"NOBEL" POSTAO NOĆNA MORA: Luiz Glik i dalje u neverici zbog odluke Švedske akademije

A. P.

10. 10. 2020. u 08:40

DODELA Nobelove nagrade za književnost za 2020. godinu američkoj pesnikinji Luiz Glik (77) iznenadila je mnoge u književnom svetu, ali, čini se, nikog kao samu dobitnicu.

НОБЕЛ ПОСТАО НОЋНА МОРА: Луиз Глик и даље у неверици због одлуке Шведске академије

Foto: AP

Telefon joj, kaže, nije prestao da zvoni od trenutka kada je Švedska akademija saopštila svoju odluku, svi traže njenu pažnju i društvo, a za jednog usamljenika to je, po njenim rečima, "prava noćna mora".

Glikova se s maskom na licu pojavila pred novinarima koji su je, po objavi o dodeli "Nobela", u velikom broju čekali ispred njenog doma u Kembridžu (državi Masačusets) i u kratkoj izjavi poručila da "oseća radost, zahvalnost, ali i uznemirenost".

Iako je reč o jednoj od najpriznatijih i najnagrađivanijih američkih pesnikinja, Glikova živi dosta povučeno, a o svojoj poeziji govori samo u društvu porodice, prijatelja i svojih studenata na Jejlu, dok novinare izbegava. Ipak, učinila je ustupak, pa je "Njujork tajmsu" dala prvi intervju kao nobelovka.

- Bila sam šokirana da su izabrali američku pesnikinju, belkinju. Ljudi kažu da sam skromna, ali nisam, samo razmišljam da dolazim iz zemlje o kojoj se danas ne govori najbolje, da sam belkinja, i da su Amerikanci već uzeli sve "Nobele" ove godine. Zato je izgledalo malo verovatno da ću morati da se nosim sa ovim - kazala je Luiz Glik.

Novinarki je otkrila da je nedavno završila zbirku pesama, a na pitanje o čemu govore novi stihovi, odgovorila je - "o slomljenoj duši".

- Mnogo je tuge u ovoj mojoj knjizi, ali ja pišem o smrti otkako sam naučila slova. Da, znam, baš sam bila zabavna devojčica - našalila se nobelovka. - Mislim da moja opsesija smrtnošću potiče od šoka kada sam u ranom detinjstvu otkrila da ovaj naš život nije zauvek!

STRAH OD UKOPA

U praznom polju, ujutro,

telo čeka da bude pokopano.

Duša sedi kraj njega, na maloj steni -

ništa ne dolazi da joj ponovo podari oblik.

 

Pomisli na usamljenost tela.

Mereći u noći koracima ostriženo polje,

njegova senka se uvija tu

uokolo njega.

Kako dug put.

I već ni udaljena treperava svetla sela

ne zastaju zbog njega dok proveravaju svoje redove.

 

Kako se daleka ona čine,

drvena vrata, hleb i mleko

leže kao tegovi na stolu.

(Preveo: V. Kopicl)

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri