Novljani avanturisti - oko sveta, katamaranom, peške, plivajući
02. 10. 2017. u 14:29
Početkom septembra sa hercegnovske obale iz luke na Škveru na put oko sveta koji će potrajati dve, tri godine, isplovili su katamaranom "Dedalus Advenchers" Novljanin Damjan Vukićević i Beograđanin Bojan Aleksić
Početkom septembra sa hercegnovske obale iz luke na Škveru na put oko sveta koji će potrajati dve, tri godine, isplovili su katamaranom "Dedalus Advenchers" Novljanin Damjan Vukićević i Beograđanin Bojan Aleksić. Obišli su do sada grčka ostrva, pa Španiju - Formenteru, Majorku i Barselonu. Kažu da putovanje protiče dobro i još „hvataju vetar" da stignu na željena odredišta.
Sa putovanja dugog 63 dana vratili su se nedavno Novljanka Sandra Lučić i njen saputnik Marjan Livić. Oni su pešačeći ili auto-stopom prešli Makedoniju, Tursku, Gruziju, Rusiju, deo Kine i Mongolije, Ukrajinu, Rumuniju i vratili se u Beograd iz koga su i krenuli u ovu avanturu.
-Putovanja vas prvo ostave bez reči, a onda vas pretvore u pripovedača, podseća Sandra na misao čuvenog putopisca Ibn Batuta, a onda otkriva da se ideja za ovakvu avanturu ne rađa,ona jeste ili nije u čoveku.

-Marjan i ja samo podjednakih interesovanja, delimo ljubav prema prirodi, kampovanju, ne samo prema odlasku na neku destinaciju, već prema svemu onome što će nas dovesti do nekog mesta, zato nam je bilo prirodno da odaberemo baš ovaj način za upoznavanje sveta, kaže Sandra. Dodaje da se nisu pokajali ni jednog trenutka, premda nisu očekivali niti imali bilo kakav komfor sve su nadoknadili upoznavanjem novih predela i ljudi.
-Bilo je fantastično i teklo po programu koji smo pisali u kućnoj varijanti. Pravili smo sadržaj za svaki dan i završavali sa tri tačke. One su i tada, kada smo sve planirali, i kasnije na terenu, značile prilagođavanje uslovima, kazuje Sandra a Marjan objašnjava:
PROČITAJTE JOŠ: NEVEROVATAN PODVIG: Do Finske biciklom putovao 40 dana ...
-Krenuli smo kroz Makedoniju, preko Skoplja i na Đevđeliji smo ušli u Grčku,bili u Solunu i Kavali.U Turskoj smo bili u Istanbulu, Kapadokiji pa uz Crno more otišli za Gruziju, videli Batumiju, Kutaisiju, Boržomi, Varzij, zatim Tbilisi, Methetu, Kavkaz. Prešli smo potom u Rusiju, bili u Astrahanju, a onda otišli u Kazahstan i posetili Atirau, Aktobe, Areosk, Almati. Prevalili smo i deo puta svile u Kini- Horgos, Urumći, Altaj, a u Mongoliji - Bulgangol, Hovd, Bajanugi. U Rusiji opet upoznali smo Aktaš, Gornji Altaj, Barnau, Bisk, Omsk, Novosibirsk, Jekaterinburg, Tjumenj, Perm, selo Aćit, Kirov. Moskovski zlatni krug – Kostroma, Jaroslavlj, Rostov, Pereslavlj Zaleski, Sergijev Posad. Tu nam se pridruđio Sandrin sin Marko, pa smo zajedno nastavili obilazak u Moskovskom krugu – Aleksandrov, Vladimir, Murom, Deljejevo. On je otišao nakon dva dana a nas dvoje smo krenuli ka Ukrajini pa u Rumuniju a onda preko Vršca stigli u Beograd, ispričao je Marjan.

Sandra objašnjava da nije bilo straha odstopiranja.
-Davno sam pročitala, patrijarh Pavle je kazao – Ja svakom čoveku prilazim sa verom da je dobar čovek. Toga smo se sećali i tokom puta kada morate biti upućeni na druge ljude i kada shvatate koliko ste maleni. Mi smo maleni i u stanovima, ali zavaravaju nas ti zidovi pa nam se čini da smo zaštićeni. Na putu ni toga nema, a nema ni vremena za strah. U svim zemljama je normalno stati stoperima. I policija nam je izlazila u susret,u Rusiji, Kazahstanu, Mongoliji, mada su ljudi najčešće sami stajali, čak i noću. Ako bih pokušala da kažem gde je najpovoljnije za stopere rekla bih Rumunija ali bih odmah zažalila što nisam rekla Turska ili Rusija. Stajali su nam i taksisti i autobusi i svi su nas vozili bez novca i rado, otkriva nam Sandra.
-U Sibiru smo najduže pešačili, 90 kilometara, ali i to je bilo fantastično, dobili smo priliku da beremo pečurke sa lokalnim stanovništvom, da skuvamo čorbu u čudesnoj šumi sibirskoj, okrepimo se i ugrejemo, uz osmeh kazuje Sandra.
U rancima teškim 40 odnosno 30 kilograma uz sve neophodne stvari nosili su veću šerpu i malo lonče za čaj i kafu, kocke za supu, kaše, kafu, šećer...
-Sve to pripremali smo pored puta, na mestima na kojima smo kampovali i gde smo mogli zapaliti vatru. Ljudi su nam kroz naselja donosili hranu. Dobijemo nekoliko paradajza i dve vekne hleba, i zaključimo da sutra i mi možda nekoga možemo počastiti. I desi se tako, sretnemo druge stopere ili hodočasnike i oni se obraduju gozbi.Izgledalo je kao da neko drugi bolje zna šta nam treba i sve što nam je bilo ponuđeno mi smo prihvatali, priča Sandra.
Ni spavanje, prema njenoj priči, nije bilo problem.
-Imali smo šator i vreće. Noćenja smo ugovarali i iz Beograda preko kouč srfinga, a negde smo samo odmarali po dva,tri sata na autobuskim stajalištima, u kampovima...Kada smo ušli u Rusiju uhvatila nas je noć, počela je kiša, duvao je jak vetar. Skupili smo se ispod jedne nastrešnice pred prodavnicom. Videle su nas radnice i ponudile da uđemo, iznele su zakusku i domaću votku, smejali smo se i nazdravljali a pošto je bilo kasno, povele su nas da prenoćimo kod njih kući. Ujutru su nam za put spakovale tek ubrano povrće. Razmenili smo adrese i verujemo da ćemo se ponovo sresti, da ćemo im uzvratiti gostoprimstvo,uverena je Sandra
GRANIČNI PRELAZI
Putnicima –pešacima najviše su se čudili na graničnim prelazima. Sve je ipak prolazilo u najboljem redu kažu naši sagovornici, i dodaju da su ih jedino na turskoj granici i u Ukrajini pitali imaju li oružje, ali je i to bilo u šali.
Ovaj hrabri dvojac planira novo putovanje. Gde će krenuti nisu želeli da otkriju, kažu slatka tajna i tri tačke...
ZALIV BOKE
Plivajući, zaliv Boke, jedan od zvanično najlepših na svetu, otkriva od 23. septembra Novljanin, privrednik u turizmu Nenad Jovanović. Maršrutu od preko 100 kilometra trebalo bi da ispliva ovih dana, a onda će kako je obećao, promovisati ideju da ovaj plivački maraton uvrsti u turističku ponudu Boke.