Ustavni pucanj u Srbiju: Kako je dezintegrisana Jugoslavija dočekala svoj kraj u krvoproliću građanskog rata

Rade Dragović

22. 06. 2020. u 11:21 >> 12:46

DRUGU Jugoslaviju sahranio je Ustav iz 1974. godine.

Уставни пуцањ у Србију: Како је дезинтегрисана Југославија дочекала свој крај у крвопролићу грађанског рата

Foto: Novosti arhiva

Ova, mnogo puta izrečena i ponovljena ocena u domaćoj političkoj i pravnoj publicistici najbolje pokazuje sunovratnu prirodu pravnog akta na kome je deceniju i po počivala zajednička država. Na ovom temelju, Jugoslavija je postala bolesnik na Balkanu, da bi svoj kraj dočekala u teškim mukama krvoprolića građanskog rata.

Smrti Jugoslavije, međutim, prethodila je duga agonija njene bolesti, čiji su opasni simptomi bili vidljivi još krajem šezedesetih godina. Moguće posledice razorenih ćelija njenog tkiva dobro su se uočavale već tokom ustavnih reformi, tačnije usvajanja amandmana na Ustav iz 1963. godine. Svakome ko je umeo da pravno i politički razmišlja bilo je jasno da rešenja ovih amandmana, koja su vodila jačanju republika i pokrajina i temeljnoj konfederalizaciji Jugoslavije, ništa dobro ne mogu da donesu državi već dobro uzdrmanoj neskrivenim nacionalizmom.

Ustavna reforma, zvanično najavljena i pravdana kao rešenje za sve snažniji republički partikularizam i nacionalizam, dodatno je ojačala njihove separatističke težnje. Među opozicionim srpskim intelektualcima, ona je bila tihi poziv na pobunu. Pravno-političkom gimnastikom koju je izveo glavni kreator ovog procesa Edvard Kardelj, s neprikosnovenom senkom Josipa Broza nad sobom, Srbija je gurana na političku Prokrustovu postelju. Osakaćena i ustavno razbijena, svedena na tek nešto više od turskog Beogradskog pašaluka, sa zebnjom zbog sve snažnije iredente na Kosovu i Metohiji i vojvođanske težnje za nekakvom samostalnošću, Srbija se saplitala i teturala na svom jugoslovenskom putu. Još jednom je afirmisana misao o slaboj Srbiji kao preduslovu za jaku Jugoslaviju. Od 1971. do 1974. Srbija jeste oslabljena, ali savezna država nije ojačana. Naprotiv.

USVAJANjE prve grupe ustavnih amandmana, s proleća 1971, uzima se kao jedan od najranijih datuma postepenog gašenja Jugoslavije.

Rukovodstvo Srbije nije ni moglo ni smelo da se suprotstavi nametnutom ustavno-pravnom konceptu. Takozvani srpski liberali, pre svih njegove ključne ličnosti Marko Nikezić i Latinka Perović, ovim promenama nisu se suprotstavili. Štaviše, smatrali su (a i danas to zastupaju) da preko njega vodi put ka opstanku Jugoslavije. Njegova rešenja, prema ovom viđenju, imala su cilj da pripreme državu za doba posle Tita, kao i da u haosu međunacionalnih suprotnosti omoguće njeno funkcionisanje pod jednom opšteprihvaćenom krovnom ustavnom konstrukcijom.

Glas Srbije u telima koja su potpisivala ustavne promene zastupao je tadašnji predsednik Skupštine SR Srbije Draža Marković. Mnogo kasnije je priznao da je među amandmanima bilo pregršt loših rešenja za Srbiju, ali da im se nije protivio.

"Bio sam predsednik Ustavne komisije Srbije i član Ustavne komisije Jugoslavije od 1967. godine i zaista sam bio u toku svih promena. U toku rasprava sam imao određenih rezervi, određenih neslaganja. Međutim, na kraju sam se složio sa svim ustavnim amandmanima", ispričao je Marković.

Foto: Novosti arhiva

Tekst potpisa

U fazi nastajanja amandmana, ipak, dolazi do nesuglasica između Josipa Broza i srpskog rukovodstva. Nikezić i saradnici bili su za sveobuhvatnu javnu raspravu, ali Hrvatska i Slovenija su to, uz podršku Tita i Kardelja, definitivno odbile.

Suština promena Ustava može da se shvati iz reči Edvarda Kardelja u Ustavnoj komisiji, povodom amandmana XX, koji je doslovno rekao:

- Nije pitanje u tome da li je Jugoslavija savezna država ili savez država. Za nas je to na kraju krajeva sasvim sporedno pitanje... Jedino što tu nedostaje i što bih ja dodao je i u autonomnim pokrajinama (u čl. 1)... Očito je da danas nismo spremni da prihvatimo takav položaj AP unutar republike, da one budu izjednačene sa pozicijom republika u federaciji - govorio je tada Kardelj.

To je, međutim, ostavio za narednu fazu, koja je vrlo brzo nastupila u toku pripreme Ustava iz 1974.

Ustavne promene, sa zvanične strane, opravdane su principijelnom nepomirljivošću između višenacionalne jugoslovenske zajednice i centralističke državne strukture federacije. Prema zvaničnom tumačenju, sadržanom između ostalog i u "Istoriji Saveza komunista Jugoslavije", koju su prema svim normama tadašnje ideologije 1977. godine sastavili Pero Morača, Dušan Bilandžić i Stanislav Stojanović, glavni razlog međunacionalnih sukoba u zajedničkoj državi bile su centralistička politika i takva ekonomska struktura.

Foto: Novosti arhiva

Tekst potpisa

"Birokratski centralizam" oličen u centralizovanoj vlasti proglašen je za glavnog neprijatelja Jugoslavije.

UOČAVAJUĆI sve ove opasnosti, prepletene sa proklamovanom komunističkom teorijom odumiranja države, neuspehom privredne reforme i sve izraženijom borbom za sopstvene interese, Broz u leto 1970. inicira izradu nacrta ustavne reforme federacije. Posao je poveren ideologu samoupravljanja i neformalnom ocu savremene slovenačke nacije Edvardu Kardelju.

Još početkom šezdesetih godina u SKJ dolazi do sukoba dveju struja sa različitim pogledom na budućnost jugoslovenske federacije. Partija je spolja delovala jedinstveno, ali unutar nje se vodio tihi rat "centralista" i "konfederalista". Tito se držao srednje linije, ali njegove simpatije klizile su ka ideji da federaciju treba dodatno raslabiti.

O tome svedoči i javna polemika koju je 1961. i 1962. godine vodio Dobrica Ćosić sa čovekom koga mnogi smatraju ideologom slovenačkog nacionalizma Dušanom Pirjevecom. Ova rasprava je još tada ogolila slovenačku svest o privremenom boravku u zajedničkoj državi da je Ćosić čak morao da naglasi:

- Druže Pirjevec, ti samo o svojoj republici, a ja uvek o Jugoslaviji!

Važna epizoda u evoluciji odnosa u Jugoslaviji bio je Osmi kongres SKJ održan 1964. godine u Domu sindikata u Beogradu. Rad kongresa obeležila je rasprava o nacionalnim odnosima. Prvi put je, nakon rata, progovoreno o ekonomskim uzrocima nacionalne ravnopravnosti i povezanosti "birokratskog centralizma" i "nacionalizma". Josip Broz je istakao da "državni centralizam" predstavlja ograničavajući faktor ekonomskog i političkog razvoja. Na ovom skupu Tito se prvi put nacionalno odredio kao Hrvat, a štampa je taj detalj vešto izbegla u izveštajima.

Foto: Novosti arhiva

Tekst potpisa

BRIONSKI plenum i pad Rankovića bili su nova pobeda "republikanista". Povod za obračun sa "čovekom broj dva" bila je njegova težnja ka centralističkom uređenju i neskriveni otpor konfederalističkoj inicijativi slovenačkih političara. Kardelj je najveću smetnju reformi federacije po svojoj zamisli video u Srbiji. Padom Rankovića i njegovih ljudi jedini zastupnici srpskih interesa ostali su političari iz CK SK Srbije - oportunisti i karijeristi.

Podršku u zahtevima za reformu federacije na konfederalističkim principima Slovenci su našli u Hrvatima. I njima je Jugoslavija bila samo prelazna etapa na putu ka konačnoj izgradnji samostalne nacionalne države. Slabljenje federacije i povećanje nadležnosti republika bili su značajan korak napred na tom putu.

Prst u oko Srbima, drsko i oštro, gura čelnik hrvatske partije Miko Tripalo. U martu 1971. izjavljuje da ustavne amandmane što pre treba usvojiti, i da se on slaže sa svim formulacijama o ustavno-pravnom osamostaljivanju Kosova i Vojvodine od Srbije.

"Oni koji se izjašnjavaju za punu samostalnost i suverenost republika ne propuštaju priliku da se mešaju u poslove naše republike. To je neprihvatljivo", glasio je odgovor iz Srbije.

U svojim memoarima, mnogo kasnije, Tripalo će zapisati da su svi hrvatski zahtevi iz 1971. godine činili temelj Ustava iz 1974. godine.

Ostala je zabeležena i njegova izjava data u Crnoj Gori, tokom večere sa rukovodstvom ove republike:

- Srbiju ćemo svesti između Užica i Beograda - kazao je tada Tripalo, što je brzo stiglo i do Nikezića. Na sastanku kod Tita, 14. marta 1971, Marko je otvoreno rekao šta se sprema Srbiji.

I drugi vodeći hrvatski političari svojim izjavama provocirali su Srbiju da se suprotstavlja decentralizaciji i demokratizaciji Jugoslavije. Da sve bude još složenije, to se dešavalo baš u vreme uzleta liberala, kada se Srbija okretala sebi i oslobađala uloge dežurnog čuvara Jugoslavije.

PROCES razvlašćivanja zajedničke države i njenih poluga, na štetu Srbije, tu nije zaustavljen. Borba za šira ovlašćenja republika istovremeno se vodila i na planu ekonomije. Amandmanima na Ustav SFRJ 1967. u Saveznoj skupštini usvojena su ograničenja ekonomskih prava savezne vlasti. Ovom činu prethodila je čitava kampanja napada usmerena na saveznu administraciju, kojom je dirigovano ponajviše iz Hrvatske.

Savez komunista Jugoslavije, ma koliko glomazna i neefikasna, birokratizovana i ideološki opterećena organizacija, međutim, bilo je kakva-takva brana nacionalističkim težnjama jugoslovenskih republika i snažan kohezioni faktor. Rešenje za slabljenje njegove moći pronađeno je u federalizaciji. Tihi lom Partije dogodio se u Beogradu marta 1969. na Devetom kongresu SKJ. Uveden je paritet u sastavljanju partijskog rukovodstva, tako da je Kongres baratao samo sa unapred dostavljenim spiskovima republičkih kandidata. Savezi komunista republika postali su defakto samostalne organizacije - nacionalne partije.

Težnje za državnošću jugoslovenskih republika, Slovenije i Hrvatske pre svega, svoj puni izraz doživele su u Ustavu iz 1974. godine. Njime je bio krunisan uspeh osvajanja vlasti nezajažljivih republičkih birokratija nauštrb savezne vlasti. Republike su postale nacionalne države, a Jugoslavija konfederacija, sumnjivog "federiranja". Srbija je na svom prostoru dobila dve pokrajine, sa jasno ispoljenim državnim atributima, dok je svoju nadležnost sprovodila samo na teritoriji takozvane uže Srbije.

Problemi su, međutim, tek počinjali, a država je klizila u neefikasnost i paralizu institucija.

- Ustav iz 1974. nametnut je Srbiji partijskom disciplinom. Već tri godine kasnije videlo se da mnoge stvari ne funkcionišu po njemu. Na primer, Republika Srbija pune tri godine nije mogla da donese Zakon o državljanstvu zbog protivljenja pokrajina. Pokrajine su imale čak i veto prema republici, kao što su imale i prema federaciji. Uvideli smo da je Srbija, u stvari, država samo na svom užem području, a ne na celoj svojoj teritoriji - posvedočio je nekadašnji prvi čovek Srbije Dušan Čkrebić.

USTAVNA postavka usvojena 1974. omogućila je republikama i pokrajinama SFRJ, koje su dobile elemente državnosti, da bezbrižno gledaju svoja posla i da oslobođene stega centralne vlasti zadovoljavaju sopstvene interese, čak i na štetu drugih članica. Trn u oku kritičara bio je paritetan sastav Predsedništva SFRJ, kao i svih drugih najviših organa vlasti, kao tipičan izdanak konfederalnog uređenja.

Puno problema stvarao je i apsurd da republički i pokrajinski ustavi ne moraju da budu usaglašeni sa saveznim, već ne smeju samo biti njemu suprotni. Nisu postojali korektivi čak i ako je suprotnost evidentna, a prednost je u svakom slučaju davana republičkom ustavu.

Princip konsenzusa bio je obavezujući, iako on ni teoretski nije mogao da bude postignut oko iole važnog pitanja. Pokrajine su time dobile mogućnost veta i blokade bilo kog zakona ili propisa. U suprotnom smeru bilo je drugačije - imale su svu slobodu u odlučivanju bez uticaja vlasti republike. Zapamćena je i jedna od izreka tog vremena: "Ako pokrajine nisu protiv Srbije, onda nisu ni potrebne." Naravno, njen autor je bio niko drugi do Miko Tripalo.

Političko-pravna bolest uveliko je zahvatala Jugoslaviju. Ubrzo će sa životne scene otići i Tito, a sve njegove tekovine završiće na istorijskom groblju, uključujući i Ustav, zapamćen kao grobar Jugoslavije.

BURA OKO "PLAVE KNjIGE"

NA inicijativu Dragoslava Markovića, Predsedništvo Srbije 1977. oformilo je jednu komisiju koja je sastavila popis svih teškoća i problema izazvanih dvogodišnjom primenom Ustava iz 1974. - takozvanu Plavu knjigu. U dokumentu pod nazivom "SR Srbija i autonomne pokrajine u njenom sastavu (ustavni položaj i praksa)" sadržani su samo problemi na liniji između republike i pokrajina, bez zalaženja u podjednako složene, pa i sukobljene odnose među republikama.

Pokrajinski političari žestoko su napali "Plavu knjigu", čiji je nacrt adresiran na Predsedništvo Srbije, kao i nivo federacije. Zbog ovog dokumenta ponovo su se podelili srpski političari, oko stava da je Srbija u neravnopravnom položaju u odnosu na druge republike. I ovog puta arbitrirao je Josip Broz. Odlučno je stao uz protivnike "Plave knjige", pa su tako njeni zaključci ostali samo mrtvo slovo na papiru.

POVAMPIRENjE PROŠLOSTI

ŽALIM što nas ovaj proces vraća daleko unatrag, u prošlost, na pitanja naših očeva i dedova, na pitanja koja istorijski više nisu i ne mogu biti naša. Odbijam da prihvatim nacionalno i državno opredeljenje kao osnovno, najvažnije, najsuštastvenije ljudsko opredeljenje. Ni nacionalno pitanje ni pitanje osnivanja države više nemaju epohalnu važnost. To nisu bitna pitanja našeg vremena, uprkos tome što ih jedno zlosrećno nastojanje tako uporno povampiruje u našem prostoru.

(Prof. Mihailo Đurić, 18. marta 1971. na Pravnom fakultetu)

HAG OSUDIO RUŠITELjE USTAVA

USTAVNO preuređenje Jugoslavije, krunisano 1974. godine, proizvelo je dalekosežne posledice, koje se vide i osećaju i danas. Badinterova komisija prilikom izrade elaborata o stanju SFRJ 1991. godine pošla je od principa Ustava od 1974. godine.

Istoričar Miroslav Svirčević prepoznao je ovaj akt kao značajan motiv za idejno osmišljavanje Haškog tribunala i njegovih ciljeva.

"Svrha Tribunala nije da sudi pojedincima koji su počinili ratne zločine tokom građanskih ratova u bivšoj Jugoslaviji kao direktnoj posledici primene odredaba Ustava SFRJ od 1974. godine nego da sudi svima onima koji su se usudili da ga ruše. U tom smislu, Hag nije stvoren da bi sudio Srbima, kako se to najčešće naglašava u našoj javnosti. On je stvoren da sudi rušiteljima Ustava od 1974. godine, premda su to većinom Srbi, jer je njih najviše osakatio. Ovaj ustav predstavlja neku vrstu balkanske političke biblije koja se ni po koju cenu ne sme gaziti. Svaki pokušaj narušavanja nametnutog 'ustavnog jevanđelja' Zapad surovo kažnjava", suština je Svirčevićeve teze.

KARDELj KAO KOROŠEC

Kardelja sam doživeo kao čoveka jakih slovenačkih osećanja, koji je Jugoslaviju shvatao kao tvorevinu prinudnih istorijskih okolnosti. On je samo uslovno i krajnje pragmatično bio Jugosloven. On je sistematski, promišljeno evolutivno i, rekao bih, makijavelistički radio na nastajanju slovenačke države u okviru Jugoslavije. Za taj cilj ideološki je koristio samoupravljanje, koje je on koncipirao. Kardelj je nastavio tamo gde je stao Korošec, koji je u prvoj Jugoslaviji uspešno učvršćivao slovenački identitet i razvijao osnove institucionalnog suvereniteta. Ono što je ostvareno u kraljevini, Kardelj je doveo do prave države i gotovo potpunog suvereniteta predviđenog Ustavom iz 1974. godine.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a