SRPSKI NAROD I DALJE POD OPSADOM: Đorđo Sladoje o romanu “Riba zvana Gaovica” u izdanju SKZ

D. Bogutović

31. 10. 2023. u 19:00

NAŠ čuveni pesnik nadrealista Dušan Matić kaže da je roman književna matura. Ja sam jedan već napisao pod naslovom "Modre žilice", ali u stihovima i ne znam da li mi se to računa, pa sam rešio da maturiram makar i u sedamdesetoj.

СРПСКИ НАРОД И ДАЉЕ ПОД ОПСАДОМ: Ђорђо Сладоје о роману “Риба звана Гаовица” у издању СКЗ

Foto N. Skenderija

Ovako u razgovoru, za "Novosti", Đorđe Sladoje (1954) objašnjava nastanak svog novog romana "Riba zvana gaovica", koji je ovih dana objavio SKZ, slažući se sa urednikom Draganom Lakićevićem koji je parafrazirajući Mihiza, rekao da je ovaj roman tragikomična autobiografija o Srbima.

Ovaj autor je, inače, odavno poznat i cenjen kao izuzetan pesnik čije su zbirke stihova pobrale mnogobrojne nagrade, među kojima su Zmajeva, Vukova, Dučićeva, Disova, Šantićeva, Žička hrisovulja, "Branko Ćopić"...

Otkud baš riba gaovica?

- Moja početna namera je bila da, kroz priču o gaovici, isparodiram jednu opšteprisutnu pojavu i jednu gotovo bizarnu potrebu koja je nametnuta savremenom čoveku - da po svaku cenu bude večito mlad i lep i snažan u svakom pogledu. A onda je imaginacija preuzela stvar, pa se gaovica umešala u sve oblasti života - u istoriju, tradiciju, ideologiju i politiku, u književnost, u ekologiju, biznis, turizam, sport, u jezička, poetička i metafizička pitanja. Tako je ova endemska vrsta ribe u nestajanju, kojoj se pripisuju i afrodizijačka svojstva, postala ključni simbol, žiža u kojoj se prelamaju nastavci, odnosno odlomci romana i susreću njegovi mnogobrojni likovi.

Koje biste ličnosti u knjizi posebno izdvojili?

- Jedan od njih je i Đuro Zavrzalo, mitoman i fantasta, kakvih ima u gotovo svakoj hercegovačkoj kući, a čija je imaginacija gotovo neukrotiva, a pripovedački poriv autentičan i u izvesnom smislu stvaralački. Danilo Tutuz Gavran, nesvršeni student istorije i noćni čuvar arhiva u Erkovićima, Đurova je suprotnost i korektiv u neku ruku.

U romanu su prisutne i autobiografske deonice o građanskom ratu u BiH, konkretnije u Sarajevu i mom zavičaju, ali i o izbeglištvu koje se može udenuti u našu temu o seobama.

Tu su i esejistički i autopoetički pasaži, stihovi, citati, fusnote...

Iz romana se može sagledati sva tragičnost srpske istorije...

- To je jedan zastrašujući žrtveni obred koji traje i kome kao da kraja nema. Time je obeležena i naša sadašnjost u kojoj je srpski narod i dalje pod opsadom koja je počela bombardovanjem, a nastavlja se brutalnim pritiscima moćnih da se odreknemo najvažnijeg, a u simboličkom smislu nenadoknadivog dela naše zemlje, jer Kosovo to jeste, i da tako poništimo sopstveni identitet. O tragici srpske istorije govori se na "izvestan način" i u ovom romanu.

Foto promo

Verovatno ste pribegli humoru i satiri da biste ublažili patos te tragike?

- U Hercegovini, gde sam rođen i odrastao, humor je, baš kao i priča, egzistencijalna potreba, i onaj ko nije bio u stanju da svu muku i tegobu života, koju sam i ja zapamtio, okrene na šalu taj se rđavo proveo. S tim što je upotreba humora u književne svrhe vrlo delikatna i zahteva pažljivo doziranje, jer može se dogoditi da se u želji za efektima ostane na nivou anegdote, vica i dosetke, a to već nije dobro - ni u pesničkom ni proznom tekstu. Humor i sve što proizvodi smeh jeste u svakom slučaju dragocenost. Jer od svih vrsta jedino je čoveku dat dar smeha.

Jedan od naratora u romanu je i tzv. sveznajući pripovedač koji je po svemu vaš dvojnik?

- Te autobiografske deonice, čije su junakinje moja supruga Emsura i tada trogodišnja kćerka Tijana, kojima je roman i posvećen, vezane su za početak rata u Sarajevu, a zatim i za niz scena iz autorovog zavičaja, koji je u međuvremenu opusteo i spas traži u pokretanju "zatvora na otvorenom" i uspostavljanju pušačke zone, gde bi bogati klijenti, uz određenu nadoknadu mogli da puše do mile volje. Tu je i neizbežno izbeglištvo na koje se nadovezuju i priče iz "naših dana" sve do korone i ostalih pošasti kojima je ova nesrećna planeta izložena. Razume se da radnja ne teče hronološki linearno već se račva u različitim pravcima, ćudljiva kao sama gaovica i nepredvidiva poput hercegovačkih ponornica za koje nikad ne znate kad će sunuti u podzemlje, a još manje gde će se pojaviti.

Posebno su u romanu zanimljivi lirski pasaži...

- Bez njih je, po mišljenju učenih i stručnih, moderni roman nezamisliv a govore o samoći, o sećanju na proslave Božića u hercegovačkom detinjstvu, o našoj tragičnoj ambivalentnosti - mitomaniji i autodestruktivnosti u isti mah, te o životnoj i pesničkoj sudbini Rajka Petrova Noga i Radovana Karadžića... I još ponečemu. Ali ja sam se baš raspričao, a često nije dobro kad autor previše govori o svom delu, stoga nastojim da se držim dva uputstva, Andrićeva no čija. Prvi otprilike veli - nemojte o sebi nikad misliti i govoriti ružno - uvek će se naći neko ko će to bolje od vas uraditi. I drugi - nemojte se oduševljavati onim što ste napisali. Prepustite to čitaocu.

Pesničko jezgro

MENI bi bilo drago ako sam napisao knjigu koja potencijalnom čitaocu neće biti dosadna.

I u kojoj je, da ne zaboravim,sačuvano lirsko jezgro. Jer ja sam, pre svega, pesnik i ove godine mi je izašla i knjiga poezije "Dimni znaci" u izdanju "Štampara Makarija" i Narodne biblioteke u Zrenjaninu. I ne bih voleo da ostane u drugom planu.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave