DRUGAČIJI POLITIČKI ANGAŽMAN: O knjizi "Stvarno i moguće" Dobrice Ćosića u publikaciji CK SK Hrvatske

Specijalni dodatak

21. 01. 2021. u 16:45

ДРУГАЧИЈИ ПОЛИТИЧКИ АНГАЖМАН: О књизи Стварно и могуће Добрице Ћосића у публикацији ЦК СК Хрватске

Fuad Muhić / Arhiva

Dobrica Ćosić, od 14. sednice CK SK Srbije, održanoj 29. maja 1968. godine, koja će mu na svojevrstan način, odrediti političku sudbinu, postao je jedan od najpoznatijih opozicionara Josipu Brozu Titu. Kao čovek koji je prepoznao jugoslovensku politiku ispunjenu promašajima, krizama, sukobima koji iscrpljuju, unazađuju, varvarizuju, obeščašćuju sve koji u njoj učestvuju, sasvim je normalno da je bio u žiži interesovanja ljudi koji se „sastavljali“ Belu knjigu“. Prenosimo šta u ovom svojevrsnom pamfletu-optužnici piše o njegovoj knjizi „Stvarno i moguće“.

* * * * * * * * * * *

O KNJIZI Dobrice Ćosića "Stvarno i moguće" (u izdanju "Otokara Keršovanija", Opatija 1983) dosta se pisalo i govorilo, a ocjene su bile oprečne. Upozorit ćemo, za ilustraciju, samo na neke. Živorad Đorđević, gl. i odg. urednik "Komunista", izdanje za Srbiju, objavio je u tom listu (4. marta 1983) širi kritički osvrt na Ćosićevu knjigu (šire izvode iz teksta isti je dan prenijela i "Politika"), napominjući da se ne spori sa Ćosićevim umjetničkim djelom, ali da se spori i da se mora sporiti "sa svim onim pokušajima da se politikantstvom i mitologizacijom nacije dođe do kvazinacionalnog trona". Spori se sa onim Ćosićevim "neumetničkim, ideološkim idejama koje društvu nude slobodarske fraze umesto zalaganja za slobodu radničke klase, koji šire moralizatorstvo i beznađe umesto perspektive - sa idejama koje kulminiraju u državno-unitarističkom konceptu politike međunacionalnih odnosa". Tekstovi D. Ćosića u knjizi "Stvarno i moguće" (četrnaest članaka i eseja socijalnog; kulturnog i političkog sadržaja, napisanih između 1963. i 1980. godine) "veoma uverljivo govore o metamorfozi pogleda na društvo i revoluciju znamenitog pripadnika komunističkog pokreta i uglednog književnog pera, metamorfozu koja započinje i završava se suprotstavljanjem politici Saveza komunista".

Upućujući Ćosićevoj knjizi mnogo pohvala, ali i neke primjedbe, LJiljana Šop je ("Književne novine", br. 666, 10. marta 1983) istakla da su izvan njenog "osnovnog kritičkog interesovanja" oni Ćosićevi tekstovi koji svjedoče o "drukčijoj (čitaj: političkoj - n. n.) vrsti" njegovog angažmana i koji su kao takvi doživljavali i doživljavaju sudbinu koja "po prirodi stvari" ostaje izvan njenog interesa.

POD NASLOVOM "Ni stvarno, ni moguće", "Politika" je (3. aprila 1983) objavila široki kritički osvrt Milenka Markovića na Ćosićevu knjigu. Kvalificirajući spomenutu zbirku tekstova "svojevrsnim političko kulturnim manifestom u ime srpske nacije", kao i "političko kulturnim pledoajeom sumnjivih i političkih i kulturnih poruka", M. Marković, među ostalim, ukazuje na Ćosićev odnos prema radničkoj klasi, koju taj pisac nigdje i ne spominje, koja je za njega "ostala da živi isključivo u sferi mitologije". "Umesto radničke klase na sceni su narod (srpski) i inteligencija, kulturni poslenici u širem smislu koji treba da ponesu sav teret "moralnog preporoda" socijalizma i preispitivanje nacionalnih aspiracija srpskog naroda."

Smatra da Ćosićevo "insistiranje na nekakvoj posebnoj ulozi inteligencije u društvu, u naciji, ostaje u okvirima klasne podele društvenog rada ili je zakasneli izraz nacionalnog romantizma". I kao što je neodrživo da se o srpskom narodu misli u nacionalno-romantičarskim kategorijama, u smislu "nacionalnog kao natklasnog entiteta", jednako je tako neodrživo misliti da postoje "nekakvi posebni politički razlozi da srpski narod preuzima na sebe ulogu subjekta u ostvarivanju socijalnih ciljeva", istakao je Milenko Marković, ukazujući na opasnost "nacionalnog avangardizma" koji u jednoj višenacionalnoj zajednici može tendirati ili ka "velikodržavlju sa ideologijom pijemontstva ili ka nacionalnom separatizmu".

U ĆOSIĆEVOJ knjizi se nudi "literarno-improvizovana, teorijsko-metodološki jednostrana sinteza istorijske sudbine srpskog naroda, kojom se želi dokazati uzaludnost njegovih istorijskih bitaka za slobodu od 1804. do 1941. (herojski tragizam, porečenost nekih njegovih vitalnih interesa i ciljeva u sadašnjosti, iz čega se onda izvodi i pesimistička prognoza o njegovoj budućnosti". A može li se, pita autor napisa u "Politici", o historijskoj sudbini bilo kojeg naroda na našem tlu (a svi su oni imali svoje golgote) govoriti isključivo sa stanovišta "uzaludnosti njegove borbe za slobodu i nacionalni identitet? Zar je to istina - da su istorijska svest srpskog naroda, svest o uzaludnom prolivanju krvi, promašajima, i, pobedama koje to nisu, jer su se uvek, navodno, pretvarale u poraze? - kako to tvrdi autor". Osvrćući se na "pretenzije nekih političkih poruka, relevantnih za sadašnjost", na tako shvaćenu historiju po kojoj je srpski narod prolio more krvi za svoje "prostorno i duhovno jedinstvo", a on sve do danas nije uspeo da "snažnije naznači svoj nacionalni i prostorni individualitet", ne živi u "jednom državnopravnom obliku", čak još nije ni etnički homogena celina(!), ističe da je smisao te poruke da su vitalni interesi i ciljevi srpskog naroda, "svojim ostvarivanjem "suštinski prekrojeni i nečim porečeni" i u socijalističkoj Jugoslaviji, ne toliko 1945, već osobito "novim ustrojstvom Jugoslavije", novom politikom međunacionalnih odnosa".

TAMNE STRANE ODNOSA

RAZMIŠLJAJUĆI o odnosu književnosti i politike, Jovan Deretić, profesor Filološkog fakulteta i član Predsedništva CK SK Srbije, istakao je kako je "dosta neobično" što su pojedina umetnička dela odjednom postala aktuelna, pre svega zbog nerazvijene tradicije u tom smislu, pa je tu pojavu tumačio nedopustivom politizacijom umetnosti: "Takvi razgovori o umetnosti uopšte štete, po mom dubokom uverenju, i kulturi i politici. Niko od razgovora te vrste nema koristi... Literatura koja otkriva nešto što nije bilo dobro u prošlosti i koja prema tome ima kritičan stav i odnos, ne može, po mom mišljenju, da dovede u pitanje međunacionalne odnose u našoj zajednici. Mislim da literatura koja otkriva tamne strane odnosa među našim narodima u prošlosti ne mora da bude nacionalistička.

I premda je srpski narod težio da ima svoju nacionalnu državu i nacionalnu kulturu, on nije "imao pretenzije da sve Srbe okupi u jednom državno-političkom obliku. Ideju o "velikoj Srbiji" gajili su vladajući činioci srpske države, i u tom pogledu postojale su bitne razlike između oslobodilačkih htenja srpskog naroda i politike vladajućih klasa." A "otvaranje srpskog pitanja", stvaranje svijesti da je "novo ustrojstvo" Federacije i sve drugo "upereno protiv nacionalnog identiteta srpskog naroda", isticanje, u tom kontekstu, kontrarevolucije na Kosovu, iseljavanja Srba iz te pokrajine, zatim maspoka u Hrvatskoj, "neregulisanog" položaja Srba u Hrvatskoj, sve je to igranje na kartu nacionalnog revanšizma i "najteži vid obmane". Pod plaštom obrane nacionalnog bića srpskog naroda "obnavljaju se utvare i mitovi građanskog nacionalizma". Marković u zaključku ističe da je sudbina Ćosićeve knjige "Stvarno i moguće", tog "političko-kulturnog pledoajea za nacionalnu stvar srpskog naroda da živi u procepu između velikodržavnog unitarističkog nacionalizma (integralnog jugoslavenstva) i građanskog nacionalizma".

Tanasije Mladenović, Dobrica Ćosić i Antonije Isaković / Arhiva

KRITIČKE priloge o toj knjizi, kao i o nekim pohvalnim osvrtima na nju napisali su i Jadranko Šinković (u "Danasu") i Pero Pletikosa (u "Vjesniku"), te još neki autori.

"Studentski list" (br. od 25. svibnja 1983) objavio je tekst Svetozara Stojanovića u kojem polemizira sa stavovima Živorada Đorđevića (u "Komunistu") o Ćosićevoj knjizi.

Izražavajući svoje puno slaganje sa stavovima Dobrice Ćosića, Stojanović nastoji opovrći Đorđevićevu negativnu karakterizaciju tih stavova. Od svih Đorđevićevih tvrdnji on prihvaća samo onu da je Ćosić kritizirao nacionalnu politiku Saveza komunista. A za njega je "pravo pitanje": "koju nacionalnu politiku Saveza komunista, sa kakvim argumentima i sa kojeg stanovišta je Ćosić doveo u pitanje?" I prenoseći šire "centralna mesta" iz govora D. Ćosića na sjednici CK SK Srbije krajem maja 1968. godine, S. Stojanović zaključuje: "Život je, nažalost, pokazao da je Ćosić bio u pravu kad je tako umno, a humanistički internacionalistički upozoravao. Onda je bio grubo napadnut zato što su drugi bili daleko ispod ozbiljnosti situacije i zahteva vremena. Može li on i danas, kao kakav 'dežurni krivac', biti vin - samo zato što je bio dalekovidniji od ostalih, i što oni koji su podbacili imaju fizičku moć?"

U ISTOM je broju, gl. i odg. urednik "Studentskog lista" Zlatan Gavrilović dopisao svoj komentar i Stojanovićevog teksta i Ćosićevih spornih teza. Po njegovu mišljenju, "kult nacionalnog požrtvovanja i velikomučeništva, te mitomanska rezidualna, patrijarhalna uobraženost literata poput D. Ćosića otkriva nam onu zavodljivu, ali neizdrživo staru pomisao o narodu kojeg je božja providnost izabrala za iskušitelja, da stradava i robuje". Kod Ćosića je, ističe među ostalim, previše "narodske i nacionalne taštine, što se češće hrani mitovima i opsjenama, tradicionalističkim kultovima negoli istinom", "više se očituje nacionalna mitologija svetosavlja negoli kritička svijest o naciji i narodu kojem pripada". A "lamentiranje gospodina S. Stojanovića" za Gavrilovića je "samo prazna fraza koja zataškava pravu bit suvremene stvarnosti".

Zbog ograničenog prostora upozorit ćemo, posve kratko, samo na nekoliko priloga o knjizi eseja "Stvarno i moguće" u beogradskom časopisu "Književnost".

PRISVAJANJE KULTURNE BAŠTINE

U NOVOJ školskoj godini, kada se pojavila "Bela knjiga" prosvetne vlasti Hrvatske i Makedonije nisu dopustile da Jovan Dučić i Dobrica Ćosić uđu u školski program jugoslovenske književnosti. Ćosić je o tome zabeležio: "Tim povodom imam želju da napišem pismo Lazaru Koliševskom o celokupnoj antisrpskoj politici Makedonije, koja je kao nacija i država nastala borbom i žrtvama, slobodarstvom i demokratizmom srpskog naroda. Tom srpskom narodu, makedonska, titovska birokratija, vraća "istorijski dug" progonom srpskog življa, makedončenjem Srba u zapadnoj i severnoj Makedoniji, prisvajanjem kulturne baštine srpske srednjovekovne države, poricanjem oslobodilačkih ratova srpskog naroda protiv Turske i Bugarske, negiranjem oslobodilačke borbe Srbije u svetskom ratu 1914-1918, kvalifikovanjem državnog ujedinjenja 1918. kao "druge reokupacije Makedonije". Čvrstim savezom sa hrvatskim ustaštvom i frankovlukom protiv srpskog naroda, birokratskim igrama u Titovini i učešćem u svim titovskim, antisrpskim rabotama, Crvenkovski i kompanija pokazali su se kao opasan i podmukao neprijatelj srpskog naroda." ("Piščevi zapisi 1981-1990")

Uz pohvalan prilog Milana Radulovića, taj je časopis u istom broju (6-7/1983) objavio i vrlo kritički intoniran tekst Fuada Muhića. Za Muhića je "Ćosićev rastanak s revolucijom u mnogo čemu osoben u odnosu na ostalu disidentsku sabraću. Dok su "ljevičari" (inače u svemu saglasni s modalitetima njegove kritike) bar deklarativno izabrali budućnost kao izvor svoje "učene nade", te i danas žive u uvjerenju da će ona potvrditi njihove pozicije, za Ćosića je ova dimenzija zatvorena. Iz svog rječnika on je izbrisao čak i sve termine koji bi ga mogli podsjećati na sopstvenu, ne tako davnu revolucionarnu prošlost.

Kod njega više ne figurira ni "radnička klasa" ni "izgradnja socijalizma" a u poznijoj evolutivnoj fazi ni sama "revolucija. Ćosić je preokupiran isključivo "narodom" i njegovim "tragizmom" te prvo što pada u oči u njegovim kazivanjima jeste potpuni obrat u kategorijama građanske romantičarske svijesti". Pojmovni sistem jednog tradicionalističkog načina mišljenja "obnovljen je kao jedna vrsta Ćosićeve zakašnjele samosvijesti iz koje je marksizam protjeran neopozivo i jednom zauvijek", konstatira Muhić, ističući da je knjiga sastavljena sa težnjom "ka buđenju tradicionalizma i odgovarajućih oblika nacionalne svijesti, utemeljene na njegovim intencijama". I analizirajući konkretni sadržaj i poruke knjige, zaključuje da ona "ne donosi ničeg posebno novog u našu desničarski orijentisanu literarnu publicistiku".

U NAREDNOM dvobroju (8-9/1983) "Književnost" je objavila četiri šira priloga - panegirika (Predraga Vranickog, Milorada Vučelića, Trive Inđića i LJubomira Kljakića) Ćosićevoj knjizi. Nemoguće bi bilo citirati sve pohvale izrečene u tim prilozima Ćosiću i njegovu djelu. Spomenut ćemo ih, za ilustraciju, samo nekoliko.

Za Predraga Vranickog (inače recenzenta knjige "Stvarno i moguće"), Ćosićeva je ličnost "jedinstvena u svojim gledanjima i htijenjima", a karakteriziraju je "duboka prožetost socijalističkim i humanističkim idealima, vizijama za koje se borimo već nekoliko decenija na ovom našem jugoslavenskom tlu"; "njegova je marksistička pozicija zapravo pozicija svih velikih marksista koji su bili zadojeni idealima jedne nove slobodnije, humanije i solidarnije ljudske zajednice. Ona je zato u svojoj biti antietatistička i antinacionalistička"; trebali bi se zamisliti "oni koji jednog marksista, borca i najjačeg pisca historijskog romana, koji je već po svom pozivu i ostvarenjima humanist - jednostavno proglašavaju nacionalistom". Ovo je samo nekoliko Vranickijevih ocjena iz šireg teksta u kojem te i druge pohvalne ocjene o autoru i njegovu djelu nastoji potkrijepiti citiranjem pojedinih Ćosićevih tekstova i njihovim tumačenjem. Osnovna je poruka da je Ćosić nepravedno osuđen i 1968. godine i kasnije, te da je višestruko nužna njegova politička rehabilitacija.

Milorad Vučelić, među ostalima, misli da Ćosić "bez ikakvog razlaganja i obrazlaganja" biva "oglašen nacionalistom i ostaje prinudno pred najširom i neupućenom javnošću u ulozi za koju svi njegovi iole ozbiljniji i odgovorniji čitaoci znaju da je lažna". Kategorički tvrdeći da D. Ćosić nije nacionalista, ističe da je njegov odnos prema prošlosti "i izdiferenciran i produktivan", te da "zagovara demokratske i socijalističke ciljeve".

Foto arhiva

ZA LJUBOMIRA Kljakića, Ćosićev je angažman "od one vrste intelektualnog i ljudskog stanovišta koje, u ovim prostorima, ima tek malobrojne pobornike. Kao, već odavno, klasično ime ovdašnje literature i kulture, kao "pisac iz lektire"" mogao je i dalje da na miru piše svoje knjige "iz istorije", izbjegavajući "dnevne zamke javne arene", ali, eto, nije. Pojavio se ponovno u javnosti sa svojim "kritičkim esejima, prihvatajući, i podrazumevajući, pre svega onu vrstu javnog rizika, kojoj se - potencijalno - izlaže svaki intelektualni čin u odnosu" spram ovdašnjih sila samooktroisane vlasti, ideološke isključivosti i netolerancije, gluposti i uzurpirane društvene moći, političke birokratije i njenih kulturnokratskih i medijskih saveznika".

Analizirajući neke Ćosićeve tekstove (dajući im svoja tumačenja), Kljakić, među ostalima, postavlja pitanje sa kojeg se ideološkog stajališta Ćosić "može 'prepoznavati' kao 'nacionalista'(?)" I odgovara da postoji "samo jedno: stanovište autarkičnih nacionalnih ekonomija i njihove međusobne konkurencije unutar jugoslovenskog prostora, stanovište svekolike separatističke, primitivne, birokratizovane, nesumnjivo antidemokratske, antisamoupravne i antisocijalističke prakse koja je ovo društvo dovela do konsekvenci do kojih ga je dovela.

A te konsekvence - za koje i Ćosić, svakako ne usamljen, godine 1968. govori kao o mogućnostima negativnog razvoja nad čijim se i samim postojanjem, kao mogućim konsekvencama, izražava zabrinutost - danas su došle do najžalosnije tačke u celokupnom posleratnom razvoju ove zemlje. Otuda, prepoznavati 1983. Ćosićevu knjigu kao "nacionalističku" može se samo sa stanovišta onog istog birokratskog nacionalizma o kome se govorilo 1968; sa stanovišta onog istog socijalno-klasnog bloka političkih snaga koji je kao savez birokratsko-kulturokratskog monopola stvarao neštedimice socijalne, ekonomske, političke, etičke i kulturne pretpostavke nacionalističkim gibanjima u zemlji od novembarskih demonstracija godine 1968. u Prištini, preko tzv. masovnog pokreta u Hrvatskoj 1970-1971. pa do aktualnih igara jugoslavenskih nacionalizama, sa kosovskim "događajima" iz 1981. kasnije kao nesumnjivom krunom."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)