FELJTON - CRNOGORSKA RASPEĆA U DRUGOM SVETSKOM RATU: Drljević je u Zagrebu 1944. godine, kod Pavelića, osnovao nekakvu crnogorsku vladu

NAŠ narod je na krstu i to mu je pravo mjesto. Zato i jeste pravi i istinski narod: što je na raspeću, dobrovoljnom raspeću.

Mitropolit Amfilohije, Foto Portal IN4S

Postoje tri vrste raspeća, jer su tri krsta na Golgoti.Od Kunovog prisoja, do Čačka, do Lijevča polja, do Pohorja i Karavanki nema mjesta koje nije obliveno bratskom krvlju, od bratske ruke prosutom. Kad bismo malo dublje razmišljali, sve ovo što nam se događalo i što nam se događa, i što će nam se, bojati se, događati i u budućnosti, je to opako i zlo sjeme posijano rukom onoga lijevog razbojnika sa krsta na Golgoti, bogoubice i bratoubice.

A šta znači raspeće? Znači žrtvovanje sebe i svega svoga za bližnje svoje. I za Boga svoga, naravno, Boga ljubavi! Da bismo se svi naučili, preko Boga ljubavi koji je žrtvovao sebe za bližnje svoje, ljubavi i žrtvi u ime ljubavi prema svojim bližnjima. Dakle, to je Crkva.

Crkva je gonjena i progonjena i progoni se od raspeća Hristovog. Uzmite kalendar, uzmite samo Mučenike koje slavimo i mi u Crnoj Gori - Svetog Dimitrija, Svetog Georgija, Svetog Pantelejmona, Svetog Jovana Vladimira, Svetog Stefana Dečanskog, Svetog cara Lazara... Sve mučenik do mučenika, raspeti. A koliko ih je sve do najnovijih vremena... Do, evo sad, do mitropolita Joanikija Lipovca i njegovog sveštenstva.

PREDLOŽIO sam ja Saboru, a Sabor usvojio da se Joanikije Lipovac, mitropolit crnogorsko-primorski, proglasi za sveštenomučenika, što i jeste bio. Ubijen je na pravdi Boga bez suda i presude, sa njim ubijeni svi ti sveštenici, najbolji sveštenici. Uzmite samo Petra Uskokovića - jednog od najboljih sveštenika koji su ovdje ispovijedali vjeru Božiju i koji je odbio, u svoje vrijeme, da dočeka kralja italijanskog, kada je dolazio ovdje, na Cetinje. Naravno, on je poslije i bio zatvoren od Italijana. U zatvoru je bio sa zdravljem popustio, pa se oporavio, i poslije zatvora krenuo na put u bespuće sa mitropolitom, ispunjen užasom i strahom, ovdje gdje su sve odane Pravoslavnoj vjeri i Crkvi, otadžbini, časne i poštene ljude, na pravdi Boga i bez suda ubijali, sistematski ubijali čestite ljude, pobili čestite sveštenike. I ovi, koji se nijesu predali, i koji se nisu priklonili toj pošasti, i koji nijesu obraz htjeli da izgube, ljudsko dostojanstvo da izgube, krenuli da se spasavaju napuštanjem ovog stratišta... Zna se kako su završili, svi do jednoga. Eno Lijevča polja, eno i starog hrama Preobraženja Gospodnjeg u Lijevča polju a gdje je mitropolit Joanikije Lipovac služio svoju pretposljednju liturgiju... I oko te crkve grobovi naših postradalih.

Na toj Svetoj liturgiji prisustvovao je i neki Miro Miketić koji je bio, u to stradalno vrijeme „zla puta”, dijete od devet godina, inače Vasojević, iz Andrijevice. Kaže, sad živi u Engleskoj. Starac od oko osamdeset godina, krepak, svjež, sve upamtio. A kako i ne bi!? Napisao i nekoliko knjiga o tome. I u njima zapisao i kako je on bio čtec Joanikiju Lipovcu na Lijevča polju. Obratio nam se svojim sjećanjima.

A NA TOM Lijevča polju su početkom aprila 1945. pobijeno je na stotine Srba od ustaša i domobrana. Nažalost, među tim ustašama bio je i onaj nesrećni, ja ga nazivam prokleti, Sekula Drljević. I on je bio zajedno sa njima, ustašama upravo tamo, na Lijevča polju. On je inače izbjegao iz Crne Gore poslije Trinaestojulskog ustanka u NDH, i tamo sve vrijeme provodio među ustašama. Neka.

Pavle Đurišić, komandant tog dijela Jugoslovenske vojske u otadžbini, imao je nekakav dogovor sa ustaškim generalima i Sekulom. Na tom sastanku je bio i mitropolit Joanikije. Po tom dogovoru trebalo je da ustaše propuste taj dio Jugoslovenske otadžbinske vojske da prođe teritorijom NDH lijevom obalom Save, pa da se transportuje do Slovenije. Ali su ustaše glavninu tu u bici na Lijevča polju pobili, među tim pobijenima bio je i otac Matije Bećkovića. Oni koji su se predali i ostali živi, ostaci Đurišićevih trupa, proizvedeni su nasilno od strane Sekule Drljevića, prokletoga Drljevića, u ustašoidnu „Crnogorsku narodnu vojsku” pod njegovom vrhovnom komandom. I takozvano Crnogorsko državno vijeće osnovao je Drljević pod patronatom ustaškog poglavnika Anta Pavelića u Zagrebu 1944, kao Vladu, privremenu, crnogorsku, nekakvu u izgnastvu, kako ju je on zvao. Drljević je preuzeo obavezu da vojsku koja se predala, kao i ranjene i bolesne smjesti u Staru Gradišku. I smjestio ih je sve u Staru Gradišku. On ih je lično posjetio tamo 10. aprila 1945, na dan NDH, i održao govor. Odmah poslije Drljevićevog govora pristupilo se zvaničnom formiranju „Crnogorske narodne vojske”.

Obrazovane su tri brigade, to rijetko ko u Crnoj Gori znade. Ali, još je manje, mnogima, poznato da je i tu, poslije njegovog govora na svečanom fomiranju te nekakve vojske, da je tu, pa da bude i simptomatično, prvi put ta vojska, a pod njegovom prinudom, pjevala njegovu himnu koja je sad proglašena za himnu Crne Gore. Da, prvi put! To je narodna pjesma koju sam ja još kao dijete pjevao. Ali tu pjesmu koju sam ja pjevao taj zlotvor je tekstualno izmijenio. Nije to više ona narodna pjesma u njegovom sada viđenju. Ja sam pjevao pjesmu „Oj junaštva svjetla zoro”. I ona se pjeva ovako:

Oj junaštva svijetla zoro, oj!Majko naša Crna Goro!Na tvojim se vrletima, oj! Razbi sila dušmanima. Jedina si za slobodu, oj!Ti ostala srpskom rodu. Daće Bog i Sveta Mati, oj!

Da se jednom sve povrati.

DRLjEVIĆEVA pjesma, „Vječna naša Crna Goro”, je plagijat narodne pjesme „Oj, junaštva svijetla zoro”. Ta pjesma se u narodu zvala, partizani je ispjevali, u „Oj, svijetla majska zoro”. I dan--danas se ona najviše pjeva. I uz nju se igra folklor. Veći dio ove sadašnje himne Crne Gore, čine stihovi Sekule Drljevića. On je to i objavio u nekavim listovima,  ustaškim listovima u svoje vrijeme. I sad ta himna, sada ta himna treba da bude himna Crne Gore?!

Prema tome, niti je to himna Crne Gore, niti je ovo Crna Gora mojih predaka! Ni jedno ni drugo, nije! Ovako kako se sada ova vlast u Crnoj Gori ponaša prema Crnoj Gori, i prema narodu Crne Gore, i prema Crkvi koja je stvorila Crnu Goru. To, rekoh, nije Crna Gora mojih predaka. Oprostite. To nije ni Crna Gora moga kralja Nikole. To nije Crna Gora Trinaestojulskog ustanka. Nego je to sada Crna Gora, bojim se, ovako kako se ponaša i prema Crkvi i prema narodu i prema narodnoj imovini i... To je Crna Gora Sekule Drljevića, fašistička Crna Gora. Oprostite, ja to moram otvoreno da kažem.

Nesrećni bratoubilački rascep

SJEĆAM se moga oca koga su već onda, kad su bila počela ubistva, odmazde, poslali u Štitaricu, naselje u opštini Kolašin, sa trojicom, da ubiju jednog Vukovića najuglednijeg čovjeka u Štitarici. Sa njim je bio njegov Peko Radović, moj stric, i njegov rođak koji je bio skojevac. Njemu su, Peku, samo rekli zašto idu. I tek kad su prešli preko planina, kad su stigli tamo, Peko im reče. A moj otac kaže: „Čekaj Peko, kumim te Bogom, jesmo li mi krenuli protiv Njemaca, fašista i nacista, ili da ubijamo jedni druge? Ja neću!” I bacio je pušku. Poslije dolazi do toga rascjepa, nesrećnoga rascjepa, bratoubilačkog rascjepa između četnika i partizana u toku rata. Tada je brat brata ubijao... I moj stric Gojko Radović, izuzetan pukovnik Kraljevske vojske, i on je ubijen u Jasenovcu. Njegova porodica poslje rata pretrpjela je strašna gonjenja i njegovi sinovi, kao da su bili najveći zločinci. U Kotoru su živjeli...

SUTRA: U BROZOVOM JAJCU KAPA SKROJENA  CRNOJ GORI

Preporučujemo

Politika

1 0

FELjTON - USPOMENE IZ DETINjSTVA: STRAH OD BRATOUBILAČKOG POKOLjA

04. 01. 2023. u 14:57

Politika

0 0

FELjTON - PODIZANjE NAŠEG NOVOG HRIŠĆANSKOG POKOLENjA

03. 01. 2023. u 18:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije