FELJTON - KATOLIČKI PRELATI NASILNO UNIJATE SRBE: Car Leopold I štitio je Srbe samo kaod mu je bila potrebna njihova vojska

Pišu: Goran Vasin i Nenad Ninković

28. 09. 2023. u 18:00

U SASTAV nove organizovane Srpske crkve nije ušao prostor Varaždinskog generalata i Zapadne Slavonije jer je on bio pod upravom unijatskog marčanskog vladike Isaije Popovića.

ФЕЉТОН - КАТОЛИЧКИ ПРЕЛАТИ НАСИЛНО УНИЈАТЕ СРБЕ: Цар Леополд I штитио је Србе само каод му је била потребна њихова војска

Leopold I , car Svetog rimskog carstva, Foto "Vikipedija"

Patrijarh je za sebe zadržao prostor Slavonije i Srema kao Arhidijecezu što je car potvrdio posebnim dokumentom istog dana kada je doneo Treću privilegiju. Arsenije III se za to opredelio jer se radilo o oblasti u koju Srbi treba da se preseljavaju i jer bi se tako našao na granici unijatske episkopije i mogao da kontroliše pravoslavce u njoj. Dodatna okolnost je bila ta što mu je za sedište dodeljen posed Sirač u Slavoniji (11. avgusta 1695), koji je trebalo da uživa do smrti ili do povratka u Peć. Car je na kraju 10. septembra 1695. patrijarhu darovao Sirač kao nasledni posed.

U skladu sa odlukom da se patrijarhu i episkopima prepušta skupljanje desetka od vernika, jer ga ne daju katoličkoj crkvi, Budimska komorska administracija je 8. oktobra 1695. naredila provizoratima da ako su desetak od Srba već skupili, sada ga predaju patrijarhu i episkopima, a ako to nisu uradili onda omoguće da ih oni skupe. Mali deo provizora je uzalud pružao otpor, tvrdeći da su oni od ove desetine davali ratni porez, a da ako se to prepusti episkopima, oni taj deo ne mogu nadoknaditi. Zbog ovoga je Carska dvorska komora izmenila raniju odluku i 17. jula 1696. oduzela pravo ubiranja desetka patrijarhu i episkopima, vrativši ga Budimskoj komorskoj administraciji, s tim, da na ime ovog poreza patrijarhu godišnje isplaćuju 3.000 forinti.

PATRIJARH ni pored carskih naredbi nije ušao u posed Sirača jer se tome protivio general grof Gvidobald fon Štarenberg, koji ga je uz vojnu asistenciju udaljio iz siračke okoline. Štarenberg je smatrao da bi patrijarhov uticaj ovde bio poguban za okolne naoružane Srbe. Posle toga je aprila 1697. dobio za posed zamak Sečuj na Dunavu, čiju su okolinu naseljavali Srbi, a 1698. je dobio i tri obližnje pustare - Ujfalu, Martince i Bošogu, na koje je naseljavao svoje sunarodnike. Dok je on radio na uređenju poseda javio se Ištvan Bezeredi, podkapetan tvrđave Papa, sa dokazima da je Sečuj njegov posed i zahtevom da mu ga Komora preda. Tokom dokazivanja vlasništva i sudskog procesa Ištvan Bezeredi je umro, ali su njegovi naslednici, porodica Jagošić-Bezeredi, uspeli da dovedu sve do kraja i Sečuj je 1702.oduzet patrijarhu. U to vreme on nije dobijao ni obećanu godišnju platu na ime desetka, što je potrajalo sve do 1706. Tek tada mu je zbog svih zasluga i na osnovu raznih dugovanja dodeljeno Daljsko vlastelinstvo (Dalj, Belo Brdo i Borovo) koje je ostalo mitropolijski posed do kraja postojanja Habzburške monarhije.

Iako je patrijarh imao puno problema sa dobijanjem poseda glavnu borbu su on i pravoslavna jerarhija vodili protiv katoličke crkve i njenog prozelitizma koji je jačao kako se bližio kraj Velikom bečkom ratu. U Hrvatskoj se za opstanak borio nekadašnji dabrobosanski mitropolit Atanasije Ljubojević, koji se 1695. preselio sa mletačke teritorije u Medak u Lici. Pod pritiscima senjskog biskupa Sebastijana Glavnića i tada kanonika, a kasnije biskupa, Martina Brajkovića, morao je da se povuče u Baniju, u Komogovinu, a jurisdikcija u Lici i Krbavi mu je konstantno osporavana. Da bi ovdašnje Srbe očuvao u pravoslavlju prelazio je na teritoriju Mletačke republike i tu primao ličke i krbavske sveštenike i vernike. Kada je car 1702. vikaru senjskog biskupa Marku Mesiću dao u Lici i Krbavi i svetovnu vlast stanje je postalo vrlo teško, a popravilo se kada se ponovo pojavila potreba za srpskim vojnicima u vreme Rakocijevog ustanka. Tek 1707. car Jozef I je prihvatio jurisdikciju Atanasija Ljubojevića u Lici i Krbavi, sa pravom kanonske vizitacije.

MUNAČKI  unijatski vladika Jovan Josif de Kamilis (de Camillis) onemogućavao je vladiku Jefrema Banjanina da uđe u eparhiju. Banjanin nije bio dovoljno čvrst u pravoslavnoj veri i pod pritiscima je prešao na uniju 1698. posle čega je dobio vojnu zaštitu za ulazak u dijecezu. Pošto se zbog toga u Budimu sukobio sa patrijarhom i ostalim episkopima, 1699. se uputio u Rim, gde je papi Inokentiju XII objašnjavao kako može pounijatiti sve Srbe, ali su njegove iskaze smatrali naivnim i nisu mu dali podršku, posle čega se vratio u pravoslavlje, ali odnose sa patrijarhom nije popravio. Neko vreme (1701) je proveo u zatvoru, bio episkop u Velikom Varadu, ali se tokom Rakocijevog ustanka sklonio u Peć, kod patrijarha Kalinika I koji ga je postavio za svog vikara. U Habzburšku monarhiju se više nije vraćao.

Teško stanje i dalje je vladalo u Pečuju i njegovoj okolini posebno kada je kardinal Kolonić (februara 1700) naredio da Srbi ne mogu živeti u Pečuju kao biskupskom gradu ako ne pređu na uniju ili katoličanstvo. Srbi su od ovakvih pritisaka uživali zaštitu jedino Dvorskog ratnog saveta jer su u njemu smatrali da će pritisak dovesti do iseljavanja u Osmansko carstvo. Patrijarh i vladika Jefrem Janković su se 1700. žalili caru na pečujskog biskupa, a njihova žalba je bila slične sadržine kao tužba generala Johana Jozefa Hujina protiv istog katoličkog prelata, čije nasilno unijaćenje je smatrano opasnim i potencijalnim problemom sa posledicama velikih razmera. Protiv biskupa se iz istog razloga tužio i lokalni komorski upravnik. Ugarska dvorska kancelarija se ograđivala od njegovih postupaka, a Carska komora je preko generala Hujina pokušavala da zaštiti Srbe. Vojska je morala uzeti u zaštitu i Srbe u Sekešfe- hervaru, gde je biskup tražio da se za tri meseca ili pokatoliče ili isele. Vladika Isaija Đaković je tražio zaštitu za svoje sveštenike 1701-1702. u Jenopolju i Halmađu, koje su porezima opterećivali komorski provizori.

U ISTO unija je počela da se uvlači u Slavoniju gde je sa carskom potvrdom 1699. došao pounijaćeni Petronije Ljubibratić da postavlja arhimandrite, igumane i sveštenike.

Patrijarh je tada preko svojih egzarha pobunio narod protiv njega, a uniju je slomio ponovo mitropolit Stefan Metohijac. Vladika Petronije je ostao bez vernika, pa se pred smrt pokajao i 1703. vratio u pravoslavlje. Po Ljubibratićevoj smrti određeno je da uniju sprovede njegov brat Joanikije ali ga je patrijarh nagovorio da mu proda kuću u Pakracu i odseli se u Rusiju. Zato je patrijarh (1704) poslao egzarhe da objave po Slavoniji kako je lično preuzeo upravu u njoj, a potom je 17. maja 1705. u Krušedolu posvetio za pakračkog vladiku svog egzarha Sofronija Podgoričanina.

Verski pritisci nisu bili jedini problem sa kojim su se Srbi sreli u Habzburškoj monarhiji. Novina za mnoge među njima je bilo uređenje Vojne granice uz Savu, Dunav, Tisu i Moriš. Dvorski ratni savet (1700) je obavestio Ugarsku dvorsku kancelariju da Srbi u vojnim naseljima neće plaćati poreze, dok će ih civili plaćati, ali tek pošto prođu tri godine, jer se oni tek sada trajno naseljavaju. Komora je upozorena da i posle tri godine porez pažljivo skuplja i da Srbe ne optereti puno sa njima, da se ne bi odselili u Osmansko carstvo.

SRBI SE SELE U TURSKI BANAT

RAZLIČITI interesi Dvorske komore i Dvorskog ratnog saveta u procesu razdvajanja Srba na civilne i vojne podanike doveli su do velikih pritisaka na stanovništvo, posebno u Bačkoj, iz koje su Srbi počeli da se sele u osmanski Banat. Županija je pokušavala da zadrži što više stanovnika pod svojom kontrolom, zbog čega je Dvorski ratni savet morao da interveniše i uzme Srbe u zaštitu, a Karafinoj komisiji omogući da stvori što jača vojna naselja uz Tisu.

SUTRA: NOVI CAR JOZEF I OSPORAVA VLASNIŠTVO SRPSKE CRKVE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave