Voždova velika tajna: Karađorđe i Marija iz Brusnice
13. 02. 2020. u 22:15
Živeli su u svetu nepoznatih emocija jedan ratnik, vožd, i jedna Srpkinja koja je voljom jednog muškarca postala bula, a voljom drugog ratnica
ĐORĐE Petrović, vožd Karađorđe, bio je čovek kod koga je sve bilo preterano i preuveličano. Ništa kod njega nije moglo biti kao kod drugih ljudi, od stasa preko dva metra, do naglog i prekog karaktera. Kad je bio ratnik, bio je kao četa drugih, a kad je bio besan, neko je platio glavom. Neobično moralan za ono vreme, nije živeo kao većina ustanika, sa po dve i više žena. Dugo pod turskim običajima življenja, gotovo svaki viđeniji ustanik je imao ljubavnicu, a neretko i još jednu ženu sa kojom je imao decu. Karađorđe nije bio od tog soja. Voleo je i poštovao svoju ženu i za njega se ne vezuju avanture za koje je imao prilike. Kad god je mogao, odlazio je kući u Topolu, svojoj ženi i deci, kojih je imao sedmoro.
Ustanak i prepadi na turska imanja i utvrđenja doneo je Karađorđu nešto što nije ni u snu očekivao: ljubav, iznenadnu i drugačiju od one supružničke na koju je navikao i koja mu je jedino bila poznata.
Marija iz Brusnice bila je Srpkinja, oteta i silom pre vedena u islam. Živela je u Beogradu, u haremu u kome je bilo još lepih i mladih žena, uzetih silom za zabavu begova i aga. Kako su ustanici osvajali turska imanja i konake, tako su haremske žene bile na oku i ruci svojim oslobodiocima i novim gospodarima.
Ostalo je zabeleženo da se u opštoj pometnji koja je nastala kad su dojučerašnji hajduci videli lepe i negovane bule, svilenih kosa i ruku tako različitih od težačkih šaka njihovih žena, jedna od njih izdvojila se stasitošću i lepotom. Možda zato što je bila za glavu viša od ostalih, ponosnog držanja i drčnog stava, tako nekarakterističnog za ženu iz harema, tek, zapala je voždu za oko. Nije ni ona bila protivna onolikoj lepoti i muškoj snazi koja je izbijala iz svakog Karađorđevog pokreta. Odmah su počeli da žive zajedno i nisu se razdvajali tokom dve godine, koliko je trajao zajednički život.
Naviknut na tihu i skromnu Jelenu koja se nije mešala u njegove odluke ni poslove, koja je bila ono što su bile žene onog vremena, domaćica, majka, družbenica, nikad u prvom planu, uvek iza muža a nikada sa njim, vožd se našao u čudu. Rešen da se ne razdvajaju, obukao je svoju ljubav u mušku odeću i načinio saborca od nje. Dobila je i ime, Marjan, konja, kuburu i mesto pored njega. Danju je bila momak, kose sakrivene pod fesom, vešta na konju jahala je i borila se kad je bilo potrebno. Noć je ovu ratnicu magijski preobražavala u maznu ženu iz harema, veštu u milovanju i svemu onome što je robusnom hajduku bilo nepoznato. Jedino je ona znala kako strašni Đorđije ume da bude mek i željan njenih lepih reči koje je slušao prvi put u životu. Koliko god da ga je Jelena volela čistom, prvom devojačkom ljubavlju, koja nije poznala drugog muškarca, ovo je bilo drugačije. Oboje su bili zaneseni osećanjima koja su im do tada bila nepoznata. Njemu nije niko rekao da žena ume da bude mazna kao mačka, da prede i savija se pod njegovom rukom, a njoj je bilo nepoznato da se muškarac sa kojim ima fizički dodir može i voleti. Uzeta da bude igračka u haremu, bila je naučena da pruži zadovoljstvo ali ne i da primi, da voli.
Tako su živeli u svom svetu nepoznatih emocija, jedan ratnik, vožd, i jedna Srpkinja koja je voljom jednog muškarca postala bula, a voljom drugog ratnica.