NACIONALNI I CIVILIZACIJSKI SIMBOL: Obračun sa srpskim narodom i razaranje njegovih etnopolitičkih i etnokulturnih tekovina i obeležja

Vanja Stanišić, profesor Filološkog fakulteta

21. 09. 2021. u 11:34

U SRBIJI danas svi znaju da srpsko nacionalno pismo uveliko izumire. Njegova je upotreba markirana i ograničena - formalna i prigodna.

НАЦИОНАЛНИ И ЦИВИЛИЗАЦИЈСКИ СИМБОЛ: Обрачун са српским народом и разарање његових етнополитичких и етнокултурних тековина и обележја

Foto M. Anđela

Dok državne institucije u zvaničnoj upotrebi još uvek formalno poštuju srpsko nacionalno pismo, srpski narod je masovno prešao na tuđe imperijalno pismo, koje mu se potura i neformalno propagira kao drugo srpsko pismo. Ova smena ima svoje ime: konkurentna sinhrona digrafija - naziv za alternativnu upotrebu različitih pisama za isti jezik. Bez obzira što kod nas traje već čitavo stoleće, ova alternativna upotreba je privremena, pošto je u ovakvom tipu digrafije uvek reč o smeni i potiskivanju jednog pisma. Nametana je ili otvoreno i zvanično od strane okupatora, ili nezvanično, perfidno i prikriveno od strane tobožnjih narodnih vlasti. Posredi je obračun sa srpskim narodom i razaranje njegovih etnopolitičkih i etnokulturnih tekovina i obeležja.

Raspad jugoslovenske etnokulturne i političke simbioze naneo je srpskom narodu velike gubitke, desetkovao njegov teritorijalni prostor i etnički sastav, u znatnoj meri razorio njegove etnokulturne ustanove i doveo do postepenog odumiranja kulturnog pamćenja. Ovo poslednje ispoljava se najupadljivije u vidu pomenute digrafije - istovremene i alternativne upotrebe dvaju pisama za srpski jezik. To je klasičan i dobro poznat primer grafičke smene: domaćeg nacionalnog pisma tuđim grafičkim obeležjem, koje se propagira kao kosmopolitsko i prestižno. Kroz takvu digrafičnu situaciju prošli su svi oni narodi koji su doživeli sličnu smenu svojih nacionalnih obeležja.

Faktički, reč je o promeni grafičke strane nacionalnog identiteta, o utapanju srpskog naroda u međunarodni latinički komonvelt. Reč je, dakle, o imperijalnom širenju latiničkog pisma, o razaranju i zatiranju autohtonih kultura i novom tipu kolonijalizma. U svim tim novim kulturnim kolonijama širom sveta dezintegrativne sile u društvu ili u određenoj kulturi bile su jače od integrativnih. U tom smislu je nevažno da li je to bila aneksija i okupacija od strane neke imperijalne sile ili unutrašnji revolucionarni prevrat i radikalna kulturna reforma kojom se razara stari identitet.

Samo obezglavljeni i dezintegrisani, narodi su mogli napustiti svoje stare pismene tradicije. Jer to je prvorazredan simbol identiteta - pripadnosti određenom civilizacijskom krugu, ili pak simbol civilizacijskoga kontinuiteta, ako je, kao u našem slučaju, reč o starom domaćem nacionalnom pismu. U tome je i razlika između nas i nekih drugih naroda koji su se relativno brzo i lako odrekli svojih starih pismenih tradicija, npr. prelazak na latinicu kod Rumuna i Turaka, kao i u znatnom broju bivših sovjetskih republika. Kod svih je ta smena bila relativno brza i bespogovorna, rezultat nekakvog nacionalnog konsenzusa, nuđenja novog identiteta i pripadnosti novome (poželjnijem) kulturnom krugu. U našem slučaju se opravdano može postaviti pitanje šta se time dobija.

Koji je to novi kvalitet koji mi dobijamo zauzvrat? Ili je ovde i dalje aktuelna stara Skerlićeva zabluda iz njegove Ankete objavljene uoči Prvog svetskog rata, da jugoslovensko objedinjavanje treba platiti srpskim nacionalnim pismom? Da i ne govorimo o potpunom neuspehu često spominjanog argumenta kako je srpska ćirilica savršeno fonetsko pismo i stoga najsavršenije pismo za srpski jezik. To nikad nikome nije bilo važno, čak ni akademicima i jezikoslovcima koji su naveliko hvalili reformatorsko delo Vuka Karadžića i njegovu savršenu fonetsku azbuku.

Najbolje pismo za srpski jezik, stoga, nije ono koje najsavršenije odražava njegov glasovni sistem, nego ono koje obezbeđuje određenu etnokulturnu identifikaciju. Ako ta identifikacija nije više zasnovana na kulturnom nasleđu određenog naroda, ako je, dakle, nastupila grafička smena, to znači da je došlo do smene kulturnih obeležja određenog naroda. To se po pravilu događa u onim slučajevima kada je različito kulturno okruženje jače od unutrašnjih integrativnih sila određene etničke ili kulturne zajednice i kada usled toga u njoj prevladaju separatne, dezintegrativne tendencije. Razume se, takvo lako napuštanje sopstvene grafičke tradicije logična je i očekivana pojava kod onih delova našega naroda, koji su preživeli kulturni diskontinuitet i koji su se našli u granicama tuđih kulturnih krugova. Napuštanje stare grafičke tradicije u našem slučaju išlo je zajedno s promenom identiteta i tako smo logično došli u situaciju da je naš jezik dobio nekoliko različitih etnopolitičkih naziva.

Kao što je to na drugom mestu već bilo pokazano, narodi mogu da promene pismo tokom vremena i to može doneti dobro, ali i loše. Ako ga izvode nacionalni reformatorski krugovi, onda mu je namena da osnaži i učvrsti određenu naciju i da joj donese određenu korist ili dobrobit. Ali, takva grafička smena može da bude i samo spoljašnji znak degradacije i raspada određene kulture i nacionalne zajednice - ako se zauzvrat ne dobije ništa, ako je ono što je odbačeno i napušteno daleko vrednije od onog što se preuzima.

Pritom, dobro je poznato da ćirilica nije samo naše nacionalno pismo, nego i simbol slovenskoga kulturnog identiteta i samosvesti i taj civilizacijski značaj slovenske kulturne samobitnosti "bode oči", ali ga kao takvog priznaju i uvažavaju svi - čak i oni slovenski narodi kod kojih je viševekovni tuđi imperijalni pritisak uspeo da zatre i uništi živu vezu s ovim nasleđem.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

BORIŠA SIMANIĆ ŠOKIRAO SVE! Evo šta je izjavio reprezentativac koji je izgubio bubreg igrajući za Srbiju (VIDEO)