FELJTON - KANONADA NA NOBELOVCA: Bošnjaci tvrde da se Andrić samo Srbima dodvoravao

Miroslav Janković

30. 11. 2021. u 18:00

OD vremena kada je Muhamed Filipović 1967. godine, već čuvenom, floskulom o "zlu koje je naneo Bosni, više nego vojske koje su je gazile", odapeo prvu strelu mržnje na Andrića, pa do današnjih dana ta kanonada napada na nobelovca iz bošnjačko-muslimanskog intelektualnog kruga ne prestaje.

ФЕЉТОН - КАНОНАДА НА НОБЕЛОВЦА: Бошњаци тврде да се Андрић само Србима  додворавао

Ivo Andrić je bio i ostao meta napada u Bosni, Foto Stevan Kragujević

No, ovde je zgodno navesti da ta rečenica Muhameda Filipovića, napisana 1967. u eseju "Bosanski duh u književnosti, šta je to", koji je izašao u sarajevskom časopisu "Život", ne odnosi se isključivo na Andrića, već na već formiranu, modernu srpsku nacionalnu književnost u Bosni u poslednjih sto godina, čiji su predvodnici bili: Petar Kočić, Svetozar Ćorović, Aleksa Šantić... pa sve do mladobosanaca Borivoja Jevtića i Ive Andrića, koji je bio njen najistaknutiji predstavnik.

Litararnu i nacionalnu ideju te generacije nastavila je Grupa sarajevskih književnika, koja je osnovana u Sarajevu 1928. i kojoj je Andrić sa Jevtićem generacijski pripadao, a koju su još činili Marko Marković, Hamza Humo... i koji su prvi lansirali floskulu da je Bosna postala "tamni vilajet", kao posledica vekovnog turskog ropstva. Inače, ta Filipovićeva rečenica izvorno glasi: "Takva literatura, nacionalna, srpska, već oformljena u Bosni u posljednjih 100 godina je Bosnu više dijelila nego mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale". A tadašnja srpska, moramo reći nekritička i površna literarno-politička javnost, odmah je "prevela" njen smisao tako da se ona odnosi isključivo i samo na Andrića. Ne! Odnosi se i na Andrića, ali ne samo na njega. Eto, "Novosti" su u prilici da možda prve iznesu punu istinu o genezi jedne istorijske rečenice, toliko puta citirane i komentarisane u ovdašnjoj javnosti.

VRLO je zanimljivo zašto je Filipović ćutke prihvatio takvu reviziju te rečenice.

Jednostavno zato što je Andrićevo ime u njoj izazvalo ogroman odjek u javnosti: bez izdvojenog Andrića u sebi, ta bi rečenica bila vrlo brzo zaboravljena. Ali, od tada pa do današnjih dana ne prestaje bošnjačka verbalna kanonada na Andrića i njegovo "djelo, nedjelo", kao neki kažu. Ti napadi na nobelovca imaju jednu jedinu tačku apsolutnog nesporazuma i razilaženja po pitanju: je li, koliko je i zbog čega je Anrić toliko kriv našim Bošnjacima -muslimanima. A ta tačka je ova: oni su govor, karakter, psihologiju i postupke njegovih literarnih likova preveli i uporno prevode kao njegovo mišljenje, njegovu psihologiju, njegov karakter, namere i stav prema Bosni i njima u Bosni. A tako se literatura i njeni autori ne mogu tumačiti. Literatura ima svoje autonomne zakone, pravo na umetničku slobodu, što odvaja i štiti pisca od onoga šta rade, govore i kakvi su njegovi junaci. Svi veliki pisci sveta su u svojim delima uglavnom opisivali zlo, muku i nesreću u životu ljudi, slikali najgore ljudske osobine... jer taj književni materijal je sam po sebi drama, a ona je neizbežna potka svakom dobrom a pogotovo velikom literarnom delu. Zato o Andriću znalci literature govore vrlo pohvalno, a zameraju mu vrlo obazrivo. U BiH su o Andriću, naprimer, krajnje pozitivno govorili i mislili uvaženi profesori literature Midhat Begić i Midhat Šamić, kao i veliki pisac Meša Selimović... da samo pomenemo njih.

SIDRAN, DOSTOJEVSKI I ANDRIĆ

NAJVIŠE razumevanja za Andrića u Bosni pokazuje u svojim istupima Abdulah Sidran. Zato što je čisti pisac i što literarne reči oseća i "damarom i kožom". U više TV nastupa je govorio da je "Andrić prikazao Bošnjake tako kako jeste", (ne govoreći određeno šta podrazumeva pod tim "kako jeste"), ali, i "Dostojevski je prikazivao Ruse svakako, najčešće kao do zla boga poročne, alkoholičare, kao luđake i ubice", veli Sidran, pitajući se potom naglas: "Znači li to da je on i mrzeo Ruse, da je manje Rus zbog toga, da su mu Rusi zamjerili zbog toga. Ne, nisu. Naprotiv, digli su ga u najveće visine". Potom je Sidran u svom stilu dodao jednu dvosmislenu didaskaliju: "Na ljestvici deset najboljih književnika-nobelovaca, Ivo Andrić nije na posljednjem mjestu"!

NEKE najgrublje ocene o Andriću, ali uz naglašenu razliku između njega kao pisca i njega kao čoveka, izrečene od strane bosanskih intelektualaca, na neki način se mogu razumeti, ukoliko su samo lični utisak. Uzmimo kao primer samo ove dve. Dr Nijaz Duraković, političar, u intervju časopisu "Start" rekao je da je "Andrić veliki pisac, ali kao čovek je veliko političko đubre i smeće". A mladi istoričar Nihad Kreševljković je, u tekstu za reviju "Voks" 1990. g. Andrića nazvao "Markiz de Sad naše književnosti".

Kada pažnjivo analizirate ko i šta u Bosni zamera Andriću, jasno se uočava da oni koji su iz sveta literature mnogo obazrivije iznose zamerke od onih koji uopšte nisu ili su samo ovlaš upućeni u književno-teorijske zakone i pravila. Tako izvesni pisac Nadan Filipović, u feljtonu o Andriću, objavljenom na portalu Avlija.me, odmah na početku teksta kaže da je Andrić "velemajstor pisane riječi, veliki čovjek i neupitna veličina".

A odmah u sljedećim pasusima kreće, kako veli "crtom istine", i otkriva otkud tolika, njegova neskrivena mržnja prema bosanskim muslimanima i islamu"? Pa kaže: "Samo nekoliko mjeseci nakon rata on objavljuje dva romana: 'Travnička hronika' i 'Na Drini ćuprija', u kojima pravda četničke pokolje muslimana u Istočnoj Bosni". Kao dokaz, potom, navodi onaj opis nabijanja živog čoveka na kolac. U stvari, ponavlja ono što je prvi napisao još 1961. godine Šukrija Kurtović, u emigrantskom časopisu Adila Zulfikarpašića "Bosanski pogledi".

NANDAN Filipović potom analizira neke Andrićeve pripovetke: "Mustafa Madžar", "Za logorovanja", "U musarfihani"... ističući, u ovoj poslednjoj, mesto u kojoj katolički redovnik fra Marko ubeđuje janjičara Osmu da se pokrsti, govoreći mu da je bolje da umre kao čovek a ne kao "nerazumno živinče". On dalje ističe da je Mustafa Madžar predstavljen kao ludak i pedofil, mula Jusuf, iz priče "Za logorovanja", kao seksualni sadista i ubica... i dodaje da Andrić stalno u svojim delima pokazuje sklonost ka morbidnim scenama silovanja, mučenja, ubijanja... i svi glavni junaci koji to rade su bosanski muslimani ili Turci. Psihopatološkog tipa među pravoslavnim i katolicima nema.

Zašto, pita se Filipović, i daje odgovor: "Zato što je Andrićeva poruka: Islam je zlo. Možete misliti kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima imati Englez, Francuz, Nemac kad pročita šta je Andrić o nama pisao".

U knjizi "Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu", dr Muhsin Rizvić će ustvrditi da je "Andrić lično bio mizantrop, opterećen evrohrišćanskom predstavom o orijentalnom svijetu...da je slabo poznavao islam...da je prikaz patoloških i sadističkih tipova u Turaka zapravo njegov vlastiti autoportret, psihološko-moralna introverzija... tražio je opravdanje za svoje bježanje iz katoličke tradicije...sve je činio da se dodvori Srbima i njihovoj mitomansko-epskoj predstavi o Turcima.

SUTRA: Nobelovac pomaže sirotinju

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)