FELJTON - ARTERIJA ELEKTROPRIVREDE PRVA NA UDARU NATO SILE: LJudi čiste grafitna vlakna, dok padaju bombe

Piše: Branislav Tomašević

27. 04. 2023. u 18:00

TEŠKO je oživeti sećanja na taj strašni period u životu i radu kako pojedinaca tako i firme „Elektroistok“, koja se kao arterija elektro- energetskog sistema našla prva na udaru NATO sila.

ФЕЉТОН - АРТЕРИЈА ЕЛЕКТРОПРИВРЕДЕ ПРВА НА УДАРУ НАТО СИЛЕ: Људи чисте графитна влакна, док падају бомбе

Foto: Iz knjige "EPS tokom NATO agresije"

Kao i svako sećanje, blede ružne slike, a one lepe i empatične izbijaju u prvi plan. Nije preterivanje kad kažem da su nam se kolege iz cele Evrope divile, a naš referat na Međunarodnoj CIGRE u Parizu 2000. godine o našem radu u uslovima ratnih razaranje ispraćen je aplauzima cele sale. Posebno interesovanje su pokazale kolege iz Švedske i Švajcarske koji su svojim dolascima kod nas želeli da se bliže upoznaju sa našim postupcima i merama koje smo preduzimali u tim teškim uslovima.

Početkom tih devedesetih godina naš EES je radio kao izolovan sistem bez interkonekcije sa mrežom UCPT, kao posledica sankci- ja prema našoj zemlji. Naravno da je takav rad uslovio  nestabilan rad sistema, što je od svih preduzeća u EPS  tražilo dodatne napore i znanja, a posebno od kolega u Direkciji za upravljanje. U cilju bržeg reagovanja na situacije kada je dolazilo do delimičnih raspada sistema, kolege iz Direkcije za upravljanje i „Elektroistoka“ su izradile „Uputstvo o postupcima u radu EES-a pri raspadu i uspostavljanju sistema“. U daljem radu urađena su i detaljna „Uputstva o radu svih TS 400 kV i 220 kV u normalnom radu i u radu u posebnim uslovima“.  Važno je napomenuti da je izvršena i obuka ljudstva u svim elektranama i navedenim TS. Ovaj veliki i značajan posao je stvorio preduslove za brzu i efikasnu akciju i u uslovima ratnog stanja.

POČETAK  bombardovanja smo dočekali spremno, formiranjem dežurnih ekipa u pogonima prenosa u Beogradu, Boru, Valjevu, Novom Sadu, Kruševcu i Prištini kao i dežurstvima inženjerskog kadra u Mrežnim regionalnim centrima ovih pogona i koordinirajućeg centra na nivou „Elektroistoka“. Prva bombardovanja tzv. grafitnim bombama nas nisu toliko iznenadila, jer smo imali neka saznanja o sličnim akcijama u Iraku. Međutim, iznenadila me je požrtvovanost ljudi pri čišćenju „grafitnih vlakana“. Sećam se TS „Beograd 5“ na Bežanijskoj kosi gde smo imali problem sa okolnim građanima, kako da im objasnimo da ne mogu da pomognu u čišćenju, jer su delovi TS i dalje bili pod visokim naponom.

Dežurao sam u koordinacionom centru „Elektroistoka“ i u svakoj noćnoj smeni osećao sam da, u iščekivanju napada, adrenalin žestoko „radi“. Onda dolazi do bombardovanja TS „Beograd 3“ i uništavanja šest transformatora. Uspevamo da za 45 minuta vratimo napajanje Beograda. Ujutru po izlasku iz smene odlazim u Jajince. Prizor koji sam ugledao izazvao je jezu u meni, ali shvatam da, ukoliko je naš centar meta, nema nam spasa. Uporedo sa ovim saznanjem odlazi i trunka straha i do kraja rata ne odlazim u sklonište. Nisam jedini koji je bio bez straha. Ostalo mi je u sećanju jedno od bombardovanja „Beograda 8“ u Leštanima. Mi u centru putem teleinformacionog sistema vidimo da imamo poremećaj u ovoj TS. Zovem TS i dobijam informaciju da je oštećen i dalekovodni stub na prilazu TS. Radio-vezom zovem Mirka Ristića koji se penje na stub i pitam ga kolika su oštećenja. Odgovara mi: „Ne čujem te. Čekaj da padne bomba.“

Kada je jedan transformator stigao iz Republike Srpske
svi u trafostanici smo plakali

I nije jedini koji je radio pod tim uslovima. Sećam se i kolega koji su popravljali dalekovode na Kosovu i Metohiji pod puščanom vatrom UČK. Požrtvovanost ljudi je bila neverovatna. Veliki broj njih je i bez poziva dolazio u centar sa pitanjem, gde treba da se ide na intervenciju. Onih koji se nisu javljali na pozive ili su se javljale žene da kažu da nije tu ili da je bolestan, bio je mali broj.

POMALO anegdotski deluje događaj sa Padinskom Skelom, ali pokazuje i koje sve mere smo preduzimali i kakav je bio stepen koordinacije stručnih službi EPS-a u cilju snabdevanja bar prioritetnih potrošača. Zove nas čovek iz Padinske Skele i traži da dobije napon. Odgovaramo mu da nema mogućnosti, jer pola grada nema struje. On nas pita: „Kako da pomuzem krave?“ Pa ručno, odgovaramo. Na to nam on, uz psovku, kaže: „Dođi ti pa pomuzi ručno 2.000 krava.“ Tek tada shvatamo da je čovek iz PKB-a. Počinje koordinisana akcija dispečera EPS, kontrolora MRC i dispečera EDB. Napon iz Rumunije se preko Kikinde, Zrenjanina, Pančeva i Beograda prosleđuje do Padinske Skele. Sledećeg jutra je Beograd bio snabdeven mlekom.

UIGRAN TIM

KAD  se setim koordinacije rada, ne zaboravljam dolaske tadašnjih direktora „Elektroistoka“ Brace Miloševića i Ace Markovića, iz Direkcije za upravljanje, koji su posle svakog napada bili „na licu mesta“. Od njih smo tražili eventualnu ispomoć komunalnih i vatrogasnih službi radi sanacije oštećenja i dobijali je redovno, prevashodno u mehanizaciji. Radili smo kao jedan veliki uigrani tim.

Valjda je u ljudskoj prirodi da se trudi da ružne stvari zaboravi, a one lepe zadrži u svom sećanju. Tako mi u očima još stoji slika trafostanice i nepokošene trave koja se talasa na majskom suncu, a u ustima ukus čorbe od kopriva koju nam je naš kolega Sopić redovno pripravljao. Usred najžešćih napada dobijamo pismo od stanara jednog od solitera iz ulice Vojvode Stepe, koje uz sve reči pohvale, pa i divljenja završavaju rečima: „Od sad ćemo redovno plaćati struju.“ Ovo je bila najlepša nagrada koju smo mogli da dobijemo i koja nam je svima podigla moral.

PERIOD  obnove takođe zaslužuje da se pamti i ne zaboravi, kao ni sve ono što smo iz rata izneli i zadržali u sebi. Trebalo je ta užasna i nehumana razaranja sanirati i omogućiti koliko-toliko normalno funkcionisanje elektroenergetskog sistema. U tom periodu je, po meni, još više došla do izražaja stručnost i snalažljivost radnika celog EPS. Ja sam bio zadužen za ispomoć i koordinaciju sa „Elektroistokom“ - pogon Novi Sad na sanaciji TS 400/220/110 kV „Novi Sad 3“ i TS 220/ 110 kV „Zrenjanin 2“. Već krajem jeseni je uspostavljena mreža 220 kV i podmirene trenutne potrebe u Vojvodini, ali prilazila je zima i Sveti Nikola, koji je uvek do tada prestavljao „špic“ potrošnje.

Stanari solitera iz Vojvode Stepe nam pišu: „Od sad ćemo redovno plaćati struju“

Znali smo da bez transformatora snage 400/110 kV koji je bio uništen, zima neće moći da prođe bez redukcija. Dobijamo pomoć od kolega iz Republike Srpske kojima takav transformator nije bio u funkciji. Sa zebnjom pratimo transport transformatora iz Sarajeva, kao i sve dezinformacije u vezi sa njim. Dezinformacije tipa: transport se zaglavio, trafo je pogođen nekim projektilom, nemogućnost prelaska preko Drine... Sve to je samo stvaralo dodatni pritisak i unosilo nervozu. Najzad, kad smo ugledali transformator na kapiji transformatorske stanice, dešava se neverovatna scena: svi prisutni na TS počinju da plaču. Plačemo od sreće! Radnicima remontne radionice nije trebalo ništa reći. Montirali su taj trafo u rekordnom roku i osposobili ga za rad. Vojvodina je Svetog Nikolu mogla da dočeka u punom svetlu.

SUTRA: RADILO SE POD UDARIMA KRSTAREĆIH RAKETA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!