Ponori i uzleti Igora Vasiljeva

ŽIVOT i stvaralaštvo Igora Vasiljeva (1928- 1954) bili su poput onih pojava koje blesnu ali, nažalost, brzo sagore. Ovo, za "Novosti", kaže Srđan Vučinić, dramski pisac i esejista, jedan od autora kataloga za izložbu posvećenu devedesetogodišnjici rođenja velikog, tragičnog slikara, čije je otvaranje zakazano za večeras u 19 časova u beogradskoj Galeriji 212. U saradnji sa Fondacijom "Plavo" biće predstavljeno tridesetak slika (ulja na platnu, kartonu i pausu) iz svih stvaralačih faza, koje će posvedočiti o dubokom tragu koji je ovaj autor ostavio za svog kratkog života.

- Kao i drugi ukleti pesnici i umetnici, i Vasiljev je dublje u svojim vizijama i slikama anticipirao svoju sudbinu, dublje video realnost u fantazijama i umetničkom delu - objašnjava Vučinić. - On je jedan od tih umetnika ponora. Kako je govorila Isidora Sekulić, kada se popne na Milansku katedralu, i običnog čoveka nešto vuče nagore, ali i nadole. A kako tek srljaju pesnici ponora? To srljanje u metafizičke dubine, koje je krasilo i Poa i Bodlera, ili Miljkovića, važi i za Vasiljeva. On se mnogo dublje od nas običnih smrtnika zagledao u tajne života i smrti.

PROČITAJTE JOŠ - Portreti tragičnog umetnika

Iz dela ovog umetnika eruptivne snage, rođenog u porodici ruskih emigranata, a stradalog pod nerazjašnjenim okolnostima na studentskoj ekskurziji u blizini Ćuprije, vidi se i ironičan odnos prema društvu u kome je živeo i socijalističkim parolama, propagandi, ističe Vučinić:

- On gleda u pravi život. Ide na periferiju Beograda, obalom Save, u Marinkovu baru... Vidi i ono malograđansko, otrcano, kako to primećuje Vinaver, pišući 1953. o Vasiljevu. I njegove kolege sa klase, poput Koste Bradića, u njemu su videli umetnika koji je predosetio svoju sudbinu.

Na osnovu svega što je pročitao, jer priprema i dramu o Vasiljevu za Radio Beograd, Vučinić ne misli da se slikar ubio.

- Svi koji su ga poznavali, a posebno Mihiz u "Autobiografiji o drugima", ističu da je bio optimističan - nastavlja sagovornik. - Ali imao je i jedan prisan odnos prema smrti, kao i prema životu, što je možda podstaklo spekulacije o suicidu. Skloniji sam da mislim da je to bio nesrećni slučaj. Mene njegova sudbina podseća na nemačkog pesnika ekspresionistu Georga Hajma, koji se utopio u vodi nesrećnim slučajem, a pisao je pesme o utopljenicima. U sebi je nosio tu anticipaciju vlastite smrti, u svojoj čistoj umetničkoj prirodi, ali je nije izazvao, kao ni Vasiljev.

PEKIĆEV PORTRET

MLADI slikar Igor Vasiljev i mladi pisac Borislav Pekić bili su zajedno u zatvoru, gde su se sprijateljili, otkriva Vučinić. Deo postavke tako će činiti i Pekićev portret, dok je u katalogu objavljen i tekst iz piščevih "Dnevnika" u kome se pita o razlozima slikareve smrti:

- To je i za Pekića bila tajna, mada postoje i pretpostavke da je Vasiljev ubijen, ali to nikada nije dokazano - ističe sagovornik. - Ali Pekić je pre svega bio privučen njegovom umetnošću, zbog čega u "Dnevnicima" beleži gotovo sve slike s posthumne izložbe.