Poniženo srce majora Gavrilovića
05. 03. 2011. u 20:58
Malo poznati detalji životne priče legendarnog majora Dragutina Gavrilovića. Završio u bedi, odbačen i od prethodne, ali i od nove vlasti
„VOJNICI! Junaci! Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz brojnog stanja. Naš puk je žrtvovan za čast Beograda i Otadžbine. Vi nemate, dakle, da se brinete za živote vaše, oni više ne postoje. Zato, napred, u slavu! Za kralja i otadžbinu! Živeo kralj, živeo Beograd!“
Ovo je čuvena komanda majora Dragutina Gavrilovića, koju je izgovorio 7. oktobra 1915. godine, kada je sa svojim pukom branio Beograd od napada Austrijanaca. Ušla je u vojne udžbenike i enciklopedije. U teškom boju svi majorovi vojnici su izginuli, a on je teško ranjen. Šta se posle dešavalo sa ovim junakom, javnosti je malo poznato.
Potomci legendarnog majora - unuk Blagoje Marinković i praunuk Miloš - žive danas u Beogradu. S ponosom se sećaju svog slavnog pretka.
Dragutin Gavrilović je rođen 25. maja 1882. u Čačku. Vojnu akademiju završio je 1901. i učestvovao u Balkanskim ratovima. Prošao je i celu golgotu Prvog svetskog rata. Nakon njega raspoređen je na dužnost komandanta puka u Kruševcu, gde se oženio Darinkom i dobio petoro dece.
Ćerke su se udale za kraljevske oficire, a sin je bio kapetan. Zetovi su umrli u nemačkim logorima, a sin Dragoš Gavrilović je preživeo zarobljeništvo, emigrirao u SAD, oženio se i umro 1979.
Danas u Čikagu živi unuk Dragutin - Buca Gavrilović, koji retko dolazi u rodni Beograd.
- Posle proboja Solunskog fronta vojvoda Bojović ga je, odmah, predložio za viši čin, ali je vojvoda Stepa Stepanović bio protiv, jer je „mnogo mlad“. Polagao je generalski ispit u Štipu 1927, i pao. Kada je prekomandovan u Beograd, 1930, odbio je da polaže drugi put, jer je osećao da ga vojni vrh ne prihvata - priča unuk Blagoje.
Blagoje objašnjava da su kraljevi generali Tešić i Hadžić govorili da Gavrilović nije odan dvorskim oficirima. Da bi ponizili, tada u vojsci jako popularnog pukovnika Gavrilovića, Generalštab ga imenuje za predavača vojne administracije na Vojnoj akademiji.
- Za njega, artiljerijskog pešadinca, to je bilo poniženje - kaže praunuk Miloš Marinković. - Kada je izbio puč 27. marta 1941, general Simović je nudio pradedi da ga unapredi u generala i da mu dodeli mesto ministra, ali je on odgovorio: „Ne želim ni generalski čin, ni ministarsku fotelju! Ja sam vojnik!“
Dragutin Gavrilović je zarobljen, pri povlačenju Jugoslovenske kraljevske vojske, 1941. godine, u Sarajevu. Bio je u logoru u Nirnbergu do kraja rata.
Blagoje je sin najmlađe Gavrilovićeve ćerke Emilije, koja je bila profesor književnosti. Umrla je 1991. godine.
- Majka mi je pričala da je deda bio pošten i mudar čovek. Svu decu je iškolovao, završila su fakultete. Živeo je skromno. Dok je bio u zarobljeništvu, pisao je ženi i deci da ne uzimaju pomoć koju daje vlada Milana Nedića. A kada je napuštao nemački logor, odbio je da kao najstariji logoraš izađe prvi, već je izašao poslednji - priča Blagoje Marinković.
Prvi je počasni građanin Kruševca.
Nova komunistička vlast kažnjavala je njegovu porodicu. Ćerke, u početku, dok je još bio u zarobljeništvu, nisu mogle da dobiju posao jer se otac „nije vratio iz emigracije“. Kada je umro, žena i deca nisu dobijali njegovu vojnu penziju punih deset godina. Označen je kao čovek bivšeg režima, a to se teško opraštalo.
Pričalo se da je Dragutin Gavrilović bio hapšen, a potom pretučen na ulicama Beograda do smrti.
- Ništa od toga nije tačno. Kad je moj pradeda došao iz zarobljeništva bio je kost i koža. Bio je sedam dana u sabirnom centru na Banjici, gde se malo oporavio. Došao je kući i okupio porodicu oko sebe. Srce mu je desetog dana puklo od uzbuđenja. Umro je u svom stanu na Slaviji, 19. jula 1945, u krajnjoj bedi. Sahranjen je u odrpanoj uniformi pukovnika Jugoslovenske kraljevske vojske, u grobnici svoje rođake na Novom groblju, jer nije imao svoju - kazuje Miloš Marinković, koji je za maturski rad o pradedi dobio nagradu grada Beograda.
Tek šezdesetih godina prošlog veka, kada komanda majora Gavrilovića ulazi u svetske vojne enciklopedije, i nova vlast počinje da uvažava njegovo herojstvo i rodoljublje.
- Bio je popularan kod vojske i u narodu, ali nije kod političara. Iz njegove komande redovno su izbacivani kralj i otadžbina. Zahvaljujući i dedinom junaštvu otadžbina je spasena, ali je naša porodica razbijena. Srećom, narod je sačuvao legendu o majoru Gavriloviću. Vojska Srbije mu je uradila bareljef na koji se svakog 7. oktobra polažu venci - ponosan je Blagoje Marinković.

Pogledaj galeriju

Pogledaj galeriju

Pogledaj galeriju

Pogledaj galeriju

Pogledaj galeriju

Pogledaj galeriju
Banija
05.03.2011. 21:09
Eh! Da je bar svadi 100 covek danas u Srbiji ugleda na njega, njegovo postenje i dostojanstvo!
@Banija - Major Ilić: Takav je jer se ugledao na majora Ilića iz Javorske bitke, malo nas je takvih !
@Banija - nismo ni svesni koliko su nas komunisti uništili i unazadili.Zato smo tako obezglavljeni ponižavali svoje najbolje ljude i rodoljube,a za vodje dovodili strance i bivše neprijatelje... u svemu tome je veelika naša krivica.
Ma jaci je ovaj Trifunovic i Bjelogrlic. Koja razlika u ljudstvu,postenju karakteru itd,itd,itd....
Sada bi ga naša vlast isporučila Hagu?
Komentari (82)