NEDOVOLJNO UPOZNAT MEĐAŠ MODERNIZMA: Stogodišnjica romana DŽejmsa DŽojsa "Uliks" obeležava se ovih dana širom sveta

RAZLOZI za ogromnu popularnost određenih umjetničkih djela raznovrsni su koliko i ona sama, ali ako i za jedan roman možemo reći da je izuzetno poznat, a nepojmljivo malo integralno čitan (barem u srpskoj kulturi, a po svoj prilici, i ovećem broju drugih), to je svakako "Uliks" Džejmsa Džojsa, čija stogodišnjica se obilježava ovih dana širom svijeta, najviše na anglofonom području.

Foto EPA

Već po objavljivanju je privukao pažnju britanskog javnog cenzora zbog "preispoljne skarednosti", a u Sjedinjenim Državama je zabranjen još dok je u nastavcima objavljivan u njujorškom časopisu "Mala revija"; tek je 1933. godine zabrana ukinuta sa razumnim zapažanjem da opscenost zahvata zanemariv dio teksta i da ne kvari omladinu.

Roman je zaista bio napad na doličnost, ali na onu viktorijansku, čiji predstavnici nisu shvatali da je kapilarnoj represiji nagona i izostavljanju glasova "nižih" slojeva rok prošao. Služeći se postupkom unutrašnjeg monologa, Džojs je postigao neposredno ocrtavanje glavnih likova, Stivena Dedalusa, Leopolda i Moli Blum, ne stvarajući potrebu za dovođenjem naratora u moralno kompromitujući položaj. Što se tiče izgradnje uvjerljivog okruženja, autor je oslikao tako običnu svakodnevnu panoramu sa mnoštvom efemernih detalja da se brišu granice stvarnosti i fikcije u vjerovatno najpreciznijem fizičkom opisu irske prestonice mimo urbanističkih planova i turističkih vodiča.

Foto Arhiva

Tokom 16. juna 1904. godine u Dablinu kojim lutaju Stiven i Blum od sižea ne dobijamo skoro ništa ali, uranjajući se u svjetovno, posmatramo kako ljudi razgovaraju, misle, sjećaju se, piju, prepiru se, ogovaraju, ili nadalje, šetaju, čitaju, jedu, kupaju se, vrše nuždu i idu na spavanje. Um Leopolda Bluma dupke je pun razvalina popularne kulture, kao što su aforizmi, citati, slogani, reklame, široka lektira, školske vježbe govora, povici zanatlija i žargon više profesija, što sve čini upadljivu polifoniju dok pokušava da razumije svijet oko sebe, a stimulusi se nižu vrtoglavom brzinom, kao i neprecizno, ili svakako zakašnjelo imenovanje pojava u realnoj sferi. Neku vrstu antifona stvara Stiven svojim učenim izlaganjima na razne teme, od kojih je možda najpoznatija rasprava o Šekspiru u Nacionalnoj biblioteci.

Foto Privatna arhiva

Od prvih godina kritičkog praćenja "Uliksa", zapažaju se dvije glavne struje u akademskom mišljenju o ovom djelu: jedna se sastoji od onih zainteresovanih za njega kao roman, sa vidljivim kontekstom društvene i psihološke istorije, a druga od učenjaka koji se bave iznalaženjem raznih simbola, paralela, mitova i aluzija na milenijumima stara djela i usmene i pisane književnosti, tj. na vrhunska ostvarenja koja tvore nezaobilaznu školsku lektiru i streme ka sferi "visoke" kulture. Zamah drugoj liniji dao je i sam pisac, kada je prije objavljivanja romana jednom broju poznanika podijelio daktilograme, otiske i planove šta bi knjiga trebalo da predstavlja, a zatim je u prepisci pojedina poglavlja nazvao po epizodama iz Homerove "Odiseje" na koje događaji u "Uliksu" ironično podsjećaju: biće dovoljno da ovdje navedemo da se prva sekcija od tri poglavlja zove "Telemahija", druga od dvanaest poglavlja "Odiseja", a treća od opet tri nosi naslov "Nostos". Tomas Sterns Eliot je ubrzo po izlasku romana iz štampe napisao esej "'Uliks', poredak i mit", u kome, naspram tvrdnjama da je mit samo spoljna obloga, jasno kaže da je Džojsova paralelna upotreba "Odiseje" važna koliko i naučno otkriće. Zahvaljujući upotrebi mita, manipulišući stalnom paralelom između savremenosti i antike, Džojs je otkrio način kontrole, rasporeda, davanja obličja i značaja ogromnoj panorami uzaludnosti i anarhiji od koje se sastoji savremena istorija. Pored strogo homerskih paralela, svaka epizoda odlikuje se karakterističnim okruženjem, časom zbivanja, tjelesnim organom, umijećem, bojom, simbolom i postupkom pripovijedanja - nije teško pretpostaviti da se glavni egzegeti Džojsa često u nekim elementima ne slažu. Pisac je izomorfno djelovao na više nivoa, te je roman zamislio kao ep o dva naroda (Izrael i Irska), kao ciklus ljudskog tijela, a i priču o jednom danu ili životu. Ne samo da je obradio mit iz vremenske perspektive ranog dvadesetog vijeka, nego je i svaka pustolovina uslovila i donekle stvarala svoj narativni način. Pored ovoga, svaka pustolovina je jedna ličnost iako se sastoji od više ličnosti, u skladu sa učenjem Tome Akvinskog o nebeskom mnoštvu. Ovako se plan, isprva podređen čovjeku od krvi i mesa, usljed složenih simboličkih sistema udaljava od konvencionalnije proze i približava nečemu što se može zvati hiperknjiževnost. Takva djela privlače na sebe pažnju kao na artefakte konstruisane od riječi, simbola i sistema u kojima uživamo upravo zbog majstorstva ispisanog teksta, u sistemima kao sistemima, u simbolima kao simbolima, ne tražeći neko daleko značenje skriveno unutar verbalnog iskaza. Bogatstvo stilova, registara, vokabulara, kao i neprekidnog ispreplitanja trivijalnih i uzvišenih detalja mnoge odvraćaju od čitanja, ali jedna od stalnih niti upravo je Džojsov humor, čak i u slučaju opijela, a po silini kojom se provaljuju tabuizirane granice, ovaj roman ne zaostaje za Rableom. Autor se od prve do posljednje stranice uranja u prikaz suštine života, bez popuštanja pred sentimentalnim diskursom, sublimirajući izuzetni bol i nasilje koje je trpio u mladosti dok prošarava mnoge situacije u "Uliksu" ogromnim količinama naklonosti i humora.

Danilo Kiš, Miloš Crnjanski, Rastko Petrović, Foto Arhiva

Ovo ciklično izvedeno djelo bez kraja i konca, sa nebrojenim pristupnim tačkama, uticalo je i na srpsku književnost već od najranijih dana. Tako se za paralelizme u romanu već 1924. godine interesovao Marko Ristić, a Rjepnin Miloša Crnjanskog luta po Londonu slično Džojsovom Blumu u Dablinu, bez cilja i perspektive. Rastko Petrović je čitao "Uliksa" sa oduševljenjem, i slično Eliotu izjavio da je ovaj roman naučni pronalazak, koji utiče na budući žanr psihološke rekonstrukcije, svakako direktnije nego u romanima 19. vijeka. Vrlo bitan problem odnosa poetike haosa i poetike enciklopedizma, tako prisutan kod Džojsa, privukao je i pažnju Danila Kiša: dezintegracija u modernoj prozi efikasno se prikazuje kroz rasap hijerarhije i haotično imenovanje disparatnih predmeta, među kojima ne vladaju nikakva pravila osim slučajnosti i jukstaponiranja. Postmoderni enciklopedijski postupak katalogizovanja dezintegracije svijeta duguje dosta autoru "Uliksa", u šta se možemo uvjeriti i kod autora poput Borhesa, Eka i mnogih drugih, stranih ili domaćih.

Foto Profimedia

Iako se srpska kultura nalazi na relativno dalekom obodu anglosfere, i ona je obrazovala džojsovske poslenike, od kojih možemo nabrojiti Svetozara Koljevića, Zorana Paunovića, Svetozara Brkića, Radovana Vučkovića, Vladimira Gvozdena, Vidu Marković, Ivanu Milivojević, Tanju Popović, Maju Herman Sekulić, Igora Perišića itd. U Kolarčevoj zadužbini ciklus predavanja o "Uliksu" počeo je 1. februara, nastavlja se 8. i 22. februara i 1. marta, a uključuje predavače Novicu Milića, Minu Đurić, Zorana Paunovića i Danicu Igrutinović. Prvi od četvoro izučavalaca irskog pisca nedavno je objavio knjigu "100 Odiseja (i noć više): beleške za Džojsa" u izdanju "Akademske knjige" iz Novog Sada (2022), koja zaslužuje sve preporuke kao sažet, a informisan uvod u ovaj složeni roman.

Foto EPA

(Autor je docent na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta u Beogradu)

Preporučujemo

Kultura

0 3

DRAGOCENA RIZNICA KULTURE I DRUŠTVA: Časopis "Razvitak", enciklopedija Timočke krajine, obeležava 60 godina

07. 02. 2022. u 10:15

Kultura

0 0

REMEK-DELO NASTALO IZ NOĆNE MORE: Svet u martu obeležava pedeseti rođendan "Kuma", nezaboravne sage o mafijaškoj porodici Korleone

01. 02. 2022. u 13:13

Kultura

0 1

ROMAN NOBELOVCA HANDKEA PRVI PUT NA SRPSKOM: Po knjizi "Levoruka žena" snimljen i istoimeni film

17. 01. 2022. u 16:11

Kultura

0 1

NOVO IZDANjE ROMANA VEDRANE RUDAN: “Ljubav na poslednji pogled” govori o zlostavljenim ženama

29. 11. 2021. u 21:40

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije