ISTORIJSKI DODATAK - TUGUJEM ZA RODNIM KRAJEM: Svedočenja o otimanju srpskih teritorija i nasilnoj promeni strukture stanovništva na KiM

Iz knjige Miladina Vilotića

23. 04. 2021. u 17:14

SREDINOM osamdesetih profesorka dr Ruža Petrović i dr Marina Blagojević objavile su u izdanju SANU knjigu "Seobe Srba i Crnogoraca sa Kosova i Metohije" u kojoj su iznele rezultate demografskih istraživanja u južnoj srpskoj pokrajini, s posebnim naglaskom na iseljavanje pod pritiskom i različitim oblicima terora albanskih separatista.

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - ТУГУЈЕМ ЗА РОДНИМ КРАЈЕМ: Сведочења о отимању српских територија и насилној промени структуре становништва на КиМ

Arhiva

O razmerama iseljavanja u periodu 1971-1981. godine, uverljivo svedoče koeficijenti emigracije u tom periodu prema nacionalnoj pipadnosti. U ukupnom koeficijentu -5,6 na 100 stanovnika za sve stanovnike Kosmeta, samo -0,9 se odnosi na Albance, -18,55 na Srbe i svih -22,4 za Crnogorce, a -18,8 na pripadnike svih ostalih nacionalnih grupa posmatrane zajedno.

Ovakve razlike su postojale, navodi Miladin Vilotić, bile su karakteristične i za period 1961-1971. godine.

U pomenutom istraživanju Ruže Petrović i Marine Blagojević, dati su i iskazi iz ankete sprovedene u organizaciji SANU u periodu 1985-1986. Iz tih dramatičnih svedočenja izgnanih donosimo neke karakteristične izjave, pri čemu treba naglasiti da je više od 85% svih prognanih Srba i 83% svih starešina domaćinstava rođeno na Kosmetu.

"Nemam šta da kažem, sve se već zna. Ne znam i čemu ovo služi, da li mislite da će to nekome da pomogne? Trošite samo vreme i novac. Ali hajd' - nek svako radi svoj posao. Nemoj niko nas da uznemirava zašto smo došli - zato što smo morali!"

(Visokokvalifikovani radnik, 40 godina)

"Šta da izjavim... nadah se da će se ovo rešiti, da će jugoslovenska vlast nešto preduzeti... Ostareh, i ništa... Živela sam, radila, volela, nadala se boljim danima za svoju decu... Ostavila sam kuću i imanje radi njihove sigurnosti."

(Crnogorka, 70 godina, majka četvoro dece)

"Tugujem za rodnim krajem, nužda i nevolja su me naterale da se selim. Na Kosovu su mi sahranjeni i otac, i deda, i pradeda, srce mi je tamo ostalo. Ovde neću nikada da budem svoj čovek, ja sam u duši na Kosovu."

(Radnik, starešina desetočlanog domaćinstva)

"Ovde nema razmišljanja da li će dete da dođe živo ili krvavo - miran, slobodan i dostojanstven život na koji imaju pravo svi pošteni ljudi u Jugoslaviji."

(Otac troje dece)

"U neredima i demonstracijama 1968. među starijim Albancima je bilo onih koji su osuđivali izgrednike, međutim, 1981, svi, od najmlađe dece koja su pljuvala vojnike, do najstarijih, svi su bili istog mišljenja."

"Starosedeoci su dobri ljudi, došljaci su primitivci, samo spremni na kavgu, potežu noževe za sitnice. Moj otac se ranije družio sa Šiptarima, bili su kao braća, pravi prijatelji, na svadbe i slave su zvali jedni druge."

Arhiva

"Niste pitali o doseljavanju Albanaca iz Albanije. Čitave porodice su se doseljavale. Naše društvo takvim porodicama je davalo ogromna imanja i kuće (to su bila imanja i kuće srpskih i crnogorskih porodica). Cilj je bio da se u svako selo ubaci po jedna takva porodica, a oni su posle dovodili braću i prijatelje. Ti isti emigranti su podstrekači mržnje i nereda na Kosovu. Oni su se najviše obogatili."

"Od 1965. godine korzo u Prištini je podeljen na srpski i albanski deo. Jednom stranom ulice idu Albanci, a drugom Srbi."

"Posećuju se samo srpske kafane. Na korzou jedni šetaju s jedne, a drugi s druge strane."

"Bilo je veoma opasno i rizično biti Srbin, uvek je postojala opasnost da vas na ulici i bez razloga pretuku. Moga oca su 1973. godine pretukli, trojica Albanaca iz susednog sela, bez ikakvog razloga."

"Posle demonstracija nije bilo slobode, smeš da se krećeš samo danju."

"Nismo smeli da se šetamo kao ljudi."

"Izazivali su svađu na svakom mestu. Kući smo dolazili kad sunce zalazi. Teško su prolazile porodice gde nije bilo jačih muškaraca. Inače su Albanci kukavice i mogu samo da se bore kad ih je deset na jednoga, zato se ovako i množe."

"Katastrofalni, nepodnošljivi do krajnosti, pritisci svih vrsta, u bioskop nismo odlazili. Bio sam napadan, uvek 5-6 njih, noževima. Zato se sami Srbi nisu nikud kretali, uvek u grupi, nosio sam i oružje."

PODSTICAJ AKADEMIKA KOSTE MIHAILOVIĆA

AKADEMIK SANU Kosta Mihailović imao je važnu ulogu u nastanku knjige Miladina Vilotića. Kao davnom poznaniku i prijatelju, dao je autoru predlog i snažnu podršku da napiše svoja sećanja. Kada je SANU organizovala 2005. međunarodni naučni skup "Kosovo i Metohija - prošlost, sadašnjost, budućnost", zahvaljujući toj podršci, Vilotić je podneo saopštenje, o čemu je akademik Mihailović napisao sledeće: "Ovaj izveštaj je verovatno uništen. Uporno traganje po arhivima Miladina Vilotića, u tom vremenu sekretara Komisije za nacionalne manjine CK SK i Socijalističkog saveza Srbije, bilo je uzaludno. Budući da o tom periodu ne postoji literatura, a verovatno je i druta dokumentacija uništena, autor ovih redova je sugerisao Vilotiću da po sećanju napiše šta se događalo na Kosmetu između 1959. i 1968. godine. On je bio ne samo sekretar za manjinska pitanja i član Komisije CK Srbije koja je 1962. godine bila na Kosmetu, već i jedan od tri koautora svodnog Izveštaja koji je nestao. Prema tome Vilotić je najobaveštenija i najkompetentnija živa ličnost koja je mogla da svedoči o zbivanjima u periodu 1959-1968. On je to i učinio u saopštenju Svedočenja o zbivanjima na Kosmetu u razdoblju 1959-1968. godine". "Srbi na Kosovu i Metohiji."

Ovaj naučni skup je održan u Kosovskoj Mitrovici od 27. do 29. maja 2005. godine, a SANU je objavila obiman zbornik radova pod naslovom „Srbi na Kosovu i Metohiji„ sledeće godine.

OD anketiranih 405 domaćinstava koja ističu godinu pogoršanja odnosa (u nekim slučajevima navedeno je odmah posle rata, posle smenjivanja Rankovića, posle Brionskog plenuma, posle dobijanja zastave i promene imena Kosmeta), samo njih 56, ili tek svako sedmo domaćinstvo, stavlja to pogoršanje u period posle 1968. godine.

„Pre tridesetak godina si mogao mirno da ideš gradom gde hoćeš. Posle smenjivanja Rankovića, Albanci su prosto podivljali. Organi vlasti su podržavali Albance i gledali da biju Srbe i Crnogorce kad god mogu. Sudski organi su gledali da osude Srbe što više. Organi javnog informisanja u Pokrajini ulepšavali su stvari, pa je ispalo da je na Kosovu bolje stanje nego bilo gde u SFRJ."

„Posle odlaska Rankovića arogantno ponašanje, izazivanje, smenjivanje."

„Odmah posle smenjivanja Rankovića nastao je haos."

„Do Brionskog plenuma je bilo dobro, a posle je počelo razdvajanje."

„Pred demonstracije 1981. sve srpske kuće u Podujevu su obeležene krstom da se zna gde će napasti. Demonstranti su gađali kuće kamenjem, ciglama, sve prozore polupali, moju su radnju potpuno demolirali. "

„Počeli su da nas proganjaju i primoravaju da se iselimo, pomerali su međe i prisvajali zemlju kako je njima odgovaralo, hteli su da se svi Srbi isele i njima ostane naše bogatstvo. Geometar je rekao gde je međa, ali to nije pomoglo."

„Imali smo voćnjak u koji nismo smeli da ulazimo, zbog toga što su mi decu stalno tukli. Prodala sam ga jer nikada od njega nisam imala ništa, to cela Kamenica zna."

„Negde početkom šesdesetih godina Poljoprivredna zadruga u Kasinu kod Uroševca nam je oduzela 7,5 hektara dedovine bez ikakve naknade i podelila je Albancima koji su je posle prodavali."

„Imali smo tri hektara šume, komšija Albanac je sekao kao da je njegova, a mi smo morali da kupujemo drva."

„Sekli su nam javno, danju, šumu - dođe ih 4-5 i drsko otimaju, seku i prete."

,,Na imanju su mi pravili štetu. U pšenicu su puštali stoku, pasli su mi mlad kukuruz. Šume su mi potpuno posekli, morao sam da ih prodam." .

"Na našoj njivi su pravili ćerpič."

"Uništavali su nam polja, nikada nismo mogli da očuvamo letinu, noću su lupali sekirama i kamenjem po kući, krali i ubijali nam stoku."

"Pre iseljavanja tri godine nismo obrađivali zemlju, jer su Albanci ubirali našu letinu."

"Ubio mi je konja zato što je prišao njegovoj kobili."

"Stoku u letnje doba nismo smeli da puštamo u livadu, da je Albanci ne otruju, a albansku stoku nismo smeli da oteramo iz naše njive... Žene iz kuće nisu smele da idu na njivu, da ih Albanci ne siluju."

"Ženu je pretukao komšija Albanac vilama jer je iz livade isterala njegovu stoku, meni je stavljao pištolj u usta, branio mi da čuvam ovce na mojoj livadi koju je on zauzeo."

"U selu se tačno znalo ko će da se iseli. Albanci su pravili plan, a Srbi o tome nisu imali pojma. Dođe Albanac, zakuca i kaže: "Kad ćeš da se seliš, ja kupujem tvoju kuću„. I ko je hteo i ko nije hteo morao je da se iseli."

"Sve se radi smišljeno. Ucenjuju Srbe, proteruju ih sa imanja, otkupljuju ih budzašto. Ali nije u pitanju samo materijalna korist, oni za neka strateška mesta plaćaju koliko vlasnici traže, daju milijarde, znači da im je cilj samo da oteraju Srbe na ma koji način."

"Oko prodaje se najviše pita prvi komšija ili onaj koji ima među sa iseljenikom. Oko prodaje zemlje je i najviše bilo problema, jer su izbor kupca i cenu diktirale komšije. Dođe kupac, vidi kuću i daje 12 miliona (1971), prvi komšija Albanac daje 4 miliona i preti: 'Ako ne prodaš meni, ubiću ti dete, zapaliću štalu.' Ali, komšija plaća samo 4 miliona, a ugovor mora da se napravi na 12,5 miliona, pa se tako imovina, prodaje onome ko najviše, licitira."

"Kupac kuće Albanac, valjda od nekog dobija (novac), već je kupio 13 kuća u selu Mijalić, u opštini Vučitrn." „Ponuda za zemlju je bila samo jedna, nije dozvoljeno da ima više kupaca. Moja uža rodbina imala je 12 hektara zemlje, nije mogla da proda, odnosno niko nije hteo da kupi dok 1/3 vrednosti nije data agi, bivšem vlasniku te zemlje, koji je posle toga odobrio da možemo da prodamo zemlju."

„PRODALI smo 1978. godine 10 hektara najbolje zemlje za 500.000 dinara. Pre iseljenja sam uništio 7 ari vinograda jer su mi sve grožđe odnosili Albanci."

„Upalio mi je seno, u dvorište ubacio dinamit."

„Pod pritiskom smo prodali kuću. Komšija Albanac je tvrdio da je to njegova dedovina (i starešina i otac rođeni u mestu stanovanja), ometao prodaju, pretio i na kraju uzeo deo kućnog placa za sebe, bez naknade."

„Oni su nas prisiljavali, govoreći da je to njihova zemlja, da mi idemo u Srbiju."

„Posle rata se Turci iseljavaju, a Albanci doseljavaju (opština Gnjilane), država je u to vreme otkupljivala zemlju od Srba i to davala emigrantima, tada su postojali klubovi emigranata u Gnjilanu."

"Kuću i 6 hektara sam prodao džabe, za 6 miliona starih dinara 1968, prinuđeni smo da prodamo cabe."

"Prodali smo 17 hektara, sve ispod cene, za taj novac sam mogao da kupim ovu staru kuću i traktor."

"Prodao sam 20 hektara kome sam morao za 20 miliona, a onda taj Albanac odmah preprodao drugom Albancu 80 ari za 12 miliona."

"Tukli su se, bili. Naša deca su krvava dolazila kući. Otimali su od njih knjige, sveske, olovke."

Arhiva

"Našu decu su presretali, otimali im užinu, novac."

"Među srpskom i albanskom decom su izbijale svakodnevne teške tuče, gašenje cigareta po licima srpske dece, nekad su ih primoravali da viču: Živeo Enver Hodža.

"Deca albanske nacionalnosti su maltretirala naše dete, otimali mu novac, skidali sa đačke torbe kaiš pa ga njime tukli. Dete je imalo modrice po telu, a nama dugo nije hteo da kaže od čega mu je to, pretili su mu da će ga još više tući ako nekome kaže."

"Dok sam učio školu, često sam se vraćao isprebijan."

"MOJE dete nije moglo da ide u najbližu školu jer je bilo malo srpske dece, već na suprotan kraj grada i tada bismo morali da ga vodimo u školu i sačekujemo iz škole."

"Pratili smo decu u školu i čekali ih da se vrate."

"Morali smo stalno da ih pratimo, ali i pored nas su ih napadali, psovali, dobacivali pogrdne reči."

"Kao vuk i koza. Morao sam da čekam unuče i decu da ga ne utepaju Šiptari."

"Treba žensko dete da pošalješ u školu u drugo selo, ne smeš da ga pošalješ samo, moraš da ga čekaš i sekiru da poneseš."

"Deca su se žestoko tukla, dok sam bio đak (iseljeni 1969), svaki dan sam sa sobom nosio tojagu i puno kamenja."

"Ne sme dete ili žena da ode na pijacu ili u bolnicu, treba da prođe kroz 3-4 šiptarska sela."

"Silovali su mi ćerku, tukli gde su me stigli i sreli, i mene i moju decu, i sve to naočigled vlasti i naroda Jugoslavije. Šta će mi ta zemlja i ta kuća, stoka, ako mi ubiju dete ili muža. Ja živim za decu. Upropastiše mi decu, unesrećiše nas, danas u vreme kada su svi slobodni. Pređosmo iz kuće u kolibu, pređosmo sa imanja na asfalt i beton."

"Devojčicu od 12 godina našeg komšije silovala su trojica."

"Napali su mi ćerku u kući, provalili, sama je bila, silovana, mrcvarena, ponižena."

"Idu pored prozora, vređaju, napadaju našu decu. Ćerku su mi napali u kući, silovali. Milicija je došla posle šest sati."

"Napadali su žensku decu, naročito u autobusu, školi. Sestra mi je napustila srednju školu zbog maltretiranja od strane učenika."

"Srpske devojčice su silovali u školskom toaletu albanski dečaci."

"Ćerke su završile osnovnu školu i prekinule dalje školovanje, jer bi do srednje škole morale da putuju kroz albanska naselja."

"Tamo sam ćerke čekao iz škole sa sekirom, jer su tamo česta nasilja Šiptara. Ovde (u Srbiji), fala Bogu, deca su mi bezbedna."

"Kako bi se Albanci poneli kada bi mu Srbi silovali žensku decu? Za vreme rata ni balisti nisu silovali i prebijali žensku decu, a sad to njima neko dozvoljava."

"Srpkinje na Kosovu nisu čak ni građanke drugog reda, one se maltretiraju, siluju i ponižavaju. Najteže je na Kosovu biti žena - naročito Srpkinja."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave