VESNIK RASPADA JUGOSLOVENSKE UTOPIJE: Jalove rasprave o marksizmu, etatizmu i samoupravljanju trebalo je zameniti velikosrpskim hegemonizmom

Ivan Miladinović

28. 01. 2021. u 12:39

ВЕСНИК РАСПАДА ЈУГОСЛОВЕНСКЕ УТОПИЈЕ: Јалове расправе о марксизму, етатизму и самоуправљању требало је заменити великосрпским хегемонизмом

Arhiva

NEPOSREDNO pred smrt 2004. godine dr Stipe Šuvar, čovek koji se prošetao hijerarhijskom lestvicom Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa, otvoreno je priznao da je on idejni tvorac Bele knjige i da su ga za njen nastanak "inspirisali" beogradski intelektualci.

"Sudjelovao sam u ideološkim debatama po cijeloj Jugoslaviji i svoje sam strelice odapinjao, kao publicist i partijski čovjek koji je javno djelovao, na sve naše nacionalizme - rekao je Šuvar i dodao - a posebno mi je bilo sumnjivo sve što se tada događalo u Beogradu, gdje su razne intelektualne skupine propagirale liberalizam. Iza tog liberalizma skrivala se, pod firmom detitoizacije, težnja za redefinicijom Jugoslavije, kakva je bila godine 1984. , održalo se savjetovanja o političkoj zloupotrebi u kulturi i stvaralaštvu, iza koje sam ja stajao. Tada je priređena tzv. Bijela knjiga."

Rekavši ovo, reformator jugoslovenskog školstva, koje je unazadilo generacije mladih naraštaja u Jugoslaviji, ispričao je da je taj materijal izradila informativna služba CK, "doduše po mojoj narudžbi".

Na listi nepodobnih autora našli su se uglavnom stvaraoci iz Srbije. Bila je to prva analiza u kojoj je data iscrpna dokumentacija o nepodobnima, u jednom nizu povezana istom, nepotpisanom rukom. Pre pojave ove "bele", a bolje reći "crne" knjige, u reakcijama Partije nije bilo ove vrste iscrpnih analiza, tekstova, već se reakcija svodila na čvrste stavove i retoričko neprihvatanje ideja "grešnika", koje se, naravno, završavalo partijskom i zatvorskom kaznom.

OVO delo Šuvarevih "suradnika", rađeno po staljinističkom postupku, započinje anonimnom analizom, a završava se tekstom koji ne teži bilo kakvoj raspravi, već predstavlja optužnicu sa teškim političkim osudama. Sudeći po tome što su tu "na gomilu" potrpani stvaraoci različitih ideoloških opredeljenja, glavni kriterijum je bio da si iz Beograda i Srbije.

ZATVOR ZA ZABRANJENE STIHOVE

AUTORI Bele knjige su sa posebnom pažnjom beležili šta je strana štampa pisala o slučaju "Vunena vremena", odnosno o knjizi pesama Gojka Đoga, u kojo je navodno vređao druga Tita, i zbog toga osuđen na zatvor.

- "Slučajem" Gojka Đoga i akcijama poduzimanim u njegovu odbranu mnogo su se bavili i inozemna javna glasila. Spomenut' ćemo, za ilustraciju, samo tri priloga. Britanska radio-stanica (BBC) izvjestila je, uz informaciju o održavanju protestnih sastanaka "svakog ponedeljka otkako je pjesnik zatvoren i otkako je ostala bez odgovora peticija Udruženja srpskom rukovodstvu i Predsjedništvu SFRJ", o tome da se "protestu pridruži više od dvije stotine srpskih i drugih jugoslavenskih književnika i intelektualaca" koji su se "udružili u pobuni protiv prava vlasti da tumači stvaralačke poruke, i u zahtjevima da se zatvoreni pjesnik pusti na slobodu".

Pod naslovom "Zatvor nije zaplašio pisce", kenijski list "Standard" objavio je (19. aprila 1983) tekst Petra Ristića iz Beograda u kojem se kaže da je jugoslavenski pjesnik Gojko Đogo upućen iza rešetaka nakon "produžene bitke među umjetnicima i političarima koju, čini se, nitko nije dobio". U napisu se ističe da su se "srpski političari kolebali gotovo dvije godine prije nego što su odlučili da potvrde zatvorsku kaznu izrečenu zbog povrede uspomene na pokojnog predsjednika Tita u knjizi 'Vunena vremena'. Jedan od najpoznatijih francuskih tjednih magazina 'Le Poen' objavio je (24. svibnja 1983) napis pod naslovom 'Beograd: zatvor za slobodne stihove' u kojem informira o prebacivanju G. Đoga u bolnicu i puštanju na slobodu, podsjećajući čitaoce da je on osuđen zbog 'uvredljivih stihova o Titu'". "Vlasti su te koje su neke pjesnikove metafore povezale sa ličnošću pokojnog Maršala, osudivši ga na godinu dana 'zatvora', iako sam pjesnik nigdje ne spominje Tita", napominje se u tekstu i izvještava o protestnim literarnim večerima, jer je "Đogo postao u Jugoslaviji simbol slobode stvaralaštva".

Očito, namera anonimnih pisaca analize, pod dirigentskom palicom "prosvetnog reformatora" koji je odškolovao na stotine i hiljde "nanosače prvog sloja asfalta" ili "nanosače pene za brijanje", da jalove rasprave o više ili manje marksizma, etatizmu i samoupravljanju, prenese na, inače osnovnu postavku, da Titovu Jugoslaviju ugrožava velikosrpski hegemonizam.

Kakav metod analize je primenjen u ovoj značajnoj intelektualnoj epizodi sredinom osamdesetih godina prošlog veka, neka govori sama Bela knjiga, uz doslovno citiranje pojedinih delova.

"Ova analiza dovoljno posvjedočuje da se u naš kulturni život posljednjih godina plasiraju nimalo bezazlene političke teze, zahtjevi i optužbe, te postiže aferaška politizacija posebno književnosti, kazališta i filma. Javnosti se kao velika i značajna djela i ostvarenja nerijetko nude stvari, čija je umjetnička vrijednost osrednja ili nikakva, ali ih se iz političkih razloga veliča i natura" - kažu njeni autori u zaključnim konstatacijama.

O FILMU i crnom talasu pišu:

- U 1981. godini znatno se povećao broj napisa o ocjenjivanju i preocjenjivanju tzv. crnog vala na filmu, kao i intervjua s najpoznatijim autorima tih filmova (Živojinom Pavlovićem, Aleksandrom Petrovićem, Želimirom Žilnikom). Upozorit' ćemo, da bismo ukazali na kontinuitet onoga što će se dešavati kasnije, na samo jedan napis iz te godine, napis Vilijama Abramčika - Belija ("Studentski list", 6. studenog 1981). Uspon jugoslavenskog filma - istakao je, među ostalim, taj autor - započet šezdesetih godina, "grubo je prekinut zlonamernim i nespretnim političkim intervencijama, za što je iskorišten diplomski rad Lazara Stojanovića "Plastični Isus" (poznati, zabranjeni film u kojem se izruguje Tito - napomena autora Bele knjige). "Hajka na reditelje i scenariste kakvi su Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Aleksandar-Saša Petrović, Želimir Žilnik, Joca Jovanović, Lazar Stojanović i dr., a posebno pogrom njihovih studenata i sledbenika, proveden sedamdesetih godina, dovela je kinematografiju ubrzo u međustanje u kome se iščekuje njen novi početak. Generacije mladih reditelja skrenute su s pravog rada na filmu i primorane da strpljivo čekaju bolja vremena". Abramčik se u tom tekstu okomio na "IDEOLOŠKO NOVINARSTVO" koje "nikako ne može prednjačiti ispred filmske estetike u oceni filmske umetnosti", a posebno na tadašnjeg novinara "NIN"-a Radivoja Cvjetičanina (koji je u tom listu reagirao na jedan intervju, Živojina Pavlovića ljubljanskom "Teleksu", a kasnije u "Politici" na intervju Dušana Makavejeva "Zum-reporteru" ). Zapitao je zašto neki misle da nije lako izvesti "demistifikaciju" spornih filmova, kada jest: "Filmovi se jednostavno stave pred publiku i to je sve".

GOLI OTOK GORI OD SMRTNE KAZNE

PISANJE o Golom otoku posebno se razbuktalo nakon objavljivanja romana "Tren II". reviji. Zaredali su brojni razgovori s tim autorom Antonijem Isakovićem, ali i sa drugim autorima romana o 1948. g. i Golom otoku (Godinom, kasnije Komaninom, Selenićem i dr) u kojima su upućivane poruke o našim "greškama", "našem" staljinizmu, "mračnom vremenu" koje smo proživeli (ili živimo) i slično. U nekim su listovima otvorene tribine čitalaca o toj temi, te su objavljivana i mnoga optužujuća pisma (npr. u "NIN"-u, "Dugi" i dr). Student je objavio poznato ironično "Pismo Predsjedništvu CK SKJ", u kojem je autor Momčilo Petrović ("student", "komunista") predložio Predsjedništvu CK SKJ da ispita "slučaj Golog otoka" i o tome informira javnost. Kako je, veli, saznao da za logor na Golom otoku "nije znao nijedan viši funkcioner Partije i države", to je sarkastično predložio da se pronađe i izvede pred sud onog "suludog, staljinistički nastrojenog kapetana, ili eventualno majora" čije je to delo i to ne zato što je "zatvarao informbirovce i ljude za koje je mislio da su to, već zato što ih je izlagao mučenjima dostojnim nacističkih konclogora i Staljinovih GULAG-a".

Odgovornost je, javno, zatražio i Gojko Nikoliš ("Književna reč", br. 188, 10. maja 1982). "Naša javnost ima pravo, napisao je u svom dužem tekstu, da iz zvaničnih izvora (ne samo iz romana) sazna: je li tačno, ili nije, da su nad zatvorenicima na Golom otoku bile primenjivane neljudske metode mučenja, duševnog zlostavljanja, gaženja elementarnog ljudskog dostojanstva?" Osvrćući se na feljton o "Informbirou i Golom otoku" (Save Kržavca i Dragana Markovića koji je izlazio u "NIN"-u - n. n.), Nikoliš je ironično primjetio da se u njemu "ističe kao primer humanosti u borbi sa IB to što nije izrečena ni izvršena nijedna smrtna kazna", a on smatra da je "ono što je činjeno na Golom otoku amoralnije od smrtne kazne, teže za podneti od metka, od giljotine. Po njegovu mišljenju, najpreči moralni interesi današnjice, našeg naroda (a ne informbirovaca!) zahtevaju da se ljage očiste, a to se ne može postići nikakvom dijalektikom, poluistinama i brkanjem pojmova, već prostom logikom, iskrenošću, poštenjem".

- PRVIH mjeseci 1982. godine učestali su intervjui sa glavnim protagonistima, tzv. crnog vala na filmu, sa sve otvorenijim zahtjevima za "rehabilitacijom" i prikazivanjem "bunkeriranih" filmova. Uslijedila je (5. aprila 1982) peticija grupe intelektualaca Predsjedništvu SFRJ, u kojoj je zatražena "revizija represivne politike prema umjetničkim ostvarenjima". U Peticiji je navedeno dvanaest filmova za koje se traži "ukidanje faktičke zabrane za javno prikazivanje i njihova slobodna prodaja". Među ostalim navedeni su filmovi: "Misterije organizma", "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji", "Slike iz života udarnika", "Rani radovi", "Dvanaest mjeseci zima", "Doviđenja u slijedećem ratu", "Plastični Isus", "Delije". U obrazloženju je, među ostalim, istaknuto da "faktičko zabranjivanje ovih umetničkih dela, kao akt nezakonitosti i neslobode, predstavlja jedan od faktora koji su pridonijeli društvenoj i moralnoj krizi jugoslavenske zajednice danas", te da su "autori pomenutih filmova izrazito socijalistički i demokratski orijentisani i opredeljeni", i "kao takvi u svojim (su) delima umetnički sagledavali moralne probleme revolucije i društvenih suprotnosti kod nas".

Peticiju su, spomenimo i to, među ostalima potpisali i: Mihajlo Marković, Zaga Pešić-Golubović, Sveto Stojanović, Miladin Životić, Nebojša Popov, Dragoljub Mićunović, Dobrica Ćosić, Borislav Mihajlović Mihiz, Bora Ćosić, Momo Kapor, Milovan Danojlić, Matija Bećković, Dragoslav Mihajlović, Duško Radović, Vojislav Lubarda, Laslo Sekelj, Srđa Popović, Mihajlo Đurić, Božidar Jakšić, Kosta Čavoški, Tanasije Mladenović i dr. (Potpisali su je, kao što se vidi, zajednički poznati anarholiberali i neki nacionalisti, naravno, uz određeni broj i drugih intelektualaca.)

U DELU ovog materijala, pod međunaslovom "O još nekim knjigama i dramama, odnosno dramatizacijama" autori pišu:

- Zbog ograničenog prostora ne možemo se šire osvrtati na još neke knjige i kazališne predstave, a koje bi to također zasluživale. Neke od njih samo ćemo spomenuti.

- Dosta je pisano o kazališnoj predstavi R. Milenkovića i S. Mokrovića "Izlaz", rađenoj na osnovi tekstova iz knjige Matije Bećkovića "O međuvremenu". Kako je općinski sudac za prekršaje u Dubrovniku kaznio dvojicu izvođača kaznom zatvora od po 40 dana, zbog "remećenja javnog reda i mira i uznemiravanja javnosti", Milan Vlajčić se u širem tekstu (drugom širem tekstu u mjesec dana o istom "slučaju") u "Politici" (9. aprila 1983) narugao da su "Bogami, izazvali uznemirenje i u Beogradu, jer je zahvaljujući dobrom raspoloženju i replikama iz prepunog gledališta u dansing-dvorani Doma omladine, predstava trajala dobrih dvadesetak minuta duže", dok je npr. Novica Milić svoj osvrt na tu predstavu i osudu autora ("Književna reč", br. 208, 10. aprila 1983) cinično završio pitanjem: "Između DUG-ova i drugova, ko će spustiti zastavu LIBERTAS?"

U posljednje je vrijeme u javnosti bilo mnogo govora i u javnim glasilima mnogo napisa o nekoliko novih predstava (odnosno dramatizacija) u sklopu tzv. političkog teatra. I osvrti na sve te napise i istupe zasluživali bi veći prostor u ovoj analizi. Kako tog prostora, nažalost, nemamo dovoljno, a i tema je "svježa" i više poznata, ovom se prilikom nećemo upuštati u eksplikaciju napisa i istupa o tome. Spomenut' ćemo samo da je riječ u prvom redu o "Kolubarskoj bici", dramatizaciji B. Mihiza dijela romana Dobrice Ćosića "Vreme smrti", "Trenu II", dramatizaciji istoimenog romana A. Isakovića (o čemu je bilo riječi na drugom mjestu u ovoj analizi), "Sudiji", dramatizaciji romana V. Draškovića, "Politici kao sudbini", dramatizaciji knjige Esada Ćimića, "Tajni Crne ruke" Puriše Đorđevića i LJubiše Ristića itd. Dramatizirani su svojevremeno (u Crnogorskom narodnom pozorištu) čak i Krivokapićevi "razgovori" s Krležom (čemu se npr. efektno narugao M. Glišić u "Novostima-8" tekstom "Pusica za pravog Crnogorca").

NAPAD NA SRBIJU

"BILI smo u obavezni da po jedan primjerak materijala, šaljemo u Beograd. Kad je informativna služba CK Hrvatske napravila taj informativni materijal, koji je prozvan 'Bijela knjiga' (jer su šapirografirane korice bile bijele boje) i kad je materijal poslan u Beograd, vjerojatno je dospio u ruke Draže Markovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta SK Jugoslavije. On je vjerojatno prelistao 'knjigu' i ocijenio da je to napad na srpsku inteligenciju i na Srbiju. Istodobno je, kako to ide, dospjela i u ruke čuvenom Matiji Bećkoviću. On je onda organizirao potpisivanje otvorenog pisma protiv tih koji stoje iza Bijele knjige, a prije svih na udaru sam bio ja kao pojedinac. To je pismo potpisalo 100 intelektualaca Srbije, viđenih i manje viđenih. I tek tada se otvorila afera Bijele knjige".

U OSVRTIMA pisanim povodom spomenutih predstava, kao i o samim predstavama, došli su do izražaja vrlo različiti stavovi dramskih i drugih kritičara: od panegiričnih napisa, preko tobože "neutralnih", "estetskih" analiza, do veoma kritičkih tekstova. Dosta je upozoravano na naglašen "srpski repertoar" beogradskih kazališta.

Većina je kritičara upozoravala i na atmosferu u kojoj se neke predstave igraju.

Isticano je npr. (M. Bobić, "Intervju") da na predstavama "Kolubarske bitke" publika "aktivno učestvuje u navijanju za pobedu srpske vojske ostvarujući svojevrsni politički teatar - van pozornice!", te da se "urnebesni, gromoglasni, ponosni i olakšavajući aplauz uz usklike divljenja prolama gledalištem" i "mnogi ustaju od uzbuđenja". Oni koji nisu nabavili karte "oduševljeno čuče, kleče i stoje između redova, glumci su preobraćeni u prave čelične narodne heroje, istorija erotski uzbuđuje ogromnu masu gledališta koji to spontano prestaju da budu u opštem pijanstvu slave i zajedničkog nacionalnog uspeha - slavnih đenerala i njihovog naroda u jednoj opipljivoj, realnoj sceni koja poručuje: 'Tutto e teatro'."

Pisci "Informacija o nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednoga broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke" su predati zaboravu i izbrisani iz pamćenja. Ostao je njihov dokument o jednom vremenu koji u neminovnom obrtu prepoznavanja zbivanja u novijoj političkoj istoriji, koliko je moguće, bez obzira na vremensku distancu, bez jeda i zlobe, može da se konstatuje, makar i ovlašno, da je Bela knjiga, na neki način bila prvi vesnik početka raspada velikog utopijskog projekta - Jugoslavija. I ostao je zapamćen čovek koji se isprsio ispred njih - dr Stipe Šuvar.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)