NAŠA DUŠA SA MARKOM JE ZAKOPANA: Na današnji dan pre 24 godine NATO u Novom Pazaru ubio 11 ljudi, među stradalima i dvoje dece

Milena Marković

31. 05. 2023. u 16:29

MALENI, plavi cvete. Pokosiše te rakete. I tvoje igračke, šarene, na polju trave zelene. Našeg leptira u prvom letu odabrali za metu. Kakva je to sila da ubije leptira.

НАША ДУША СА МАРКОМ ЈЕ ЗАКОПАНА: На данашњи дан пре 24 године НАТО у Новом Пазару убио 11 људи, међу страдалима и двоје деце

Foto: Privatna arhiva

Marko Simić, maleni plavooki dečak, imao je samo dve godine kada su mu NATO bombe presekle odrastanje. Pesmu nezaborava posvetili su mu đaci iz Jadranske Lešnice. Potomci, koji su naučeni da pamte stradanja i patnje predaka iz Prvog rata.

Danas je u Novom Pazaru dan nezaborava na žrtve NATO agresije. Dan u kome je najmoćnija vojna sila na svetu tada krvlju ubila 11 nevinih u ovog gradu.

Marko Roglić/Foto: Privatna arhiva

Sećanje... poslednji dan maja.

Minulo sunčano podne. Ljudi se vraćaju s posla. Đaci iz škole. Mame i tate uspavljuju svoje malene golubove, posle ručka i predaha od stalnih napada. Prate se vesti. Predugo traju zločini. Previše žrtava za jednu malenu, ali nepokorenu zemlju. Nema onog ko se nije nadao: ovo je poslednji dan da napadaju. Ovo je poslednji sat. Staće, jednom. 

Onda je u 13 sati i 25 minuta, tačno, strašno grunulo. Sve je postalo neopisivi užas. Bomba, koja je pala u Nemanjinu ulicu, razorila je sve. I vrisak. I jauk. Sve je ugušeno u trenu. Gotovo sve sprženo, u trenu. Rodbina svoje ubijene prepoznaje po ostacima odeće. Obuće. Rokovnicima. Beležnicama. Prstenju i naušnicama. Prebrojali su: jedanaest žrtava, među njima dvoje dece - Marko Simića (2) i Marko Roglić (15). I, ko zna koliko povređenih.

- Mi smo našeg Marka i njegovog oca Vladana našli... zatekli smo ih u zagrljaju. Kako su se grlili u Markovom kratkom životu, tako su i u smrt otišli zagrljeni - govori Dejan Simić. - To naše dete je bilo, stvarno, kao anđeo. Koliko smo ga svi voleli i koliko smo mu se radovali, to je neopisivo. Toliko ga je i Vladan voleo, pa je možda sudbina da negde, tamo zajedno, u ljubavi i počivaju. Ali, ne mogu da se pomirim: zašto su, ne samo moji najdraži, bili mete. Zašto su svi oni bili mete.

Uspomene... Vukoman i Milanka, roditelji Marka Roglića traju u životu uz uspomene na sina. Čuvaju njegove školske sveske. Njegove đačke knjižice. U njima sve same petice. I u gimnaziji odličan. Biologija mu je, vidimo, bila važna.

Pred nama fotografija... od Markovog rođenja, prvih koraka, prvog razreda do prvih gimnazijskih dana. Sve što je važno iz života jedne, naprečac bombama prekinute mladosti je u dragocenoj škrinji Milanke i Vukomana čije se suze ne vide. A, da se duša otvori, udarale bi kao led ledeni. Čuvaju priče o njemu, iz pisama, iz škole u kojoj je bio dobar đak učitelja Vukomira Roglića. Čuvaju tekstove i iz novina. I, ne plaše se bola koji kao bujica nadire.

Marko Simić/Foto: Privatna arhiva

- Vreme odmiče, a bol je sve jači. I, razdire... - kažu Roglići. - Naš Marko, jedini sin, bio je naša nada i oslonac. Posvećen onim vrednostima koje snaže i održavaju svakoga ko veruje u univerzalne vrednosti. On je bio prijatelj svih. U Novopazarskoj gimnaziji, u prvoj godini, i u njemu su prepoznali dobrotu. Tome smo ga učili i majka i ja.

Minut tišine...

- Ovi dani su za nas kao pakao. Mada, ni svi prethodni ni dani ni godine nisu drugačiji. Vreme odmiče, a bol razdire. Kad izgubiš jedinog sina, kad ti se kuća gasi, čoveče, šta da tražiš i čemu da se nadaš? Naše srce je sa njim ubijeno. Naša duša je sa njim zakopana.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (3)

RUSI U ŠOKU: Evakuisali 1.500 takmičara iz Krokusa, nijedan nije stradao od terorista, a sad se bune: Što nas niste spasili ranije? (VIDEO)