O MILEVI I KAKO SMO IZGUBILI KOMŠILUK: Nemanja Oliverić o ulogama u serijama, saradnji sa Lauševićem - šta emocije rade životu, a šta glumi

Јелена БАЊАНИН

04. 03. 2023. u 22:30

GLUMAC Nemanja Oliverić vešto balansira između svetla reflektora, kojima je obasjan zbog posla, i senke u koju se sklanja pošto nema društvene mreže i trudi se da se što manje medijski eksponira.

О МИЛЕВИ  И КАКО СМО ИЗГУБИЛИ КОМШИЛУК: Немања Оливерић о улогама у серијама, сарадњи са Лаушевићем - шта емоције раде животу, а шта глуми

Foto Emilija Gajić

Već 18 godina gradi karijeru i poznat je po strasti i posvećenosti koje su vidljive i na sceni i pred kamerom. Popularnost mu je doneo lik poštara Mileta u komediji "Komšije", a tokom godina gledali smo ga u nekim od napopularnijih TV ostvarenja, poput "Vrata do vrata", "Mama i tata se igraju rata", "Kalkanski krugovi"... Posebno zapaženu rolu imao je u filmu i seriji "Bilo jednom u Srbiji". Dok snima četvrtu sezonu voljene serije "Radio Mileva", pratimo ga u komediji "Lako je Raletu", radnim danima, od 20.05, na RTS 1. U razgovoru za naš list, Nemanja Oliverić ističe da mu je važno da pronađe najdublji nivo emocije u svakoj ulozi, što mu omogućava da bude uverljiv.

- Mislim da su emocije glavna stvar u glumi, a inače i u životu, jer gluma je imitacija života. Ja sam čovek emocije, kao i svi ljudi na zemlji, i sa svojim osećanjima živim i borim se. U životu ne možeš baš da kalkulišeš njima i da ih ostavljaš po strani. Čovek nije dovoljno jak da može da upravlja emocijama i uglavnom one upravljaju nama. U glumi možemo emocije da koristimo i njima upravljamo, a kroz to čistimo i sebe i svoj pogled na život. To me i dan-danas drži i uzbuđuje. Zahvalan sam što baš ja imam tu mogućnost da se bavim emocijama i što mogu i na taj način da posmatram život.

Koje su emocije primamljivije za igru, one na spektru srećnijih ili tužnijih?

- Mislim da se tužne emocije više pamte. Tužniji događaji, nesreće i stradanja ostavljaju dublji pečat u nama. Nadam se da ću za života shvatiti zašto emocije koje nas rastužuju imaju toliku snagu u odnosu na srećne. Posmatram to i kroz svoj posao jer pamtimo sve one velike književne, filmske i televizijske likove koji su iz nesreće uradili nešto. Čovekovo prokletstvo je da i zaboravlja kada je bio srećan, pa mora stalno da se na to podseća. Primamljive su mi za igru te teže situacije zato što se čovek sa tim bori, a kad dođu srećni trenuci ni ne primeti da su tu i ne pita se zašto je srećan.

"Radio Mileva"/Olga Odanović, Foto RTS

Da li ste gledali originalni američki sitkom "Svi vole Rejmonda" i koliko je uticao na građenje vašeg lika u seriji "Lako je Raletu"?

- Nemamo dugu istoriju sitkoma kod nas na televiziji, pa je veliki izazov bio za produkciju i glumce da napravimo formu za koju su Amerikanci stvorili ozbiljne škole i po kojoj su poznati. Kada je serija emitovana i bila popularna kod nas nisam je pratio, ali sam u pripremi gledao neke epizode. Moj lik je potpuno drugačiji i stariji je čovek koji je možda čak nesrećniji zbog svoje sudbine. Ali, nismo se opterećivali time i nismo to jurili jer je potpuno drugačiji mentalitet i život u odnosu na nas, pogotovo što je ta serija bila aktuelna osamdesetih i devedesetih. Radili smo baš na tome da napravimo da Rejmond bude naš.

Igrate Marka, dobrog prijatelja glavnog junaka Raleta. Kako ste doživeli ovu ulogu? Zašto (ni)je lako Marku?

- Marko je tu da bi Rale čuo drugo mišljenje o nečemu. Doživeo sam ga kao čoveka koji nema obaveze i odgovornost, koji se uopšte ne zamara time šta treba postići u životu nego živi u trenutku. Žudi da mu se nešto lepo desi, to je njegova filozofija. Nije mu lako zato što naše društvo zahteva od svakog da ispuni neke norme - moraš da završiš školu, nađeš posao, potom devojku, oženiš se, imaš decu, kupiš stan, onda ideš u penziju i čuvaš unuke. Društvo traži od nas da ispoštujemo sve te punktove i to Marku predstavlja problem jer ih ne poštuje. Zato uvek kada ga Raletova majka Cica (Ljiljana Blagojević) vidi, pita ga "Kad ćeš se ženiš?" i od toga ne odustaje.

"Kalkanski krugovi", Foto RTS

Hoćete li u ovoj seriji podeliti kadar sa vašom koleginicom i suprugom Andrijanom? Ko je bolji savetodavac kada neko od vas dvoje ima dilemu?

- Mislim da nećemo, ali možda se to i promeni. Za sada smo na potpuno suprotnim stranama jer igram Raletovog (Andrija Milošević) druga, a ona je najbolja drugarica Raletove supruge Ivane (Maša Dakić). Nas dvoje smo generacija, zajedno smo išli u amatersko pozorište, potom na fakultet i u istom smo pozorištu. Veoma dobro sarađujemo kada igramo predstave i otvoreni smo jedno prema drugom što se tiče kritike i pomoći.

Različito gledamo na glumu. Dosta sam pedantan i temeljan, nekad i previše jer često razmišljam kao reditelj, scenograf ili kostimograf, a ona samo radi svoj posao. Dobro se dopunjujemo jer umem da odlutam i gledam širu sliku, dok ona pojednostavljuje.

Zaigrali ste i u "Radio Milevi", koja je doživela tri sezone i veliku popularnost. Šta je toliko privlačno u komšiluku iz Rankeove 12?

- Uspeli smo, kao društvo, da izgubimo komšiluk. Došli smo do tačke otuđenja gde se ne znamo. Možda znamo prvog komšiju do naših vrata, eventualno nekog sa sprata iznad i ispod nas, a ostale iz zgrade ne poznajemo. Ljudi se više ne sreću i kao da bežimo jedni od drugih i zatvaramo se u svoje stanove. Ranije je to bilo, čini mi se, drugačije. Sećam se kada sam odrastao, doduše u kraju gde su bile kuće, a ne zgrade, komšije su bile uvek prisutne i važne. Mileva je donela to vreme kada smo primali komšije, čak i bez kucanja i kada smo im ostavljali ključeve da čuvaju stan. Serija "Radio Mileva" uspela je da probudi nešto za čim svi malo patimo što smo izgubili i donela nam je komšiju koji je bitna ličnost u našem životu i komšiluk koji je praktično kao porodica ili dalji rod na koje se oslanjamo.

U seriji "Lako je Raletu" sa Andrijom Miloševićem i Aleksandrom Srećkovićem, Foto RTS

Trenutno snimate nastavak te serije. Šta biste smeli da otkrijete o daljoj sudbini slikara Leona, koga tumačite?

- Prošla sezona se završila njegovim zaljubljivanjem i sada otvaramo deo njega koji nismo upoznali, a stvarno smo videli mnogo njegovih avantura i ljubavnih situacija iz kojih je bežao. Leon je često opčinjen nečim ili nekim i još nismo stigli do ljubavi jer je on po tom pitanju kukavica i nije spreman da se prepusti nekom. Zapravo, ne želi da bude povređen i zato ne može da ima stabilnu vezu. Sada otkrivamo Leonove emocije, a to je ono što najviše volim i veoma je uzbudljivo jer ćemo ga videti u svetlu u kome do sada nismo.

Odigrali ste i dijametralno različit lik Ljube Stojkovića u "Kalkanskim krugovima". Po čemu pamtite ovu seriju?

- U našoj zemlji i dalje jaku poziciju zauzimaju mistične pojave, ima puno crne magije, ljudi veruju onima koji proriču sudbinu i često su sujeverni. To je segment koji nije dovoljno istražen i ta serija je pokazala da to postoji blizu nas, a ne samo po zabačenim selima. Zanimljivo mi je bilo da se bavim misterijom i upoznajem ljude koji veruju u to.

Moram da pomenem saradnju sa Žarkom Lauševićem, jer najznačajnije što sam doživio na tom projektu je njegova profesionalnost. Kada je otišao sa scene bio sam dete, znao sam ga sa ekrana i susret sa njim bio mi je potpuno otkrovenje. Shvatio sam da naš posao zahteva da budeš predan i spreman u svakom trenutku da ponudiš ono što je potrebno. Tada se stvarno dešava magija, glumac se ispunjava i svi smo zadovoljniji, a on je bio taj koji je sve to vukao i pokazao nam da je moguće.

Kako sada gledate na film i seriju "Bilo jednom u Srbiji" i tu "leskovačku avanturu" koja vas je odvela i u prošlost i na jug naše zemlje?

- Zaista mi je to bilo čarobno i lepo iskustvo. Postoji još jedan deo koji nije ispričan i nadam se da ćemo u budućnosti nastaviti tu priču o Leskovcu. Taj istorijski period je veoma zanimljiv u celoj Srbiji, ali mi smo predstavili priču o tekstilnoj industriji i bioskopu u tom gradu. Sarađivali smo sa našim dragim kolegama iz Vranja, Leskovca i Niša, što su oni jedva dočekali. Bilo je veoma lepo u isto vreme raditi svoj posao i otkrivati istoriju grada o kome nismo znali skoro ništa.

"Bilo jednom u Srbiji", Foto RTS

Rekli ste da je to bila priča o spoznaji sebe i da vas je privukla tema "onaj ko pobedi sebe može da pobedi ceo svet". Pa, da li ste spoznali sebe?

- Što sam stariji, moje shvatanje je da čovek ne treba da završava knjigu o sebi i donosi definitivne, velike, unutrašnje odluke. Živo biće ima toliko načina da se poboljša ili pogorša. Život je otvorena knjiga koju treba voditi. Potrebno je pričati priču o sebi, upoznavati sebe, svoje emocije i treba se sprijateljiti sa sobom. Bitno je da shvatimo šta bismo mogli da menjamo, a šta ne. Dok razmišljamo o tome, možemo da postanemo bolji, što je, verujem, cilj svakog čoveka.

Budući da se čovek uči dok je živ, od koga vi danas dobijate najbolje lekcije?

- Čini mi se da najbolje i najveće životne lekcije dobijam od svoje dece. Dok posmatram njihov rast i razvoj, sećam se svoje prošlosti i prepoznajem nešto od onoga kada sam bio mali. Ljubav, poštovanje i slušanje najvažniji su u našim, a i u njihovim životima. Lekcije u poslu se dobijaju od kolega, i starijih i mlađih, i od publike. Začuđujuće je koliko različit pogled na seriju ili predstavu može da ima neko ko to gleda i onaj koji je u tome.

Kako vaš sin Uglješa i ćerka Đurđa reaguju kada vas vide na televiziji ili sceni?

- Moja deca odrastaju u pozorištu. Na snimanjima nisu mnogo bili zato što je to nezgodnije za njih, ali često su bili na probama i znaju kako izgleda iza scene i kako se pravi predstava. Dosta su upućeni u to šta je gluma i posao kojim se bavim. I nije nikakav incident kada me vide na televiziji, to je sad već nešto normalno.

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

2025. NEĆU PAMTITI PO DOBROM: Aco Pejović progovorio o velikim gubicima - Ne mogu zaboraviti takve stvari