SUSRET SA ISTORIJOM - DVOSTRUKI ARŠINI TITA PREMA ZAGREBU: Povodom odluke predsednika Hrvatske da odlikuje učesnike "hrvatskog proleća"

Ivan Miladinović

19. 12. 2021. u 16:31

UNUTRAŠNjA dijalektika Zorana Milanovića, predsednika Hrvatske, po svemu sudeći, zaokružena je protekle nedelje. Taj, ne baš posve nezanimljiv proces, odvija se po uhodanoj matrici mita o "tisućljetnom snu" nacije koji je ostvario Franjo Tuđman.

СУСРЕТ СА ИСТОРИЈОМ - ДВОСТРУКИ АРШИНИ ТИТА ПРЕМА ЗАГРЕБУ: Поводом одлуке председника Хрватске да одликује учеснике хрватског пролећа

Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo i Tito

Od vremena kada je postao predsednik stranke SDP, koja je baštinila SK Hrvatske, posle povlačenja Ivice Račana, a potom i premijer, pa do ovih dana, više je nego vidljiva njegova "evolucija" o srpsko-hrvatskim odnosima. Pokušaj tadašnjih predsednika dveju država, Borisa Tadića i Ive Josipovića, otvaranja dugoročnog procesa pomirenja, pokazao se kao maska ispod koje se prikrivalo realno stanje stvari. Ta nazovi "strategija", da su dovoljna dva-tri ručka i patetična izvinjenja za prošlost, pokazala su se kao promašaj.

Pravo lice Milanović, čiji je rođeni stric, inače, sahranjen u Beogradu po pravoslavnim običajima, pokazaće kada je usred migrantske krize izazvao "carinski rat". Naime, 21. septembra 2015, po njegovoj odluci, Hrvatska je zatvorila granični prelaz Batrovci za teretni saobraćaj i zabranila ulazak vozila sa srpskim tablicama na njenu teritoriju.

Istovremeno, ulazak teretnih vozila iz te zemlje u Srbiju i dalje se odvijao. Tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić sazvao je hitnu sednicu Vlade zbog poteza Hrvatske. Srbija je od ponoći 24. septembra uvela kontramere Hrvatskoj zabranivši uvoz robe iz ove zemlje. Zabrana se odnosila i na kamione i vagone trećih država koji prevoze hrvatsku robu. Sledećeg dana, 25. septembra, Hrvatska je pod pritiskom Evropske unije u 17 sati odblokirala granicu sa Srbijom i sva putnička i teretna vozila su nastavila da prolaze. Isto je učinila i Srbija nekoliko sati kasnije.

GODINU dana ranije Hrvatski muzej istorije, u oktobru 2014, pod njegovim pokroviteljstvom, prezentuje animirani film sa namerom da se hronološki objasne sukobi Srba i Hrvata. Hrvatski vojnici su predstavljeni kao heroji i oslobodioci, a Srbi su samo najobičnije ubice i ratni zločinci. Osnovna poruka filma je agresija na Hrvatsku i "velikosrpski-zločinački projekat" i "viteštvo njenih branitelja". Iz ovog bljutavog propagandnog filma sledi zaključak da se srpski narod sam ubijao po logorima u Hrvatskoj i sam sebe proterao tokom akcije "Oluja".

Potom će na dnevni red doći Jasenovac. Pre neku godinu, posle odavanja počasti ubijenima, Milanović je odgovarajući na pitanje zašto se na tom mestu izbegava priča o genocidu, rekao: "...Srbi su pružali otpor zbog čega su bili tretirani kao neprijatelji...". Hrvatski predsednik potom tvrdi da je Jasenovac "prije svega" bio mesto genocida nad Jevrejima i sugeriše kako su ustaše istrebile Jevreje i Rome jer su time pokušali da se dodvore nacističkoj Nemačkoj.

Kada je postao predsednik države Zoki, kako su mu tepali dok je bio na čelu stranke, poništio je odluke o oduzimanju sedam odlikovanja i čin generala Branimiru Glavašu. Zbog ratnog zločina protiv civila u Osijeku 1991. Branimir Glavaš, jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), bio je pravosnažno osuđen na osam godina zatvora, ali je ta presuda ukinuta, kao i prvostepena od deset godina, a predmet vraćen na novo suđenje Županijskom sudu u Zagrebu. Reč je o slučajevima koji su javnosti poznati kao "Garaža" i "Selotejp" u kojima se Glavaš po komandnoj odgovornosti tereti za ubistva više civila, od kojih su neki bačeni u reku Dravu vezanih ruku i selotejp trakom zalepljenom preko usta.

NA MILANOVIĆEVOJ meti će se naći i Haški sud tvrdnjom da je presuda zapovedniku HVO (Hrvatsko vijeće obrane) Tihomiru Blaškiću bila politička. Blaškić je zbog ratnih zločina u BiH bio osuđen na 45 godina zatvora, ali je u drugostepenoj presudi odbačeno 16 od 19 tačaka optužnice pa je osuđen na devet godina zatvora. Zato donosi odluku da odlikuje brigadu HVO koja je učestvovala u akciji "Oluja" i Specijalne jedinice MUP samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Onda će, pre neki dan, gospodin sa Pantovčaka, upriličiti još jedan popriličan ispad. Povodom obeležavanja tridesetogodišnjice zverskog ubistva porodice Zec u Zagrebu, prvi čovek komšijske države je prostački reagovao: "Porodica Zec je bila pozvana u vladu, dobila je odštetu, šta još treba?". Zokija očito ne uzbuđuje činjenica da niko nije odgovarao za ovaj zločin. Zato nikoga ne bi iznenadilo ni kada bi odlučio da odlikuje ubice Zecovih.

I napokon, u ponedeljak, 13. decembra, stiže vest da je hrvatski predsednik odlikovao Ordenom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za, kako je navedeno, izuzetan doprinos nezavisnosti i celovitosti Republike Hrvatske, kao i izgradnji i napretku hrvatske države, učesnike "hrvatskog proleća", odnosno Maspoka. Odlikovao je Dražena Budišu, Ivana Zvonimira Čička, Gorana Dodiga, a posmrtno su odlikovani Jozo Ivičević Bakulić, Ljudevit Jonke, Ante Paradžik, Hrvoje Šošić, Marko Veselica i Vladimir Veselica.

VRATIMO se pola veka unazad da vidimo kako su zaslužena ova odlikovanja. Oktobar je 1971. godine. Žutilo ovladalo Maksimirskom šumom. "Hrvatsko proleće" vri i ne obazire se na jesen. Na zboru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kome je prisustvovalo više od hiljadu studenata, dr Hrvoje Šošić, saradnik zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, predložio je da se Hrvatska konstituiše kao suverena država i da zatraži prijem u Ujedinjene nacije:

- Formirajmo Narodnu banku, imenujmo odmah njenog guvernera i pošaljimo ga u Vašington po kredite.

I predsednik zagrebačkih studenata Dražen Budiša ponavlja zahtev za prijem Hrvatske u UN, ali ide i korak dalje:

- Mi mislimo da je Hrvatskoj mjesto u Ujedinjenim narodima. Uostalom, to pravo mogu da ostvare i ostale nacije u Jugoslaviji.

Tražio je puni suverenitet Hrvatske i demontiranje zajedničke vojske:

- Država bez vojske nije država.

Tih dana i Izvršni odbor Matice hrvatske zahteva da JNA promeni naziv u Oružane snage SFRJ, da regruti služe vojsku u svojoj republici, a da komandni jezik u svakoj republici bude jezik većinskog naroda. Predlagano je i da Jugoslavija promeni ime u Savez jugoslovenskih socijalističkih samoupravnih republika - SJSSR, i da se za glavni grad Jugoslavije proglasi Novi Beograd.

JOSIP Broz Tito, dok se ovo dešavalo po Zagrebu, nalazio se u zvaničnoj poseti SAD, na poziv predsednika Ričarda Niksona. U vašingtonskom Klubu nacionalne štampe držao je konferenciju za medije. Upravo kada je počeo da govori o prosperitenom razvoju svoje zemlje i njenoj ulozi kao lidera nesvrstanih zemalja, prekinuo ga je jedan novinar i rekao:

- Vi pričate o nekoj ulozi Jugoslavije u svetu a Jugoslavija vam se raspada, evo, Hrvati traže prijem u UN.

Josip Broz je ostao bez teksta. U izveštaju CIA o ovoj poseti piše da se Tito, posle ovog povukao u svoju hotelsku sobu u Vašingtonu, po kojoj je tumarao nekoliko sati.

Zahvaljujući maspokovcima koji su tražili prijem Hrvatske u Ujedinjene nacije doživeo je prvu i jedinu javnu blamažu. Ova epizoda iz Vašingtona je najverovatnije uticala da se Tito definitivno odrekne politike koju je zastupalo hrvatsko partijsko rukovodstvo, na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, koju je i on sam, koliko do juče, podržavao i ohrabrivao.

TITO je sve vreme prema događajima u Hrvatskoj primenjivao "dvostruke standarde". Tako je na sastanku sa članovima Izvršnog komiteta CK SKH, 4. jula 1971. govorio o šovinizmu i divljanju ustaša i pretio vojskom i smenama. Jure Bilić, Ema Derosi Bjelajac, Milka Planinc i Jelica Radojčević podržali su njegovu negativnu ocenu opšteg stanja, a Srećko Bijelić, Dragutin Haramija, Savka Dabčević Kučar, Marko Koprtla, Ivan Šibl i Mika Tripalo nisu se složili sa njim. Oni su tvrdili da su glavna opasnost unitarističko-centralističke i staljinističke snage. Samo dva meseca kasnije 8. septembra, pred gotovo istim sastavom, Broz je zaboravio žestoku kritiku, pretnju vojnim pučem i rekao "da je netočno da u Hrvatskoj cvate šovinizam". I podržao Savku i Tripala.

Dušan Bilandžić, u svojoj poslednjoj knjizi "Tito i raspad druge Jugoslavije" svedoči da su Broz, Kardelj i Bakarić zapravo usmeravali Jugoslaviju prema raspadu, kada to budu dopustile međunarodne okolnosti, što je sve kulminiralo Ustavom SFRJ iz 1974. koji je precizno rekao da jugoslovenske republike imaju pravo na samoopredeljenje do otcepljenja. Baš na temelju tog Ustava Badinterova je komisija, početkom devedesetih godina, donela odluku o međunarodnom priznavanju Republike Hrvatske u famoznim avnojevskim granicama.

LAŽNE ĐODANOVE OPTUŽBE

HRVATSKI nacionalisti su nametnuli atmosferu nepoverenja prema Jugoslaviji i igrali su uspešno na kartu "opljačkanosti i osiromašenosti hrvatske nacije". Februara 1971. zagrebački ekonomista Šime Đodan je za sve nevolje u Hrvatskoj optužio Jugoslaviju i Beograd. Govorio je da se u doba austrougarskog cara Franca Jozefa 55 odsto hrvatskog dohotka slivalo u inostranstvo, za vreme kralja Aleksandra i kneza Pavla Karađorđevića 46 odsto, a da se u novoj Jugoslaviji taj iznos popeo na 63 odsto:

- Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Hrvatsku izrabljuje više od Austrougarske ili stare Jugoslavije, pa je stoga za Hrvate manje prihvatljiva od potonje.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (3)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna