obojica imamo rodbinu na Ilidži, razmišljamo da napustimo stanove i krenemo tamo.

VEČE pada, a pucnjava u našem naselju sve češća. Često se čuju udarci projektila po fasadi naše zgrade. Ne pojavljujemo se pored prozora, a najčešće koristimo moj hodnik kada razgovaramo. Žarko predlaže da ujutro, sedmog maja, dođe po nas njegov zet. Još neko vrijeme smo razmišljali i odlučismo da idemo sutra. Dogovaramo se sa Žarkovim roditeljima. Javljamo se Slobodanu i Radi i saopštavamo im našu odluku. Rada je uznemirena. Sva se trese. Oči joj pune suza. Svjesna da nas je sve manje na spratu, ali ona i dalje nikako da se dogovori sa mužem da napuste Sarajevo sa djecom. Žarko poziva zeta telefonom i dogovara se o njegovom dolasku po nas i gdje da se ujutro nađemo. Svu noć sjedimo u hodniku. Ponešto pojedemo. Pričamo kako da pređemo 300 metara brisanog prostora do Nedžarića, odnosno do zbornog mjesta. Razmišljamo šta da ponesemo sa sobom.

Nada ima samo torbu. Ja razmišljam da ponesem dokumenta, albume i još neke stvari.

Odustajem od svega. Oblačim se, uzimam jednu najlon kesu i stavljam u nju malo rublja i aparat za brijanje. Tako sam odlučio da ne bih bio sumnjiv da napuštam mjesto boravka.

Oni koji ostaju, većinom nas gledaju s prezirom, jer mi pripadamo onima koji se nalaze sa druge strane. Sviće. Predajem ključ od stana Radi i Slobodanu.

SUTRA: Motel "Žica" postaje bolnica

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)