Dečak do škole pešači 10 kilometara: Nastavnik može samo mene da prozove
27. 01. 2016. u 17:51
Lazar Cvetković jedini osmak u Gokčanici, selu na padinama Željina. Peticama do ovogodišnje Svetosavske nagrade Kraljeva
Lazar sa nastavnicom Jasminom Miletić Foto G. Šljivić
LAZARA Cvetkovića (14) iz Gokčanice, sela na padinama planine Željin, sedamdesetak kilometara udaljenog od Kraljeva, jedini je učenik osmog razreda isturenog odeljenja OŠ "Milun Ivanović" iz rudarske varošice Ušće. Lazar je i dobitnik ovogodišnje nagrade grada Kraljeva povodom Savindana, i to prvi u 120 godina dugoj istoriji ove škole u kojoj je, nažalost, sve manje đaka.
Sa svojom devetogodišnjom sestrom Sarom, učenicom trećeg razreda iste osmoletke, Lazar svakodnevno od kuće do škole prepešači desetak kilometara.
- Ova nagrada mi je i motiv da još vrednije učim - kaže nam Lazar.
- Ništa mi ne pada teško, pa ni pešačenje do škole koje u planinskim uslovima zimi ume da bude komplikovano. Kada nema ko da nas preveze, ili kada su putevi zavejani, uz razgovor i smeh, moja Sara i ja tih desetak kilometara prevalimo veoma brzo. Čak se i ne umorimo.
Njegova učionica je mala, tipična za seoske škole, sa "bubnjarom" u ćošku, tablom, katedrom i nekoliko praznih klupa.
- Jedini sam učenik osmog razreda, tako da sam uvek sam sa nastavnikom - objašnjava Lazar.
- Navikla sam. A i Lazar je uvek tu da me razonodi. Na putu do škole priključi nam se još nekoliko drugara iz sela - priča Sara.
- Sa Lazarom se lepo slažem, jer niko na svetu nema brata kao ja!
- Znam da ovo zvuči čudno mojim vršnjacima iz grada, ali u planinskim selima je ovo česta slika. Ne predstavlja problem, uvek znam koga će nastavnik da prozove ili izvede pred tablu.
Kao mali maturant i odličan đak, Lazar planira da u junu upiše Elektro tehničko saobraćajnu školu "Nikola Tesla" u Kraljevu, jer ga najviše zanimaju računari i programiranje.
- Koristim zastareli računar u školi koji je često u kvaru, a kod kuće imam samo "tablet". Pokrivenost internetom u ovim krajevima je očajna, pa mi treba pola sata samo da bih se priključio na mrežu - kaže Lazar.
Nastavnici ne štede komplimente svom jedinom osmaku, istučući da je on prvi slučaj u ovoj školi da jedan đak čini i celo odeljenje.
- Lazar je uvek redar, on sve sam radi, nema od koga da prepiše, kome nešto da šapne, nema drugaricu iz odeljenja u koju bi se zaljubio. Uvek je koncentrisan na rad jer su u učionici samo on i nastavnik, što nije lako ni njemu, a i za nas je nesvakidašnje iskustvo - kaže Dragan Vukićević, Lazarev razredni starešina.
Lazar i Sara na putu do škole
.jpg)
- Kao i svakog tinejdžera i njega interesuju sport, muzika i filmovi, pomalo piše i poeziju, a na proleće će učestvovati i na takmičenju iz srpskog jezika i književnosti.
I nastavnica francuskog jezika Jasmina Miletić o Lazaru govori sve najlepše.
- Bistar i pristojan dečak, uvek ima temu za razgovor - naglašava nastavnica Miletić. - Svaki čas sa Lazarom je profesionalni izazov i dragoceno iskustvo.
Cccc
27.01.2016. 18:20
to ce da budu ljudine!
Bravo za vas dvoje a i ostale ucenike koji se bore na ovaj nacin.Da je srece pa da neko iz ministarstva za prosvetu procita ovaj clanak i pomogne da se skola osposobi za savremeno edukovanje ucenika
Ostao sam bez reci. Negde na kraju sveta, u nedodjij, razred za jednog ucenika. Pec na drva, uredno slozene cepanice pored kojih visi geografska karta Juzne Amerike. Uciteljica francuskog, lepa i uredna prati rad ucenika koji je takodje lep i uredan. Ovo sto vidimo na fotografiji jesu ljudi koji zive u snovima. Puni nade oni i neprimecuju kako je stvaran zivot oko njih surov i besmislen. Oni vracaju nadu u neku lepsu Srbiju.
O cemu oni razmisljaju kad nakon dugog pesacenja po snegu, promrzli pogledaju u mapu Juzne Amerike na zidu? Verovatni i Juzna Amerika lici na predeo iz snova u kojem nema snega i koji je sasvim drugaciji od sumorne svakodnevnice. Ali, posto je u pitanju uciteljica francuskog, onda se uplicu i sasvim drugi snovi vezani za Francusku, jer niko ne moze da nauci novi jezik a da ne upozna novi svet. Uveren sam da dan proveden u toj skoli izgleda lepse nego dan proveden u svakodnevnici mnogih od nas,
Puno mi je srce kad vidim ovako nešto... Vraća mi nadu u ljude... Šteta samo što je sve manje đaka u toj i mnogim sličnim školama...
Komentari (7)