UPORIŠTE VITEZOVA VERE I SLOBODE: Đurđevi stupovi u Beranama 810 leta dom mitropolita i episkopa budimljanskih

Milutin SEKULOVIĆ

10. 05. 2023. u 14:50

U MANASTIRU Đurevi stupovi u Beranama, sedištu i katedralnom manastiru Eparhije budimljansko-nikšićke, domu episkopa i mitropolita budimljanskih, sagrađenom pre 810 leta, svedoku burne istorije punih 778 godina ''svetli''  prah ktitora, gospodara Budimlja, Prvoslava, sina velikog župana Tihomira, brata Nemanjinog, danas je ponovo na hramovnu slavu Đurđevdan, zapaljena slavska sveća.

УПОРИШТЕ ВИТЕЗОВА ВЕРЕ И СЛОБОДЕ: Ђурђеви ступови у Беранама 810 лета дом митрополита и епископа будимљанских

Foto: M. Stevanović

- Ovaj manastir je od svog nastanka do danas delio i dobro i zlo sa narodom. Zato je bio i ostao i božiji i narodni dom, toplo pribežište i luka spasenja, svetinja koja je duhovno hranila i formirala pokolenja naših predaka.

Ovo su reči Mitropolita Joanikija, izgovorenim u intervjuu za Novosti, u kojem je govorio o ovom manastiru gde je uveden u tron episkopa, i gde je donedavno stolovao na čelu Eparhije  čiji je povratak narod čekao nekoliko vekova.

Naime, jedan od srednjovekovnih izvora Eparhiju budimljanska pominje kao četvrtu po redu od ukupno sedam koje je osnovao Sveti Sava.

- Od mučeničke smrti Mitropolita Budimljanskog Pajsija Kolašinovića kojeg su Turci živog odrali i zakucali na vratima manastira 1653. godine pa sve do druge decenije dvadesetog veka nisu prestajala stradanja ove svetinje. Posle Druge seobe Srba cela Budimljanska župa i Polimlje uključujući i  manastir  Đurđeve Stupove pretrpeli su do tada nezapamćena paljenja i rušenja svetinja i domova. Zbog tog zapustošenja manastir za nekoliko narednih decenija ''nije pojao''. Od Karađorđevog ustanka do oslobođenja 1912. godine pet puta je rušen i paljen. Posle svih stradanja obnavljan je i iznova započinjao svoj život.  Vaskrsavao je iz pepela da sabere, uteši i ohrabri stradalni  srpski pravoslavni narod ovih nepokornih gora, objašnjava Mitropolit Joanikije, zbog čega ovu svetinju nazivaju i ''manastir mučenik''.

Delo i podvižništvo najslavnijeg budimljanskog mitropolita Pajsija Kolašinovića koji je zajedno sa patrijarsima Pajsijem i Gavrilom poneo teško breme mučeništva svoga naroda, ostalo je za sećanje potomcima, koji pale sveće i za dušu čuvenog duhovnika, nakon čijeg svirepog ubistva, kako je pisao akademik dr Miomir represiji Turaka posebno je bilo izloženo monaštvo i sveštenstvo ove eparhije. Mitropolitska stolica u manastiru Đurđevi stupovi ''ostala je tada prazna, a sveštenstvo razjureno'', pa je narod ''umirao neopojan''.  Ono što se od Vaskrsa pa do jeseni 1653 godine dešavalo sveštenstvu i monaškim bratstvima i srpskom svetu u dolini Lima upozoravalo je na to da nastupaju još teža vremena.  Budimljanska mitropolija se po svemu sudeći i formalno ugasila 1738 godine kada su spaljeni Đurđevi stupovi, piše akademik Dašić, naglašavajući da je manastir ''propojao'' posle 30 godina, pri kraju sedme decenije 18 veka...

Mučenička smrt patrijarha Pajsija bila je uvod u stradanje srpskog naroda u Vasojevićima, monaštva i sveštenstva i samog manastira koji će potom biti pet puta paljen i razaran.. Međutim, toliko puta i obnavljan.

Ostalo je zapisano da kada su Turci na Preobraženje Gospodnje hteli  peti put da ga zapale i razore,  1898. godine narod se digao na noge i odlučio-ili će odbraniti manastir, ili će izgoreti u njemu.

Među ljudima spremnim mreti za krst časni i slobodu zlatnu bio je i sveštenik Maksim Popović, zvani Lužac koji ih je ispovedio i zajedno sa njima ostao unutra da brane manastir. Kako je ostalo zapisano, otac Maksim, sa epitrahiljem o vratu, kamilavkom na glavi i srebrnim krstom u desnoj ruci, a putirom svetog pričešća u levoj ruci, obratio se zatočenicima, ističući pre pričešća da ''ako bude suđeno da ova svetinja i po peti put bude gorela, rešismo da i mi sa njom u njoj izgorimo i pođemo Bogu na istinu''. Manastir je tada odbranjen, ostalo je zapisano u hronikama manastira, pod čijim svodovima su održavani su zborovi,sabori, dogovarani ustanci i bune, ali i proglašena  nezavisnost Vasojevićke kneževine Holmije, pod vođstvom kontroverznog kneza Nikole Vasojevića. Na Uskršnjem saboru 1857 godine, donesena je odluka o ujedinjenju Vasojevića sa Crnom Gorom u koju su oni uneli više od pola teritorije tadašnje podlovćenske Crne Gore. U novijoj istoriji u manastiru su u tron episkopa budimljansko-nikšićkog uvedeni sadašnji Mitropolit Joanikije i episkop Metodije.

U manastiru je u tron episkopa budimljansko-nikšićkog osim sadašnjeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija uveden i njegov naskednik Metodije.                                               

 UJEDINjENjE-OSTVARENI SAN

Ujedinjenjem je ostvaren višedecenijski san, tada već upokojenog igumana Mojsija Zečevića, duhovnika-hajduka, jadne od najčuvenijih ličnosti koje su stolovale u Đurđevim stupovima, koje je kao i svoj narod branio rečju i mačem. Po rečima akademika dr Miomira Dašić, od 1825 godine iguman Mojsije se čvršće vezuje za Cetinje i mitropolite Petra Prvog i Petra Drugog Petrovića i postaje njihov bliski saradnik u duhovnim i državnim poslovima.

-Tada je počeo i postepeni proces integracije Vasojevića i Srbljaka, odnosno naroda Gornjeg Polimlja sa slobodnom, malom crnogorsko-brdskom državom, smatra dr Dašić, koji koji govoreći  o sposobnosti igumana Zečevića kaže da o tome ''najbolje  svedoči to što ga je Petar Prvi imenovao da ga zamenjuje u ''stolici'' dok na presto ne dođe Rade Tomov''.

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

AMERI U ŠOKU: Srpski monah im otkrio kako je Darko Miličić uspeo, a on - zašto se odrekao košarke, kupio 10.000 riba i nokautirao konja