ODMETNIKE KRILI JATACI I MURTENICA: Zlatiborska hajdučija se održavala vek i po, begunci su bili na zlom glasu zbog surovosti

Dragoljub Gagričić

07. 08. 2022. u 12:55

GOTOVO vek i po posle Karađorđevog ustanka su Kneževina, pa Kraljevina Srbija i SHS vodile surove obračune sa hajducima i njihovim pomagačima, jatacima u zlatiborskom kraju. Često je policijski ili kompletan državni aparat nastojao da istrebi zlo i stane na put mnogima što su se odmetali od vlasti i živeli od pljačke i razbojništva.

ОДМЕТНИКЕ КРИЛИ ЈАТАЦИ И МУРТЕНИЦА: Златиборска хајдучија се одржавала век и по, бегунци су били на злом гласу због суровости

Foto: D. G.

Zlatiborski kraj imao je idealne uslove za hajdučiju, a imenom ponosa srpskog naroda iz doba borbe protiv turskog zuluma kitili su se mnogi ljudi napuštajući ognjišta i porodice, u pohlepi za tuđom imovinom, bežeći od odgovornosti za osvetu ili učinjeno krivično delo.

Brojna svedočanstva iz arhiva policije, tužilaštva, sudova, Ministarstva unutrašnjih dela, opština, koja su u knjige sabrali čajetinski istoričari, kazuju kako su hajduci neočekivano stizali u seoske kuće, bez milosti mučili, pljačkali i ubijali ukućane, sa jatacima delili plen. Među koricama su i zapisi o poterama, "ucenama glave" (novčana naknada nuđena ako ubiju ili prokažu odmetnika), hvatanjima i sudskim procesima ili kako je vlast, u vrtlogu nemoći, uvodila i drakonske kazne, a družine ponovo oživljavale.

Gorski car Nikola Jevđović / FOTO: Arhiva biblioteke u Čajetini

- Na masovnu pojavu odmetnika doprineli su pogodni prirodni uslovi, šumski kompleksi Murtenice i Tornika, razbacana seoska domaćinstva, a pre svega blizina granice prema Bosni i Turskoj. Posle razgraničenja između Srbije i Turske 1834. godine, takozvani kordon je pomeren na reku Uvac i granica je išla kroz vrletne predele kanjona, gde su odmetnici na samo njima znanim bogazima lako prelazili na drugu stranu, izmičući poterama i nalazeći utočište - piše Miliosav R. Đenić u knjizi "Zločini u ime pravde - Zlatiborska hajdučija".

Dok je u užičku sudnicu ulazio čuveni hajduk Jovan Soldatović, kome su u istražnom zatvoru slomili ruku jer ništa nije priznao, uzviknuo je: "Ni jednoga moga jataka neću izdati, a evo moje glave, pa radite šta hoćete!"

Sasvim drukčije je postupio Nikola Jevđović, najsvirepiji hajduk 19. veka, koji je pred lice pravde doveo - 500 jataka. U leto 1872. godine pred Okružni sud u Užicu doterani su svi koje je pomenuo, a pošto nisu mogli svi stati u zdanje apsane, smešteni su pod šatore u krugu kasarne. Pojedinci su osuđeni na dugu robiju, uz teške okove, a oko trista osuđenika je dobilo po 50 batina po turu. Mnogi od njih su tu kaznu menjali za dve godine zatvora.

- Na zaprežnim kolima je dovučeno brezovo i grabovo pruće i sve je to polomljeno od strane dvadesetak snažnih i veštih mladića, odabranih da obave taj nezahvalni posao. Strahota je bilo gledati kad visoka ljudina zamahne onom pritkom iza ramenica, koliko ga snage donose, pa se još propne na prste. Batinanje je bilo javno, da svet vidi tu opaku kaznu - ostavio je trag u rukopisu Užičanin Miladin Radović, a svedočenja preneo Milisav R. Đenić, dodajući:

- Tri dana pucale su batine u sudskoj avliji. Gledao sam te mučenike kad izađu iz kruga, pa ne mogu da idu, sve se drže rukama za zidove. Naprave pet koraka, pa stanu, ječe kao i svi ranjenici. Kad uđu u mehanu ne mogu da sednu na stolicu već se naslone na kolena i tako nešta popiju ili pojedu. Bože sačuvaj da su mogli sesti. Pojedine familije dovodile su u blizinu apsane ovnove, pa kad se šiba završi - zakolju ih, posole kožu i navuku na kažnjenika da mu uboje izvuče.

Foto: D. G.

Za Jevđovića, rodom iz Dubrave kod Prilika, državni tužilac je rekao da je "zver u ljudskom obliku", jer je za šest i po godina hajdukovanja sa družinom od dvadesetak ljudi počinio 69 krivičnih dela na prostoru od Tare do Golije i od Uvca do Morave. Dva se puta presvlačio u žensko odelo, jednom je dete iz kolevke stavio ispred sebe i tako prevario poteru.

- Kad mu je u jesen 1871. godine sva družina pobijena ili pohvatana, Jevđović je prebegao u Tursku. Srpski graničari i panduri prešli su granicu i opkolili ga u kući Stevana Basare u Tisovici, a kasnije su se državni organi izvinili turskom paši u Sjenici "zbog povrede granice" - beleži Snežana Đenić u knjizi "Užički gorski car hajduk Nikola Jevđović".

Nikola Jevđović i deo odmetnika, svi "od zla oca i još gore majke" - Nikola Dudlović iz Sjeništa, Novica Milojević iz Bele Reke i Zarija Marković iz Kruščice, osuđeni su na smrt streljanjem, na Sarića osoju, iznad Užica, gde se početkom pedesetih godina počelo formirati Hajdučko groblje. 

ČETIRI ZAKONA

U DRUGOJ polovini 19. veka - piše Milisav R. Đenić - doneta su četiri zakona u borbi protiv hajduka. Takozvani Užički zakon, specijalno napisan za teritoriju užičkog okruga i dragačevskog sreza, usvojen je 1850. godine, pa su 13 godina kasnije uvedeni preki sudovi, a 1871. godine zakon je imao samo dva člana - da se razbacana sela ušore i progone hajdučke i jatačke familije u druge krajeve Srbije. Poslednji zakon (1895) strogim paragrafima omogućio je konačan obračun.

KOLOVOĐE I BEGUNCI

KNjAZ Miloš je prihvatio molbu za pomilovanje Pavla Jelisavčića, kolovođe družine u račanskom srezu i begunca u Bosnu. U užičkom načelstvu postavljen je za okružnog buljubašu i bio na čelu poternih četa do 1864. i otpuštanja iz službe.

Drhtao je narod i žene ubrađivale crne marame od zlikovaca družine Marinka Rakovića iz Čajetine, Milije Šišaković iz Draglice, pa begunca sa robije Marinka Josovca iz Gostionice i starovlaških družina. Istoričar Đenić kaže da su poslednjeg hajduka zaklali četnici 1943. godine na Gradini.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

RUSI U ŠOKU: Evakuisali 1.500 takmičara iz Krokusa, nijedan nije stradao od terorista, a sad se bune: Što nas niste spasili ranije? (VIDEO)