Sto deset godina od rođenja Meše Selimovića: Život piščev nije ravna autostrada

Vukica Strugar

četvrtak, 30. 04. 2020. u 15:30

Сто десет година од рођења Меше Селимовића: Живот пишчев није равна аутострада

SUSRET Meša Selimović i Ivo Andrić/Foto: Dokumentacija "Borbe"

U onome što je suštinski čovjekovo nije se izmijenio mnogo. A svako pokolenje misli: Do nas ništa, od nas istorija - govorio je
JA obično nemam poruke. Mislim da je to nedopustiva pretencioznost. Poruke imaju proroci, vođe naroda, a pisac ima svoje iskustvo - odgovorio je Meša Selimović (1910-1982) sedamdesetih godina prošlog veka na "originalno" novinarsko pitanje šta obično poručuje svom čitaocu. Izuzetan romansijer, pripovedač i esejista, ne samo da je pripadao našoj velikoj književnoj četvorci dvadesetog stoleća (uz Andrića, Crnjanskog i Ćosića), već je za mnoge bio i prvi među jednakima. Rođen je pre sto deset godina, 26. aprila, u Tuzli.

- Od onoga što nije knjiga, što je čist život, najdubljeg traga ostavila je u meni mahala u kojoj sam se rodio i u kojoj sam proveo detinjstvo i mladost - izjavio je nekom prilikom Selimović, a o životu koji je kasnije vodio i okončao u Beogradu, u svojim "Sjećanjima" zapisao:


- Izvanredno se osjećam u Beogradu, širok je, prostran u svakom pogledu, tolerantan, spreman da gostoljubivo primi svakoga, suviše velik da bi mogao biti sitničav, osjećam se u njemu prekrasno. Često mislim i na divne obične ljude u Bosni. I isti sam kakav sam bio ranijih šezdeset godina, ma gdje da sam živio.



Tvorac jednog od najznačajnijih dela naše književnosti, romana "Derviš i smrt" (kao i "Prve čete", "Tuđe zemlje", "Devojke zlatne kose", "Tvrđave", "Ostrva") upravo tih šezdesetih, u svojoj 51. godini, objavio je prvi roman "Tišine":


* Rodna kuća u Tuzli


- Niko nije znao koliko sam strahova pobijedio u sebi dok sam se usudio da izađem pred čitaoce. Taj moj grč se oseća u stilu i kompoziciji romana, koji je ostao stegnut, nerazvezan, neoslobođen, nedorečen. Docnije sam pisao lakše, ali se nikad nisam oslobodio straha od tuđeg suda. Zato se najviše divim piscima koji kažu da ih se ne tiče mišljenje kritike... Nisam ostvario svoju najveću želju, da napišem jedan bosanski "Žerminal", jer nisam vjerovao u svoje snage, i ostao sam dužan tušanjskim rudarima - iskreno i skromno svedočio je Meša Selimović.


* Uz unuka Nikolu


Kao malo ko od njegove braće po peru, ovaj tihi čovek bio je otvoren i nedvosmislen u prevelikoj samokritičnosti, ističući da su njegovi uzori u jeziku ostali do kraja nedostignuti: muslimanska balada i Njegoš. Jer, po Mešinim rečima, najsublimniji izraz može se naći u baladi "Omer i Merima" ("Đul miriše, mila moja majko, čini mi se Omerova duša"), a najmisaoniji kod Njegoša ("Što je čovjek, a mora bit čovjek, Tvarca jedna te je zemlja vara").



* Andrić, Selimović i Crnjanski

- Život piščev nije ravna autostrada, već vijugav auto-put, koji bije kiša i led, podlokavaju bujice, i sve je piščevo, i okuke, i neravnine i teški usponi. Dobar je samo ako taj put vodi nekud, među ljude. Pisac ne može uvijek da se buni, ali je žalosno ako se nikad ne pobuni - rekao je Milovanu Vitezoviću u razgovoru za zabranjeni broj "Književnih novina" od avgusta 1969. godine.


A govoreći o svom najslavnijem junaku Ahmedu Nurudinu, kao i "prepoznavanju" derviša u savremenom dobu, veliki pisac je istakao:


- Derviša iz mog romana nije teško prepoznati, mnogo ih je, mnogo nas je na svijetu. Dovoljno je pogledati se u ogledalo, ali bez predubjeđenja da ćemo vidjeti najboljeg, najpoštenijeg, najmudrijeg, već pravog sebe. Osim toga, zar i istorija nije stvarnost? Život se toliko sporo mijenja, bar u svojim najvažnijim manifestacijama i karakteristikama, da bismo pogriješili smatrajući da se naše vrijeme bitno razlikuje od prošlog. U onome što je suštinski čovjekovo, prema tome i u psihologiji, nije se izmijenio mnogo. A svako pokolenje, zbog sujete i prestiža, misli: Do nas ništa, od nas istorija.



U njemu je derviš bio svestan da čovek nije ono što bi želeo da bude, već ono što od njega postane... Gotovo surovo zvuče njegove reči izgovorene u nepunoj šezdesetoj godini. Ali, i razumljivo: njemu je i četrdeset bilo "ružno doba" (jer je "čovek još mlad da ima želja a već star da ih ostvaruje"):


- Starost se boji sebe, mladosti, života, smrti. Uspomene joj postaju muka, nekadašnja veličina, prigovor savjesti. Starost je žalosna, jer je zavidna, netrpeljiva, zaboravna, nazadna. Divno bi bilo kad bi se čovjek rađao star i sve više podmlađivao, dok ne bi na kraju života postao nerazuman kao dijete i čist kao zametak. Bar ne bi bio svjedok propadanja nečega što je nekada bilo čovjek...


Sa suprugom u šetnji


Nije doživeo duboku starost. Umro je u Beogradu sparnog 11. jula 1982. godine. Otišao je nenametljivo i tiho, kao što je živeo. Možda ga najbolje oslikavaju sopstvene reči ispisane u "Ostrvu": - Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio - gubitak je lakše podnijeti nego kajanje...


NEUTOLjIVA GLAD


- ČITAO sam mnogo, oduvijek, od najranijeg djetinjstva, divne maštovite, humane Andersenove bajke, Zmaj-Jovine srdačne i jednostavne pjesme, uzbudljive romane Karla Maja, prekrasne, tople pripovijetke Laze Lazarevića, potresne romane Čarlsa Dikensa; sve što je odgovaralo djetinjem i mladićkom uzrastu. To je bila neutoljiva glad; često me i zora zaticala s knjigom - pisao je Meša o delima koja su uticala na njega da od ranog doba zavoli književnost.


* Porodica Darka, Meša i ćerke Maša i Jasenka