POTOMAK NEMANJIĆA ŠEF BEČKIH AGENATA: Najbolje putopise o Srbiji iz 18. veka beležili su Austrijski obaveštajci

Piše Boris Subašić

29. 09. 2023. u 07:00

OPADANjE moći Osmanskog carstva i njegovo trajno potiskivanje iza Save i Dunava otvorilo je u 18. veku "istočno pitanje" oko koga su se žestoko sukobile velike sile Starog kontinenta.

ПОТОМАК НЕМАЊИЋА ШЕФ БЕЧКИХ АГЕНАТА: Најбоље путописе о Србији из 18. века бележили су Аустријски обавештајци

Srpski ustanici u austrijsko- turskom ratu (rad Petra Simića), Foto Profimedija, Muzej "Vuka Karadžića", Muzej Srbije, Narodni Muzej, Dokumentacija "Novosti" i Vikipedija

S jedne strane, Austrija i Rusija želele su da oslobode "evropsku Tursku" da bi je podelile. Protiv toga se svim silama borila Britanska imperija, podržavajući Osmanlije svim sredstvima samo da bi sprečila hrišćanske suparnike da izađu na topla mora.

U kombinacijama velikih sila bila je nebitna sudbina balkanskih hrišćana, uključujući Srbe, najbuntovniji narod Balkana koji je tokom tri veka potpune okupacije neprekidno pružao otpor Osmanlijama, bilo u graničarskim jedinicama Ugarske i Austrije, sopstvenim bunama ili učešćem u austro-turskim ratovima. Srbi su u najboljem slučaju posmatrani kao kvalitetni vojnici, topovsko meso, pa su se tokom priprema za novi rat krajem 18. veka Srbijom razmileli austrijski putopisci-obaveštajci prikupljajući informacije i vrbujući saradnike.

- Još od 1784. Austrija je slala oficire po beogradskom i susednim pašalucima kuda su hodili preobučeni u kaluđerske momke i starali se o prikupljanju izveštaja i zadobivanju ljudi - utvrdio je u austrijskim vojnim arhivima početkom 20. veka čuveni istoričar Stojan Novaković.

Priprema ustanka u Srbiji: Hadži-Đera i Hadži-Ruvim sa knezovima (rad Petra Simića), Foto Profimedija, Muzej "Vuka Karadžića", Muzej Srbije, Narodni Muzej, Dokumentacija "Novosti" i Vikipedija

Tajnim poslovima je rukovodio austrijski plemić, po nacionalnosti Srbin, Gedeon Ernest Maretić, iz porodice Maretić-Vojković de Klokoč, koja po predanju potiče, po muškoj liniji, od Vukana Nemanjića. On je bio briljantan sledbenik tradicije čuvene vojničke porodice koja je još od 14. veka davala vojskovođe Ugarskoj, a zatim Austriji, koji su se borili protiv Turaka. Proveo je 41 godinu u uniformi i učestvovao u mnogim bitkama koje su mu donele ratnu slavu. Malo je poznato da je bio značajan vojni teoretičar i pisac koji je skovao termin "srpska revolucija", kojim je nazvan period od Kočine krajine 1791. i koji je kulminirao 1804. oslobodilačkim i socijalnim ustankom.

GEDEON MARETIĆ je bio najbolje obavešten o srpskom pitanju, jer je bio organizator, a u ključnim trenucima i šef "konfidentske" - obaveštajne službe čiji su glavni agenti u kaluđerskim rizama lutali Srbijom i prikupljali informacije, crtali mape i pripremali narod za konačnu bitku. Maretić navodi arhimandrita Hadži-Ruvima, igumana manastira Blagoveštenje na Rudniku, kao najuglednijeg sveštenika među Srbima, pravog duhovnog vođu nacije. Njegov manastir je od 1786. postao prosvetni centar za mlade darovite ljude koji su se tu učili pismenosti i crtanju, što je bilo neophodno za pravljenje vojnih karata. Manastir Voljavča, u kome je Hadži-Ruvim ranije bio iguman, bio je takođe poznat po monasima-obaveštajcima koji su prikupljali podatke pred austrijsko-turske ratove u kojima su Srbi masovno učestvovali kao dobrovoljci - frajkori.

Izveštaji te razgranate mreže monaha, obaveštajaca i ratnika, sačuvani u bečkom vojnom arhivu, najbolji su putopisi o Srbiji toga doba. Oni otkrivaju tajnu istoriju kao, na primer, u "Svedočanstvu o zaslugama bratstva manastira Studenice" iz 1791. kojim se pohvaljuje hrabrost u borbama s Turcima 200 srpskih frajkora, koji su u Srbiju došli kao monasi, na čelu "sa svojim igumanom Vasilijem". U Bečkom arhivu je i dosije Nikole Radomirovića iz Ostružnice, sveštenika u frajkorskoj jedinici kojom je komandovao njegov sugrađanin Radič Petrović, koji je kao nagradu za hrabrost od austrijskog cara dobio čin kapetana i zvanje viteza. Radič Petrović je organizovao najbolje jedinice frajkora u vreme kratkotrajne Kočine krajine, a jedan od njegovih regruta bio je i budući vožd Karađorđe. Uoči ustanka 1804. vratio se u Srbiju, kao jedan od glavnih stratega i stručnjaka buduće srpske vojske.

* * * * * * * * *

SRBI PREPUŠTENI NA MILOST DAHIJAMA

SRBIJA se brzo oporavila od ratnih rana. Zanatstvo je obećavalo zemlji bolju kulturu.

Ponovo otvorena trgovina preko Beograda i Niša uvećavala je imućnost. Harač je značajno smanjen - izveštava Maretić.

On napominje da su proterane dahije ubrzo prikupile brojne pristalice, najvećim delom plaćenike, koje su u pljačkaškim jedinicama snage 200-300 ljudi počele da terorišu Srbiju. Porta se izvesno vreme uz pomoć Srba odupirala dahijama, ali kad je odmetnik Pazvan Oglu zauzeo Vidin, radi mira među samim Osmanlijama, Srbi su ponovo prepušteni dahijama.

- Čete najamnika su krstarile zemljom i zahtevale od parohija i naselja nedosežne svote.

Dorćol početkom 19. veka, Foto Profimedija, Muzej "Vuka Karadžića", Muzej Srbije, Narodni Muzej, Dokumentacija "Novosti" i Vikipedija

Svako odbijanje je smesta imalo smrt za posledicu. Crkve su rušene, a svako okupljanje na bogosluženje je kažnjavano smrću. Žene i devojke su primoravane da se okupljaju u kolo, a muškarci su prisiljavani da prisustvuju tim igrama. Oko tog kruga su postavljeni potkupljivi najamnici čiji su handžari i zapete puške pretili smrću svakoj devojci i ženi koja bi možda htela da pobegne. Sve dok se ne bi pojavio dahija ili neki od njegovih prvih pomoćnika, stupio u krug i izabrao žrtvu pa je usred kruga javno silovao. Otac, voljeni momak ili muž na čijem bi se licu ukazala odvratnost, bes ili makar samo sažaljenje smesta bi pao od noža čudovišta. Užas je zavladao među potlačenim stanovništvom. U gomilama su cela naselja napuštala svoja mirna ognjišta i u srpskim tamnim šumama potražila utočište od mučitelja - zabeležio je Maretić u "Istoriji srpske revolucije".

KNEZ Aleksa Nenadović, penzionisani poručnik u srpskom frajkoru koji je ostao u kontaktu sa Bečom, uputio je u Zemun pismo: "Cela Srbija se nada samo u milost Austrije da je izbavi iz ove bede". Poruka je presretnuta i počelo je ubijanje srpskih prvaka. Prvi je posečen duhovni vođa Hadži-Ruvim, zatim Aleksa Nenadović, kao potencijalni vojskovođa, a onda je počelo ubijanje knezova.

- Cela Srbija je smatrala da Porta hoće da iskoreni sve hrišćane. Svako je verovao da je zabeležen na krvavom spisku, svi su pobegli u planine i šume, svaki poredak je prestao.

Najzad se zamorilo obazrivo strpljenje, najzad je kucnuo čas osvete čiji je odjek posle dugo vremena vratio ljudsku svest i snagu klonulim od ugnjetavanja, umornim Srbima koji su, vođeni hrabrošću, ne bez promišljenosti, doneli Srbiji doduše često krvave ali srećne rezultate: da se oslobode i da se tokom deset godina drže protiv nadmoćnog neprijatelja, protiv sopstvenih razmirica, protiv stranih sila koje su uticale na rat i trupama podržavale Portu protiv Srbije - zabeležio je Maretić.

ZABORAVLjENI HRIŠĆANSKI NAROD

USTANAK 1804. i pobede Srba izazvali su ogromno interesovanje Evrope za Srbe, zaboravljeni hrišćanski narod na Balkanu. Širile su se egzotične priče o divlje hrabrim ljudima s tajanstvenog Orijenta, koji je za katoličko-protestantsku Evropu u to vreme počinjao na Savi i Dunavu. Istoričari velikih sila iskopali su podatke o davno ugašenoj srpskoj srednjovekovnoj državi i plemstvu, ali nisu mogli da objasne odakle su se pojavili obnovitelji Srbije. Austrija i Rusija su imali najviše prvih informacija od svojih agenata, ali ti putopisi nisu bili javni.

* * * * * * * * *

BRITANSKI LAV BRANI OSMANSKO CARSTVO

SRBIJA JE BILA neinteresantna Britanskoj imperiji do Prvog srpskog ustanka, kad su Srbi, potpuno neočekivano, pokazali sposobnost da se devet godina bore s neuporedivo jačim neprijateljem, Osmanskim carstvom. Podrška Rusije u toj borbi, iako je stizala samo povremeno, kad je Kremlju to bilo u interesu, kristalisala je dugoročni stav britanske spoljne politike: "Srbija nezavisna od Turske je Srbija zavisna od neke druge sile."

- Suparništvo Britanije i Rusije je dobilo izraz u britanskoj podršci Porti, a jedan vid te podrške bilo je korišćenje britanskog diplomatskog uticaja u suzbijanju težnji za osamostaljenjem u zavisnim i poluzavisnim pokrajinama turskog carstva - kaže dr Veselin Kostić, filolog i istoričar. - Kao najdelotvorniji način obezbeđivanja podrške britanske javnosti za vladinu politiku bio je onaj koji se i inače najviše koristi, a to je manipulisanje informacijama.

Ustanici u Kočinoj krajini , Foto Profimedija, Muzej "Vuka Karadžića", Muzej Srbije, Narodni Muzej, Dokumentacija "Novosti" i Vikipedija

Bilo je i drugačijih Britanaca, koji su se borili protiv propagande zvaničnog Londona prema Srbima i nisu prihvatali "državne razloge" kao opravdanje za pomoć Osmanskoj imperiji. Među njima se ističe anglikanski sveštenik Vilijam Denton, koji je cele 1862. boravio na Balkanu i po povratku objavio izuzetno delo "Srbija i Srbi".

- Već duže vreme mnogobrojni konzularni službenici raštrkani širom sultanovih poseda znaju, ili na osnovu izričitih uputstava, ili na osnovu onih posrednih nagoveštaja pomoću kojih se ljudima do znanja stavljaju želje nadređenih, da po mišljenju vlade njihova najznačajnija dužnost treba da bude potpuno prećutkivanje svih obaveštenja o stanju, a naročito patnjama naroda u Turskoj - protestovao je Denton.

PRVI britanski izveštaji o Srbiji datiraju s kraja 17. veka kad su "Divlje guske", mnogobrojni plaćenici iz Irske, učestvovale u austro-turskim ratovima zajedno sa srpskim graničarima i ustanicima. Ipak, u tim svedočanstvima Srbi se pominju samo sporadično. Tek kad je Srbija uspela da izbori status autonomne kneževine u okviru Osmanskog carstva, počeo je pravi propagandni rat. Kreatori britanske spoljne politike su potpuno oslobođenje Srbije smatrali opasnošću. Po njihovom mišljenju takva država bila bi zastupnik ruskih interesa na Balkanu i centar širenja slovenofilskih, ali i slobodarskih ideja, koje nipošto nisu bile popularne u kolonijalnom carstvu.

Pukovnik Lojd Džordž Hodžis, prvi britanski konzul u Knjaževini Srbiji, Foto Profimedija, Muzej "Vuka Karadžića", Muzej Srbije, Narodni Muzej, Dokumentacija "Novosti" i Vikipedija

Stratford Kaning, arhitekta britanske politike prema umirućem Osmanskom carstvu, govorio je:

"Čast Engleske nalaže da koristimo naše oružje i trošimo naše blago kako bismo sprečili da se tursko carstvo raspadne. Ne treba da dopustimo da lažna pozivanja na čovekoljublje i pomoć ugnjetenim hrišćanima umanje našu budnost na Levantu."

U SKLADU s tom politikom, Aleksandar Slejd, špijun pod maskom putopisca, svojim zemljacima sugerisao je da bi za Evropu bilo bolje da su Turci iskorenili pravoslavnu veru:

- Što više ispitujemo ponašanje osmanskih osvajača, sve smo uvereniji da je verska trpeljivost stena na kojoj su se oni nasukali u Evropi. Trebalo je da iskorene pravoslavnu veru koja je uvek kao rak-rana razjedala muslimansku snagu.

* * * * * * * * *

FABRIKOVANjE IZVEŠTAJA O SRPSKIM ŽENAMA

KAKO BI SE opravdali zločini nad nekim narodom, neophodno je najpre deformisati njegov ljudski lik i uništiti svako saosećanje, glasi staro propagandno pravilo. Zato su posle 1830. britanski "putnici" počeli da fabrikuju izveštaje u duhu krajnjeg nipodaštavanja. U putopisima su detaljno opisivali Srbiju, iako su je najčešće samo posmatrali iz daljine, s palube parobroda. Frensis En Vejn, markiza od Londonderija, 1840. u popularnom opisu plovidbe Dunavom pisala je o Srbima koji su joj čamcem prevozili stvari do broda: "Veslači su jedva ličili na ljude, toliko su im izgled i odeća bili divljački."

Britanska humanitarna radnica i popularna spisateljica iz 19. veka Feliša Skin opisuje Srpkinje koje putuju njenim parobrodom:

- Ovde, blizu nas, živi narod varvara čiji ceo ženski deo, čak i ako ga sagledamo u najpovoljnijoj svetlosti, tavori i umire bez ikakve misli osim pukog namirivanja iz dana u dan svojih životinjskih potreba.

Kneginja Julija Hunjadi nosila je u Englesku popriličnu količinu zlata, Foto Profimedija, Muzej "Vuka Karadžića", Muzej Srbije, Narodni Muzej, Dokumentacija "Novosti" i Vikipedija

Praktično uputstvo kako treba da se sa Srbima ponašaju britanski putnici dao je, u putopisu iz 1850, Džon Harvud, koji je sa nevestom putovao kroz Srbiju ka Carigradu.

Britanski konzul Fonblank mu je od turskih vlasti izdejstvovao pratnju i preporuku da u svakom mestu gde zastane dobije smeštaj, a gost je sa zadovoljstvom opisivao kako je maltretirao pravoslavne domaćine u kneževini:

- Kad god bi nam bilo potrebno bilo šta u nekoj srpskoj kući, mi bismo izašli i strogo naredili prvoj osobi koju ugledamo da nam to donese. I moram reći da su uvek izvršavali naše naloge spremno i bez pogovora. Na Istoku, ako se samo ponašate kao vlast, žitelji vas odmah, kao nešto što se samo po sebi razume, poslušaju. Ja se nikada nisam ustručavao da dam znak bilo kome koga vidim da mi pripali lulu, pridrži konja ili me posluša u ma čemu drugome, i to bez plaćanja, samo na osnovu zapovedničkog tona i gesta.

ZA RAZLIKU OD ovog opisa Srba kao robova, britanski obaveštajac i strasni turkofil maskiran u putopisca Džejms Skin 1851. ih je opisao kao opasne slovenske zaverenike, koji šire slobodarske ideje. Iako je s poštovanjem govorio o obrazovanju i hrabrosti ljudi koji su ih propagirali, Srbiju je zbog toga smatrao još opasnijom.

- Ako se Srbi zemljoradnjom bave manje nego Bugari, a trgovinom manje nego Grci, oni su s druge strane znatno ratoborniji, i ta osobina koja je bila tako uočljiva u njihovoj prošlosti može doći do izražaja i u kovanju slavističkih planova ukoliko u tome ne budu sprečeni - upozoravao je Skin.

Filip Hristić, prvi srpski lobista u Londonu, Foto Profimedija, Muzej "Vuka Karadžića", Muzej Srbije, Narodni Muzej, Dokumentacija "Novosti" i Vikipedija

Igrom sudbine, redak britanski zvaničnik koji je zavoleo Srbe i iskreno ih podržavao, a izazvao je nehotice prvi državni udar u Srbiji, bio je pukovnik Lojd Džordž Hodžis. Posle uspešne vojne karijere, on je postao prvi britanski konzul u Knjaževini Srbiji, gde mu se dopao slobodarski duh. Knjazu Milošu ponudio je pomoć kad su ga pritisnule i Rusija i Austrija zbog donošenja slobodoumnog Sretenjskog ustava. Hodžis je molio nadređene da Britanija pruži podršku Srbiji, a britanski konzul u Carigradu je Hodžisa obmanuo da će London to učiniti. Često pojavljivanje Miloša s Hodžisom u javnosti bilo je povod ustavobraniteljima, koji su imali rusku podršku, da lansiraju glasine o tome kako će knjaz prevesti Srbe u katoličanstvo i druge koje su izazvale gnev javnosti i dovele do njegove prinudne abdikacije. Ustavobranitelji su uzeli vlast i prihvatanjem takozvanog Turskog ustava zaustavili proces osamostaljivanja, čime je vlada u Londonu bila zadovoljna.

PRIJATELjSTVA INSPIRISANA DUKATIMA

FILIP Hristić je 1863. s kneginjom Julijom Hunjadi boravio u Londonu sa specijalnim zadatkom da promeni negativan stav engleske javnosti o Srbima. Iskusni diplomata u memoarima pominje nekolicinu "velikih srpskih prijatelja" u Londonu koji su u stvari bili moćni lobisti. Iz knjige koju je docnije napisao njegov sin Milan vrlo je jasno da su Hristić i kneginja u prtljagu nosili zamašnu količinu zlatnih dukata. Lobisti su uz takav podsticaj uspeli da priče o Srbiji stave na naslovnice vodećih britanskih listova, a za nedelju dana izašle su i tri knjige o stvarnim patnjama hrišćana u Turskoj, koje je britanska vlast brižljivo skrivala od svoje javnosti.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

NJEGOVA SMRT SLOMILA GLUMCA: U suzama svaki dan, plače od maja - pokazao kako na mobilnom čuva njegovu sliku (VIDEO)