LUISA VALENSUELA, ARGENTINSKA KNJIŽEVNICA, ZA "NOVOSTI": Pisanje fikcije zahteva slobodu

Marina Mirković

06. 06. 2023. u 17:26

DANI Argentine na Kolarcu doveli su u zdanje ove zadužbine i veliku argentinsku spisateljicu Luisu Valensuelu, koja je tokom boravka u Srbiji održala predavanje i studentima Filološkog fakulteta u Beogradu a potom se i u Novom Sadu susrela sa čitaocima, studentima ali i svojim dugogodišnjim izdavačem, Nenadom Šaponjom iz kuće "Agora". Ova kuća objavila je četiri Luisine knjige: zbirku eseja "Opasne reči", njen prvi roman "Moraš da se smeškaš", zatim "Roman noar s Argentincima" i "Simetrije".

ЛУИСА ВАЛЕНСУЕЛА, АРГЕНТИНСКА КЊИЖЕВНИЦА, ЗА НОВОСТИ: Писање фикције захтева слободу

promo, Kolarac

Dok je njen sunarodnik maestro Gorelik u Beogradu izjavio da ga ovde na svakom koraku obraduju uočljivi znaci jakih kulturnih veza između Srbije i Argentine, poput murala sa likom Maradone na koji je nabasao tokom šetnje dorćolskim ulicama - Luisa te veze među našim zemljama i narodima uviđa, ali ih opisuje kao mnogo neuhvatljivije:

- To je vrlo teško i komplikovano objasniti, jer nije reč o opipljivim stvarima. Osećam jaku intelektualnu i mentalnu bliskost sa srpskim čitaocima i studentima, što mi svaki put ogreje srce. Imala sam tu sreću da odavno upoznam Kseniju Bilbiju koja je prvi prevodilac moje proze na srpski i koja je postala ekspert za moje delo, potom Anu Marković koja prevodi moje knjige za "Agoru" - izuzetan prevodilac i izuzetan izdavač, tu u Novom Sadu je i Bojana Kovačević Petrović... Svi su tako gostoljubivi, to uvek čini da se kod vas osećam kao kod kuće.

"Pisanje telom", o čemu je mnogo i često pisala i govorila - svojevrsni je Luisin kredo, može se čuti, na šta ona kaže:

- Više nego kredo, to je duboki osećaj, kako kompletno biće postaviti u položaj, stanje u kome pisanje teče lako, sa strašću. "Pisanje telom" je pitanje energije koja teče, čak i hormona.

Luisa tvrdi da nikada nije težile tome da svojim pisanjem provocira ili šokira.

- U stvari, pišem bez ikakvih predubeđenja i prethodnih očekivanja. To prosto prirodno ide. A provokacija je katkad neminovna i može biti iznenađujuća, čak neprijatna.

O tzv. "ženskom pismu", smatra, nema previše smisla govoriti ali ističe da se može pričati o ženskom pristupu jeziku, jer veruje da "električni" naboj i snaga reči umnogome zavise od emocija i osećanja.

Kao prilično politički angažovan pisac, Luisa ipak razdvaja spisateljsku od svoje uloge novinara, jer smatra da se u novinarstvu može jasno i čvrsto držati svojih političkih stavova:

- Pisanje fikcije je, ipak, potpuno drugačija situacija. Nema tu nametanja bilo čega, nema obavezujućih "poruka". Nema obaveze, dužnosti kao takve. Pisanje fikcije zahteva apsolutnu slobodu. No, sve ono što muči pisca svakako će neminovno isplivati u nekom trenutku.

Baš kao što je ona, koja je proživela i preživela diktaturu, na mnogo mesta i na još više načina (kroz najrazličitije forme i žanrove) pisala o onome što je nju kao čoveka i pisca mučilo - o mraku diktature u Argentini i njenim posledicama:

- Pisala sam o diktaturi, nadam se da to ostaje u prošlom vremenu. Naravno, te su moje brige i strepnje univerzalne, i iako mogu da pišem samo o onome što poznajem, sve je to moguće i potrebno čitati u univerzalnom značenju. U tome je moć fikcije, u metaforičnim tumačenjima.

Luisa se mnogo puta bavila svim tamnim licima onoga o čemu smo neretko slušali kao o "Prljavom ratu", kasnih sedamdesetih 20. veka u Argentini. Ipak, insistira da zaboravimo na termin "Prljavi rat":

- Bila je to užasna vojna i civilna diktatura, i ostavila je duboke rane u argentinskom društvu, koje malo po malo biva isceljeno zahvaljujući našim čuvenim suđenjima. Kao i uvek, ekstremna desnica insistira na poricanju svega i baš zbog toga osećam potrebu da povremeno pomenem te događaje.

Upravo je gostujući na Kolarcu Luisa ostala zatečena spektakularnom vešću - da je ponela veliko priznanje za svoj kompletan dosadašnji rad i opus, koje nosi ime Alfonsa Rejesa, "meksičkog Borhesa" i jednog od najomiljenijih njenih pisaca.

- Toliko toga bi moglo i trebalo da se kaže o nekome kao što je Alfonso Rejes, pisac i mnogo mnogo više od toga. Bio je to jedan od najgrandioznijih umova i najvećih intelektualaca Latinske Amerike, čiji je uticaj vidan i dubok diljem našeg kontinenta. A povodom nagrade, gospode! Ona se jedne godine dodeljuje meksičkom, a naredne inostranom piscu, za celokupno stvaralaštvo, tako da možete da zamislite koliko se počastvovano osećam što ću je poneti. Proslava povodom uručenja održaće se u oktobru u Montereju. Zvanično sam proglašena laureatom i obaveštena tek pre nekoliko dana, tokom svog boravka u Beogradu, tako da će vesti tek da se "zakotrljaju" kada se vratim u Argentinu.

Amerika

LUISA Valensuela živela je u Francuskoj, Španiji, Meksiku, ali i na severu američkog kontinenta - desetak je godina bila Njujorčanka, a na pitanje da li u SAD pisci imaju bolji tretman, bilo od izdavača bilo od publike, odvraća:

- Nisu nužno bolje tretirani, ali svakako jesu neuporedivo bolje plaćeni, SAD su ipak vodeća kapitalistička zemlja.

Fudbal je za Argentince deo života

KAKO je Dane Argentine na Kolarcu upotpunila i izložba fotografija nastalih na poslednjem Svetskom prvenstvu u fudbalu, Luisa se, za "Novosti", osvrnula i na pitanje svog odnosa prema najvažnijoj sporednoj stvari na svetu:

- Argentinka sam, dakle fudbal je, direktno ili ne, neodvojiv deo mog života. Ipak, ne pridajem mu preteranu pažnju. Ipak, napisala sam jednu autobiografsku priču na tu temu, "El mundo es de los inocentes" ("Svet nevinih"), duga je to priča, za objašnjavanje... I da, ako moram da biram, preferiram Maradonu, bila je to toliko živopisna ličnost! 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna