ISTORIJSKI DODATAK - ZAJEDNIČKA DRŽAVA ISTORIJSKI MRTVA: Slovenci su imali dve alternative: potpuna konfederalizacija ili - izlazak iz zemlje

Dr Mihailo Marković

13. 05. 2021. u 17:14

LjUBLjANSKOM sastanku je neposredno prethodilo pismo glavnog urednika "Nove revije", Nika Grafenauera od 7. novembra 1985. u kome se kaže da je njihov časopis predvideo "anketu o uzrocima sadašnje društvene krize u Jugoslaviji".

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - ЗАЈЕДНИЧКА ДРЖАВА ИСТОРИЈСКИ МРТВА: Словенци су имали две алтернативе: потпуна конфедерализација или - излазак из земље

Restoran „Mrak“ u Ljubljani

Uz poziv za učešće u ovoj "anketi", dostavljen je i tekst France Bučara "Pitanja i hipoteze o uzrocima jugoslovenske krize". Na nekih 12 strana konstatuje se, najpre, da je "došlo do velikog razmimoilaženja između onih vizija koje su inspirisale naše ljude u NOB-u i stvarnosti u kojoj smo sad. Nacionalno pitanje je Jugoslavija rešila samo formalno, normativno, ali ne i suštinski. Zato smo svedoci toga da se pojedini narodi zatvaraju u sebe i da nastoje sve što se odnosi na njih kao narod rešiti sami za sebe... Mnogi izražavaju očito nezadovoljstvo svojim položajem u državi i izgleda ponekad da se kod njih gubi uverenje da je Jugoslavija rešenje njihovih sudbina".

Jugoslavija bi mogla postojati samo kad bi izražavala zajedničke interese svih svojih naroda, pri čemu bi ti sami narodi (i niko drugi) mogli da odluče koji su to interesi. Dalje Bučar kaže: "Ideja prosvetiteljske države koja ujednačava svoje delove - definitivno umire. Nju zamenjuje 'moderna država' koja počiva na dobrovoljnoj integraciji različitosti"... Osnovno je pitanje, dakle: "Jugoslavija je realnost samo ukoliko postoji kao saglasnost o zajedničkim interesima. Ono u čemu se slažemo je u nadležnosti saveza, a sve u čemu se ne slažemo je u nadležnosti republika."

O nekoj jedinstvenoj jugoslovenskoj kulturi ne može biti reči - ona jednostavno ne postoji. Dosadašnji razvoj u Jugoslaviji je davao primat društvu nad pojedincem, nasuprot evropskom razvoju u kome je pojedinac - subjekt društvenog razvoja. U zaključku se naglašava da je jugoslovenska kriza - kriza svih naših vrednosti. Zbog toga do izlaza iz krize može doći samo ako se revidira osnovni koncept iz koga je izrastao naš društveni model - "boljševički" koncept se mora zameniti "evropskim".

ISTOVREMENO sa pismom i ovakvom platformom stigao je i poziv na razgovor u Ljubljani. Ćosić, Tadić i ja smo se odazvali, i 15. novembra proveli ceo dan sa Slovencima u jednoj kafani na periferiji Ljubljane. Bilo je jasno da oni postojeću Jutoslaviju više ne prihvataju i vide samo dve alternative: ili promena u pravcu daljeg labavljenja i potpune konfederalizacije savezne države i jačanja svoje nacionalne slovenačke države ili - izlazak iz Jugoslavije.

Zanimljivo je da su nas Slovenci molili da nikoga ne obaveštavamo o ovom razgovoru. Mi smo reč držali, ali oni nisu. Njihova policija je odmah imala kompletan izveštaj o svemu što se govorilo i o tome obavestila savezne organe. U tekstu koji sledi pokušaću da, prema svojim beleškama, rekonstruišem izlaganja svih učesnika ovog razgovora. Autor jamči da je suština ili duh onoga što se raspravljalo zabeleženo autentično.

* * * * * * * * * * * * * *

HOĆEMO SAMOSTALNOST: Srbi su ključni problem Slovenije. Od njih zavisi i naša politička sudbina...

 

France Bučar

FRANCE BUČAR: - Osnovni problem o kome ću govoriti u ovom uvodnom izlaganju jeste situacija Slovenije. Upozoravam da istina može biti uvredljiva. Slovenci danas osećaju da je ideja o pripadnosti Slovenaca Jugoslaviji - mrtva, ili bar da umire. Ljudi se osećaju razočarani i prevareni u svojim očekivanjima. Mi danas nemamo šta da očekujemo. Ne osećamo se kao da smo u jednoj državi: Jugoslavija kao državna tvorevina je u svesti ljudi mrtva.

Pitanje je da li je moguće stvoriti novu Jugoslaviju. Kako sarađivati da praktički stvorimo novu Jugoslaviju - ako je ona uopšte moguća? Mogu li se stvoriti novi okviri za nacionalne odnose? Možemo li zajednički da tražimo te okvire? Plašimo se mera u Beogradu. Ukoliko mi budemo želeli da napustimo Jugoslaviju, bojimo se da ćete nas vi Srbi u tome sprečavati...

Za nas je od vanredne važnosti pitanje odnosa prema Srbima. Srbi su ključni za naš položaj. Jesu li Srbi nacionalisti? Ako jesu - bravo! Nažalost, postoji bitna razlika između Slovenaca i Srba kao nacionalista. Za nas je ideja jugoslovenstva sekundarna, za vas je primarna. Mi hoćemo samostalnost, za vas je Jugoslavija bila i ostala put za rešenje srpskog pitanja. Koje mi onda imamo zajedničke interese?

JANEZ URBANČIČ: - Ključno je pitanje mogućnosti opstanka Jugoslavije. Mi smo o njemu raspravljali sa stanovišta raskusurivanja. Osnovna stvar za mene je da sam Slovenac, da volim svoj narod i svoj jezik. Želim to biti i ostati. Nemam nikakvu viziju o budućoj Jugoslaviji. Najbitnije je da bi u njoj morao biti netaknut i poštovan taj moj osnovni nacionalni indentitet. Međutim, u tom osnovnom stanju ljudskog bića oseća se ugroženost. Jugoslavija - onakva kakva jeste - nije dala prihvatljivo rešenje. Neraščišćena stvar u Jugoslaviji je, pre svega, to što se republička podela ne poklapa s narodnim fakticitetom... Ceo naš pokret je dvoznačan. S jedne strane, integracija Evrope uključuje univerzalizam. S druge, suprotne strane je pokret za ispoljavanje nacionalnih prava.

NEKA VAM JE SREĆAN PUT: U Sloveniji su u periodu 1952-1982. investirana 5,3 miliona po stanovniku, a u Srbiji svega 2,9 miliona dinara

 

Mihailo Marković

MIHAILO MARKOVIĆ: - Smatram da vi nemate razloga da prema Jutoslaviji imate tako jednostrano negativan stav, i nimalo se ne slažem s vašim shvatanjem odnosa između nacionalnog i univerzalnog. Međutim, pretpostavljam da i moji beogradski prijatelji dele sa mnom uverenje da vam ne treba nametati nikakva politička i ekonomska rešenja i da treba podržati svaki pokret za nacionalno samoodređenje, koji prava za koja se zalaže priznaje i drugima. Prema tome, vi se, po mom mišljenju, varate kad mislite da će se srpski intelektualci silom suprotstaviti vašem eventualnom izlasku iz Jugoslavije. Ja ću vam dokazati da ste vi veoma dobro prošli u Jugoslaviji. Ako, i pored toga, želite da živite van nje, neka vam je srećan put - što se mene tiče. Evo vam dokaza da ste vi, zapravo, veoma dobro prošli u Jugoslaviji... U celini gledano, Slovenija je prvi put posle hiljadu godina upravo u Jugoslaviji konstituisana kao država sa svojom skupštinom, vladom, zakonodavstvom, sudstvom i školstvom. Slovenačka nauka, kultura i obrazovanje se burno razvijaju u ovom periodu. Privredni rast Slovenije u tom periodu izuzetno je impresivan.

NjEN DRUŠTVENI proizvod je upetostručen. Slovenija se brže razvijala nego Jugoslavija u celini. U 1947. godini njen udeo društvenog proizvoda u odnosu na celu zemlju je iznosio 163 odsto, u 1950. već 180, u 1977. - 193, a 1982. - 195. U tom istom periodu Srbija je od 100,5 odsto pala na 99 odsto. U odnosu na jugoslovenski prosek, investicije u Sloveniji u periodu 1952-1979. iznose 169,7 odsto, a u Srbiji svega 92,2 odsto. U cenama iz 1982. godine u Sloveniji su u periodu 1952-1982. investirana 5,3 miliona dinara po stanovniku, a u Srbiji svega 2,9 miliona. U 1985. godini u Sloveniji ima svega 14.000 lica koja traže zaposlenje, dok ih samo u užoj Srbiji ima 280.000. Ima još mnogo drugih statističkih podataka koji nesumnjivo dokazuju da se Slovenija brže razvijala nego drute jugoslovenske republike, naročito brže nego Srbija. Ali, suprotno onome što se obično misli, razlog za ovu neravnomernost nije samo u tome što su Slovenci bolje radili i bili efikasniji od drugih. Tako, na primer, produktivnost rada je brže rasla u Srbiji nego u Sloveniji! Kad se 1952. godina uzme za osnovu, indeksi povećanja su: 1960. godine - 154 u Srbiji prema 140 u Sloveniji, 1970. - 245 u Srbiji prema 234 u Sloveniji, 1983. - 384 u Srbiji prema 356 u Sloveniji. Ako produktivnost rada relativno poraste i pored znatno manjih ulaganja u opremu i mašine i manje potrošnje energije, znači da je rad bio bolje organizovan, oprema bolje korišćena, gubici manji, jednom rečju upravljanje uspešnije... Po svim ovim pokazateljima, kvalitet rada, racionalnost proizvodnje i plasmana je na nižem nivou u Sloveniji nego u Srbiji.

ZAOSTAJANjE SRBIJE se mora objasniti drugim razlozima, a to su: nesrazmerno velik teret nametnut Srbiji u alimentaciji federalnog fonda za pomoć nerazvijenim, već pomenute nejednakosti u politici investiranja (na štetu Srbije i u korist Slovenije), najzad, nejednaki uslovi razmene i nepovoljna politika cena sirovina, hrane i energije - što posebno pogađa Srbiju i Vojvodinu. Osnovna razlika među nama je u tome što mi želimo da reformišemo Jugoslaviju da bi narodi u njoj postali istinski ravnopravni, dok vi ravnopravnost odbacujete kao "boljševičku jednakost" i pretite da napustite takvu Jugoslaviju. Nacionalni identitet, ukoliko je nesebičan i svima priznaje ista prava, nije u protivrečnosti s postojanjem šire jugoslovenske, evropske ili opšte -ljudske zajednice. Nasuprot tome, nacionalni egoizam jednostrana svest o nedostacima ali ne i o prednostima višenacionalne zajednice vodi u separatizam i razbijanje Jugoslavije. Vi treba bolje da proučite koristi koje ste imali od Jugoslavije. Ako i pored toga odlučite da odete - neka vam je sa srećom.

SRBIJA KRIVA ZA SVA JUGOSLOVENSKA ZLA: U kadrovskoj čistki liberala odlučujuću ulogu su imali Kardelj i Dolanc

TONE HRIBAR: - Smatram da diskusiju treba da prenesemo na drugi nivo, na nivo ideologije - sve što se u Jugoslaviji radilo - radilo se u ime boljševičke ideologije.

Dobrica Ćosić

LjUBOMIR TADIĆ: - U Jugoslaviji nije postojala samo boljševička ideologija. Ona je bila u savezništvu s drugim ideologijama.

ANDREJ MARINC: - Parametri u Sloveniji o socijalnim problemima su dosta drukčiji nego u drutim republikama. Teško ćemo se sa Srbima dogovoriti kad su socijalni interesi u pitanju. Mi socijalno idemo unatrag. Bitan politički i kulturni interes Slovenije je da postane Evropa. Mi želimo da se i Srbi evropeiziraju. Želimo da Srbi budu garant da u Jugoslaviji neće doći do azijatskog totalitarizma - ni iznutra ni spolja.

Evropeizacija Srba je problem samih Srba. Smatram da je Ćosić najevropskiji Srbin. Ovom prilikom ću izostaviti socijalne probleme. Srbi, pre svega, moraju da reše albanski problem. Nerešavanje tog problema vodi balkanizaciji i Srba i cele Jutoslavije. Srpski narod ima jaču istorijsku tradiciju kao nacija. Mi Slovenci imamo bolja iskustva. I mi imamo svoju kolevku - Korušku, koje smo morali da se odreknemo i odrekli smo se.

KARDELj I TITO SU VLADALI JUGOSLAVIJOM: Svi se loše osećaju u zajedničkoj državi - ne samo Slovenci i Srbi

TONE HRIBAR: - Po mom mišljenju, diskusija treba da se usredsredi na nacionalno pitanje. Srbi teže evropskoj organizaciji društva već na kraju 19. veka. Pitanje je sad kako da se to obnovi, kako da se uspostavi veza s tom tradicijom. Nas ovde pokreće težnja da obnovimo elemente tradicionalne slovenačke svesti. Treba poštovati razlike da bi se na toj osnovi išlo u integraciju. Treba ostvariti neku vrstu simbioze svih kulturnih radnika koji žive u toj grobnici Srba. Za Srbe je jedina mogućnost: realni odnos prema sebi i prema drugima. Zato nije naodmet nešto reći o boljševičkoj ideologiji koja je odigrala destruktivnu ulogu. Sve se desilo zahvaljujući Kominterni i boljševizmu.

DOBRICA ĆOSIĆ: - Za nas od Briona počinje treća Jugoslavija. Ustav 1974. je najgore što je moglo da nam se desi.

 

Ljubomir Tadić

LjUBA TADIĆ: - Taj ustav je rezultat mnogih ranijih tokova u zemlji. Nas trojica iz Beograda pripadamo partizanskoj generaciji koja je imala velike aspiracije u pogledu slobode, jednakosti, društvene pravde. Postepeno se oslobađamo tih iluzija i dolazimo do uviđanja da smo bili oruđe ideologije boljševizma. Nismo sagledali sve interese koji se sad negativno ispoljavaju. U partizanima je bilo različitih snaga. Međutim, kad je oslobodilački pokret splasnuo, boljševička tendencija je prevladala.

Svi se loše osećaju u Jugoslaviji - ne samo Slovenci i Srbi. Regionalne birokratije legitimišu svoju vlast nacionalnim interesima. Hrvatski masovni pokret je u prvi plan istakao osujećenost hrvatske nacije. Svi ti pokreti - hrvatski, balistički na Kosovu i druti, za svoju nevolju oduška traže u napadu na "centralizam", za koji krive Srbe. Na lošoj percepciji stvarnosti gradi se strategija osuđena na poraz. Krivica se baca na Beograd, Srbe. Zašto ne i Jajce, Sarajevo, Zagreb, Ljubljanu?

KO JE GRADIO DRUGU JUGOSLAVIJU? Nije li to pre svega bio ustavotvorac Bevc (Kardelj) koji je napravio sve ustave Jugoslavije. On i njegov šef su suvereno vladali Jutoslavijom, naročito od Briona 1966. Lako je bilo skinuti šefa policije (niko ne voli policiju). Neposredno posle Brionskog plenuma počinje masovni pokret u Hrvatskoj uz svakovrsnu manipulaciju i razvijanje srbofobije.

Treba znati da Srbija pripada Evropi već od 19. veka. Srpski socijaldemokrati su 1914. jedini u Evropi glasali protiv ratnih kredita - iako je srpski narod imao pravo da se brani. Srbija nema druge alternative - njen izbor je već odavno evropeizacija. Drugi će je, međutim, gurnuti u nazadovanje: ona uvek iznova mora da se bori.

Masovni pokret u Hrvatskoj nije dovoljno uzdrmao Srbe. To će učiniti tek zbivanja na Kosovu. Reč je o regresiji ispod civilizacijskog nivoa. Taj narod na Kosovu ima pravo da se emancipuje. Vraćaju ga, međutim, u turska vremena. Čoveka su nabili na kolac uz odobravanje vlasti. I vojska je u sve to upetljana: njeni ljudi pomažu da se istina sakrije. Razvija se mržnja protiv nas, kojoj nema granica i koju nije moguće racionalno objasniti.

USTAVOM SU DATA sva prava pokrajinama u Srbiji i nikakva prava Srbiji u pokrajinama. Vodeći srpski mazohisti pristaju na sve svinjarije i ucene. Srbija živi pod tutorstvom. Srpski funkcioneri u Vojvodini i u Bosni i u Crnoj Gori (Crnogorci su bar onoliko Srbi, koliko su Dalmatinci - Hrvati), zato što se identifikuju socijalno i klasno, a ne nacionalno. Srbi u drugim republikaama nemaju nikakvih prava. Kako izaći iz tog košmara?

Dimitrij Rupel

Vi favorizujete regresivni islam - dajete im legitimitet koji muslimani doživljavaju kao antisrpsko angažovanje. Morali biste ipak zauzeti jedno načelnije stanovište. Trebalo bi i vi i mi da branimo ljudska prava, kako građanska, tako i socijalno - ekonomska, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Brisati klasnu borbu

FRANCE BUČAR: - Tačno je, svi Srbe okrivljuju. Razlog je sledeći: bit Kominterne je redukcionizam. Recimo, težište je na udruženom radu, a ne na Srbima, Hrvatima, Slovencima. Jedinka kojom možeš manipulisati je - Jugosloven. Jutoslovenstvom se može manipulisati pomoću Srba. Ono što je Nemac u Austriji, i Rus u Sovjetskom Savezu, to je Srbin u Jugoslaviji (ni kriv ni dužan). Svi smo predmet manipulacije, svi smo ugroženi. Svi se slažemo: neophodan je korak u Evropu. Šta danas znači evropeizacija? Za Evropu 19. veka bila je karakteristična liberalna demokratija, scijentizam. Šta je Evropa 20. veka? Bitna je narodna emancipacija, novi osnovi integrisanja. Ne redukcija, već integracija različitog (za razliku od asimilacije i homogenizacije).

Marksizam, međutim, uključuje manipulaciju i homogenizaciju, naročito marksizam našeg vremena, dakle, boljševizam.

SPOMENKA HRIBAR: - Pretpostavka marksizma je klasna borba. Dok to ne okončamo, ne možemo daleko dospeti. Stalno će se ponavljati bratoubilačke borbe. Mi smo se vratili u 19. vek.

Spomenka Hribar i Milan Kučan

MILAN APIH: - Treba brisati klasnu borbu. Teza o postojanju klasa je velika greška. Ona vodi dezintegraciji čak i onog društva koje je homogeno. Kakva je klasna razlika između našeg doktora i rudara na Zapadu, koji je bolje od njega plaćen?

TRAGIČNO SE NE POZNAJEMO

DOBRICA ĆOSIĆ: - Predlažem da proširimo temu. O Kosovu treba posebno razgovarati. Možemo se lako i brzo složiti u načelu. Međutim, vi taj problem ne vidite kako treba - niste dobro obavešteni.

Mi se tragično ne poznajemo, a dugo živimo u istoj državi.Čak i mi, najtolerantniji i najkonsilijantniji, neprestano se iznenađujemo slovenačkim problemima. To nepoznavanje je verovatno razlog za mnoge nesporazume, koji nisu nimalo naivni.

Dozvolite da iznesem svoja mišljenja o položaju Srba u Jugoslaviji. Srpska nacionalna svest je lenja, spora, zabludna svest. Uvek se Srbi iznova iznenade onim što im se desilo. Srbi se osećaju obmanuti, pogotovo danas.

Imali smo sve uslove da budemo u Jugoslaviji. Da li je ujedinjena Srbija sa ostalim južnim Slovenima možda rezultat boljševizma, tvorevina Kominterne? Ne. Da li je ona proizvod velikosrpske ideologije? Ne. Pašić je hteo Jugoslaviju radi rušenja Austrougarske, jer bismo inače stalno bili na udaru nemačko-austrijske težnje da prodru ka Istoku (Drang nach Osten). Zato je Pašić rešenje Austrougarske smatrao prvenstvenim zadatkom. Saveznici su Srbiji nudili Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, znatan deo Slavonije i more do Splita. Bugarima je trebalo dati levu obalu Vardara, što je Pašić odbio i što je bilo samoubistveno.

 

Niko Grafenauer

POSLEDICA JE BILA EGZODUS, povlačenje preko Albanije i četiri godine rata. Srbija je izgubila 60 odsto muškog i 40 odsto celokupnog stanovništva. Sve te žrtve su pale da 6i se Srbi našli u državi koja je bila tuđa i koja je počivala na unitarističkoj obmani. Mi smo, naravno, svi bili jedan troimen narod. Kada Srbi misle jugoslovenski, nije reč o nekom imanentnom unitarizmu i hegemonizmu srpskog naroda. Ali Srbi svoja jugoslovenska osećanja ispoljavaju srbijanskom bahatošću, često demonstriraju to osećanje na način grub za druge nacionalnosti.

Srbi su bili duboko nezadovoljni režimom u Kraljevini, mnogi su otišli u opoziciju. Kraljevina Jugoslavija nije opravdala srpske žrtve date za ujedinjenje sa Hrvatima i Slovencima. Godine 1941. doživljavamo stravičnu kaznu za stvaranje Jutoslavije. Građanske partije Srbije nisu imale nacionalni program. S druge strane, revolucionarni pokret Srbije je ubila Kominterna. Sve što je bilo najbolje u tom pokretu pobijeno je u Moskvi. Program KP iz 1928. o razbijanju Jugoslavije i srpskog naroda je ostvaren. Od Srbije su odvojene Vojvodina, Kosovo, Crna Gora i severni deo Makedonije, a sada je na redu Kosovo i Metohija. Pre rata je samo 460.000 Albanaca živelo na Kosovu.

Komunistička partija produžava ono što je već bilo viđeno između dva rata, kad nijedan Srbin nije mogao da bude visoki rukovodilac u KPJ, i kad su se u Kominterni Srbi Parović i Ćopić vodili kao Hrvati. Srbi su stalno po Kominterninoj ideologiji u defanzivi, neprestano su krivi za jugoslovenska zla. Srpski komunisti se ponašaju vazalno, mazohistički, inferiorno prema jugoslovenskom centru i prema republičkim oligarhijama. Nas ne osvešćuje beda, denacionalizacija, etnička dezintegracija. Oduzimanjem Kosova i kulture u Makedoniji uzet nam je ceo srednji vek. Naši oslobodilački ratovi su proglašeni osvajačkim. U stvari, mi 1804. dižemo antifeudalnu revoluciju i do kraja 19. veka vodimo borbu protiv feudalizma. Težimo državi evropskog tipa. Imamo sve partije koje je u tom periodu imala Evropa. Nauka i kultura se nalaze na visokom nivou. Nesumnjivo smo bili najnaprednija demokratska zemlja Balkana. A onda smo ušli u Jutoslaviju kao u svoju grobnicu.

NAJUBEDLjIVIJE NAS OPAMEĆUJU ALBANCI.

Za desetak godina je prognano 200.000 Srba s Kosova i Metohije. Eliminisana su njihova osnovna građanska prava. Hrvatska posle 1948. godine vodi politiku planske, mirne asimilacije Srba u Hrvatskoj. Srbi su imali 26 listova i časopisa pod Austrijom, danas nijedan pod Hrvatskom. Za desetak godina 500.000 Srba se iz drugih republika preselilo u siromašnu Srbiju. Oni žive u nepojmljivoj bedi, u naseljima palestinskog tipa, oko velikih gradova, bez posla. Sada smo narod bez pravog suvereniteta. Sad nam neka anonimna partijska komisija, na čelu s Kučanom, određuje granice suvereniteta. Na vlasti su od 1972. godine ostali najgori ljudi. Sve što je vredelo u Srbiji tada je odstranjeno. Sa vodećih pozicija je uklonjeno 3.500 ljudi - 80 odsto celokupnog rukovodećeg kadra, političkog i tehnološkog. U ovoj kadrovskoj čistki Srbije od liberala i tehnokrata odlučujuću ulogu igrala je slovenačka birokratija (Kardelj - Dolanc).

Sa stanovišta racionalnosti mi, dakle, nemamo nikakvih razloga da branimo Jugoslaviju. Ona nama nije domovina. Kako iz nje? To je pitanje. U ropstvu nas drže nacionalne birokratije u odnosu 7:1.

Žrtvovali smo se za Jugoslaviju, ne pada mi na pamet da se borimo za unitarističku Jugoslaviju. U očajanje nas dovodi saznanje da nas druti mrze zato što smo za Jugoslaviju. Kako je u Sloveniji moguće vikati "Srbe na vrbe"? Kako je moguće da nam Hrvati na igralištima viču "Cigani"? Najviše smo stradali, pokrivamo 53 odsto troškova države Jugoslavije - a mrze nas. Zašto onda da živimo u toj Jugoslaviji?

JANEZ URBANČIČ: - Osećao sam sve to, ali ne tako jasno kao posle ove plastične slike Dobričine. Tragično malo se poznajemo.

OBMANA DA JE SLOVENIJA U EVROPI: Žitelji podno Triglava ne misle o interesu drugih - što se mora činiti i u braku i u zajedničkoj državi

Taras Kermauner

MIHAILO MARKOVIĆ: - Vi, izgleda, hoćete istovremeno u Evropu kakva je danas, i u drušgvo lišeno klasa. Previđate dve stvari u vezi sa Evropom. Prvo da se Evropa obogatila u uslovima koji kod nas ne postoje i koji se više ne mogu ponoviti. U Evropi su se od 13. veka razvijali slobodni gradovi, dakle, i u toku svih ovih vekova dok smo mi bili raja pod Turcima, a vi bedni i neslobodni kmetovi pod austrijskom vlastelom. Sem toga, ta napredna, humana Evropa je osvojila kolonije po svim kontinentima i bukvalno je opljačkala ceo svet da bi dostigla visok životni standard za kojim vi žudite. U tom homogenom svetu, koji po vama boljševizam dezintegriše, imate najpre suprotnost prebogatog severozapada i siromašnog jugoistoka. Drugo, Evropa je uvek bila klasno društvo razdirano revolucijama kroz ceo 19. vek, i upravo ta Evropa (a ne Rusija ili Kina) je i rodila marksizam kao teoriju koja je te suprotnosti objašnjavala i pokušala da prevaziđe. Vi se varate ako mislite da i današnja zapadna Evropa nije klasno društvo. Istina, ona je klub bogatih i ona je pod uticajem upravo socijalističkih ideja, dostigla zavidan nivo opšte socijalne sigurnosti. Može se desiti da neki nemački radnik ima veću platu od našeg lekara. Ali u svojoj zemlji on sigurno pripada nižoj klasi: i u pogledu materijalnog standarda života, a naročito u pogledu uticaja na vlast, obrazovanja, kulture i izgleda za socijalni uspon njegove dece. O tome kako živi evropska radnička klasa, a posebno strani radnici, mogli bi ponešto da nam kažu naši radnici u inostranstvu. Rešavanju naših problema neće nimalo doprineti ni idealizovanje Evrope, ni satanizovanje levih ideologija.

SLOBODA NACIJE ILI SLOBODA POJEDINCA: Intelektualna odgovornost zbog boljševičkog tumačenja obe Jugoslavije

TONE HRIBAR: - Partija je jedini garant koji Jugoslaviju drži zajedno. Međutim, partija nas je dovela u ovu situaciju. Centralizam - to je opet monopol partije. To prihvatiti bilo bi strašna obmana.

LjUBA TADIĆ: - Ključno pitanje je odnos osobe i nacije. Kako, dakle, obaviti racionalnu evropsku reorganizaciju. U Evropi su alternative bile: federalizam Austro-Ugarske nasuprot centralizmu Francuske. Dve su evropske koncepcije slobode: jedno je sloboda nacije - to je germanska koncepcija koja je najzad odvela u fašizam. Druga je sloboda pojedinca koja je, u određenim okvirima centralizovane i birokratske države, ipak donela slobodu i građanska prava.

Ključno pitanje je kako sa primatom nacije i unutrašnjom homogenizacijom nacije izbeći fašističku poziciju.

 

Janez Urbančič

JANEZ URBANČIČ: - Slažem se s Kermaunerovom eksplikacijom slovenačkih krivica.

DOBRICA ĆOSIĆ: - Govori se o krivici naroda. Ja tu krivicu ne osećam. Slovenija nije imala drugi put. Mi možemo nositi intelektualnu odgovornost zbog boljševičke redukcije i tumačenja obe Jugoslavije.

Pleterski i Grafenauer neoprezno prihvataju boljševički, u stvari kardeljevski model u tumačenju Jugoslavije. Mi ne možemo da gradimo budućnost na našim nacionalnim interesima. Sve multinacionalne zajednice sporo napreduju. Hrvati su u Jugoslaviji najviše dobili, a najnezadovoljniji su. Tamo se razvija vehementna srbofobija.

Šta naša generacija može da učini? Reći što više zajedničkih istina.

Taras je pogrešno počeo o krivnji naroda. Razume se, naši preci, kao i mi, nose određenu odgovornost. Potrebna je samokritičnost u ispitivanju svoje tradicije.

Kako se govori o Evropi, ne treba zaboraviti da je fašizacija rođena u Evropi. Još je Renan rekao da je ubijanje i uništavanje - konstitutivni momenat evropske modernosti.

TRI VELIKE KRIVICE "DEŽELE": Godinama su krili podatak da 1941. godine Osvobodilna fronta uopšte nije imala u svom programu obnovu Jugoslavije

TARAS KERMAUNER: -Smatram da ne treba poći od nacije, kao Bučar, već od osobe. Nacija je samo jedan od elemenata identiteta. Ja govorim, pored ostalog, i kao Slovenac. Ali loš nacionalizam je kad vidim teškoće svoje nacije, a ne i njenu odgovornost, kad mislim da je druga nacija kriva, dok je moja nevina.

POSTOJE TRI OBJEKTIVNE SLOVENAČKE KRIVICE.

Prvo, loše ideologiziranje je tvrditi da smo mi Slovenci u Evropi. To je obmana. Kao Slovenci morali smo se orijentisati protiv Evrope da bismo preživeli. Da smo se evropeizirali - postali bismo Nemci. Slovenija se odlučila za istok, Rusiju, slovenstvo, ilirizam, jugoslovenstvo. Nama su dugo Bugari bili važniji od Srba. Godine 1885. Slovenci podržavaju Bugare, a ne Srbe. Srbi to ne znaju.

Posle Prvog svetskog rata imali smo kompleks da smo izgubili rat. Činjenica je da su i socijal-demokrati i katolici i liberali govorili o zajedničkom jeziku sa Srbima i Hrvatima. Nisu Srbi hteli da nas denacionalizuju. Mi smo se sami nudili. Slovenci nisu ni znali šta su Srbi. Pre 1917. samo pedesetak preporodaca je govorilo o Srbiji. Pojam Jugoslavije za nas je bio trijalizam: Slovenci, Hrvati i vojvođanski Srbi u okviru Austrougarske. Srbi su bili daleko, Hrvati blizu. Znamo hrvatsku nacionalističku integralističku tradiciju. U Istri se nije smela progovoriti nijedna slovenačka reč. Za Slovence bi bilo strašno da se ta alternativa ostvarila. Bitno je da smo se kao nacija namerno dezevropeisali i kao Slovenci se homogenizovali.

Spomenka i Tine Hribar

DRUGA KRIVICA SLOVENACA: za Jugoslaviju je Slovenija tampon prema Germanima. U interesu Slovenaca je bilo da iskoriste Jutoslaviju da bi se u njenim okvirima emancipovali. Korošec je igrao na prosrpsku i protivhrvatsku kartu pod Karađorđevićima. Fašizam je bio na granicama. Srbija je bila garant slovenačke suverenosti. Danas je situacija drukčija. Leđa su pokrivena. Ni Austrija ni Italija nisu aktuelna opasnost. Ali ta opasnost nije definitivno prošla.

Potisnuli smo u podsvest naš odnos prema Austriji i Srbiji 1914. godine. Cela Slovenija je 1914. bila za rat protiv Srbije, kao 1878. kad je Austrija anektirala Bosnu. Tada se kod nas pisalo da je car Franjo Josif oslobodio našu braću. Naš cilj je 1914. bio: pobediti srpsku državu i stvoriti državu Južnih Slovena u okviru Austrije. Slovenački kapital će dobiti priliku da ide na jug, jer nije mogao na sever, u Austriju i Češku.

Naša tragedija je bila nemogućnost da spojimo naciju i evropsko civilno društvo. Moderna država i tadašnje evropsko civilno društvo su značili asimilaciju, nestajanje Slovenaca. Zato smo ušli u polufeudalne države - Austriju i Jugoslaviju.

TREĆA SLOVENAČKA KRIVICA je što Slovenci premalo misle o interesu drugih - što se mora činiti i u braku i u zajedničkoj državi. Mi Slovenci smo krili podatak da 1941. godine Osvobodilna fronta uopšte nije imala u svom programu obnovu Jutoslavije. Govorilo se o narodnoj ili sovjetskoj Sloveniji. Tek od prvog zasedanja Avnoja 1942. godine pominje se i u partizanskoj svesti je prisutna Jugoslavija. Ali i tada je Jugoslavija samo sredstvo na putu ka slovenačkoj nacionalnoj državi. Otrežnjenje za Slovence dolazi tek 1944-1945. posle sporazuma Šubašić - Tito.

Koliko je to različito kod Srba, za koje je Jugoslavija objektivni interes i neophodnost, jer su rastrgnuti i pocepani. Razbijanjem Jugoslavije Srbi bi izgubili gotovo polovinu stanovništva.

Ne zna se ni to da je revolucija u Sloveniji različita od revolucije u Srbiji. U Srbiji je stvorena sinteza nacionalnog i klasnog oslobađanja. Slovenačka revolucija 1941. ima populističke, čak i fašističke elemente. U Sloveniji klasnih akcenata uopšte nije bilo. U stilu Karla Šmita, i kod nas se govorilo o jedinstvu klasa u okviru nacija.

AVNOJEVSKA JUGOSLAVIJA je propagirala bratstvo i jedinstvo - što je bila zamena za autonomiju i civilno društvo. Ali, "bratstvo" je uvek teror i demagogija. "Jedinstvo" je homogenizacija.

Nova Jugoslavija mora počivati na osnovama civilnog društva. Moderne vrednosti su solidarnost, uzajamnost. "Bratstvo" je prejaka reč.

Danas smo u raspadu - u procesu libanizacije. Jugoslavija ipak nije Liban. Kod nas postoji levijatan, moćna država, vojska ima apsolutni monopol moći. U Libanu su samo etničke milicije. Raspad Jugoslavije bi bio katastrofa.

Mene zbog ovakvih shvatanja ovde smatraju izdajnikom Slovenaca i optužuju da sam se prodao Srbima. Ja sam, međutim, uveren da postoje dve realne mogućnosti:

Jedna lošija ali verovatnija, to je vojna diktatura, koja bi vodila homogenizaciji, i po kojoj bi Sloveniji veoma mnogo bilo oduzeto.

Druga je da Slovenci pristaju na centralizaciju. Slovencima bi se u tom slučaju oduzelo mnogo toga što Slovenci misle da im pripada, ali ipak manje nego u slučaju diktature, i što je najvažnije, preživelo bi civilno društvo i omogućilo dalje civilizacijsko sazrevanje. Ova druga alternativa je optimalna.

EVROPEIZACIJA I BALKANIZACIJA: Sa svim kritičkim rezervama prema svemu što je Evropa bila, i što danas jeste, nije sporno da treba da težimo evropeizaciji

FRANCE BUČAR: - Srbi treba da slede svoj sopstveni nacionalni interes. Mi smo za konfederalizam. Međutim, rešenje problema nije u kategorijama federalizma ili konfederalizma. Ja poštujem vaš nacionalizam, ali on dolazi u sukob sa slovenačkim nacionalnim konceptom.

LjUBA TADIĆ: - Ako se ova diskusija bude objavila, želeo bih da se objavi i moj tekst o federaciji i konfederaciji. Ja imam ozbiljne rezerve prema pojmu konfederacije.

 

Milan Apih

MILAN APIH: - Mi hoćemo ugovorene odnose. Naša prava moraju biti garantovana.

LjUBA TADIĆ: - U konfederaciji se ne mogu definisati zajednički interesi. Konfederacija je pretkapitalistički tip državnog uređenja.

MILAN APIH: - Šta treba da se radi? Mi mnogo ne možemo, ali nešto možemo. Treba rušiti partiju, kompromitovati je svuda, pisati sve ono što je nedozvoljeno. Drugo danas ne možemo.

FRANCE BUČAR: - Kad bismo se otarasili partije, da li znamo šta bismo želeli da napravimo?

DOBRICA ĆOSIĆ: - Amplitude su od vulgarnog pragmatizma do utopijskih vizija. Treba u svakom slučaju očuvati demokratsku praksu sveta. To valjda nije sporno. Logično je pravo svake kulture da postoji kao celina. Treba se založiti za uzajamnost nacionalnih kultura.

Nasuprot našem društvu, pitanje je kako stvoriti društvo u kome će se maksimalno razviti stvaralački potencijal svih ljudi.

MIHAILO MARKOVIĆ: - Federacija je optimalno rešenje za višenacionalnu državu. Dakle, autonomija delova i neophodni nivo regulacije i koordinacije na nivou celine. Sa svim kritičkim rezervama prema svemu što je Evropa bila, i što danas jeste, nije sporno da treba da težimo evropeizaciji. To je danas ipak najrazvijeniji i najnapredniji deo sveta. Šta to znači? Prvo, razvoj demokratije, garantovanje ličnih sloboda, političkog pluralizma, nezavisnog javnog mnjenja. Međutim, kad je reč o demokratiji ne treba je svesti na tradicionalne oblike građanskog predstavništva, već treba uključiti savremene zahteve za participaciju, političku, ekonomsku i kulturnu. Drugo, u Evropi danas preovlađuje civilizacija koju bih nazvao socijaldemokratskom. To uključuje visok nivo socijalne sigurnosti i proširenje ljudskih prava od političkih ka socijalno-ekonomskim.

Treće, Evropa danas znači rastuću racionalnost ekonomske politike: monetarne, poreske, spoljnotrgovinske, ekološke, razvojne.

OVA ZEMLjA SE MOŽE SRUŠITI IZ VLASTITE NEMOĆI

TONE HRIBAR: - I ja sam za jaku državu. Ali ne za despotizam jedne partije. Kako srušiti jednopartijsku državu? Kako preći put od partije koja je kolektivni kapitalist do pluralizma mišljenja i političkih organizacija?

LjUBA TADIĆ: - Šta mi možemo da učinimo na rehabilitaciji političke demokratije? Na prvom mestu je borba za slobodu štampe, protiv represija, progona slobodne reči. To je fundamentalno ljudsko pravo. Slobodu štampe ugrožava monopol vlasti. To je minimalni program. Nemam simpatija za boljševizam, ali se moramo čuvati od desničarskih alternativa u ovom društvu. Mogli bismo otvoriti vrata fašistoidnim tendencijama. U okviru političke demokratije se može govoriti o socijalističkim alternativama, ali pod uslovom da ne difamiraju demokratiju kao "građansku". U privredi treba imati slobodno tržište s državnom intervencijom. Ali o toj oblasti se mora više znati.

MILAN APIH: - Kako možete dovoditi Zapad u vezu s fašizmom?

MIHAILO MARKOVIĆ: -Prvo fašizam se rodio na Zapadu. Drugo, fašistoidne tendencije se nalaze u svakoj onoj politici na Zapadu koja istupa isključivo sa stanovišta nacionalnog interesa (što pored ostalih čini i Regan), koji teži homogenizaciji unutar svoje nacije i dominaciji nad drutim narodima, i koja je spremna u tu svrhu upotrebiti silu, koja se naoružava do zuba prvenstveno radi toga, a ne radi odbrane od eventualnih protivnika.

JANEZ URBANČIČ: - Situacija je takva da se ova zemlja može srušiti iz vlastite nemoći. Jedino mi možemo reći šta da se radi ako se ovo sruši. Partijski ideolozi nisu više za to sposobni.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ZAPAD TO NIJE OČEKIVAO: Vladimir Putin izdao naređenje zbog kog Rusija više neće biti ista