Reditelj Boris Mitić: Svetu je potrebna uteha
06. 05. 2018. u 09:30
Film "Slatko od Ništa" je kao "šaptač ljudima", koji ukazuje na lepotu malih stvari koje čine život; Igi Pop je pročitao scenario i prihvatio ulogu naratora
Boris Mitić / Foto I. Marinković
FILM "Slatko od Ništa" Borisa Mitića, pred našu publiku stiže posle svetske premijere u Lokarnu i prikazivanja na još desetak prestižnih festivala u svetu i priznanja koje je dobio, 7. maja u Sava centru otvoriće ovogodišnji Beldoks (Međunarodni festival dokumentarnog filma).
Izuzetnu filmsku avanturu našeg najnagrađivanijeg dokumentariste, kakva u srpskoj kinematografiji do sada nije viđena, po njegovom scenariju snimali su direktori fotografija u 70 zemalja sveta. Muziku su komponovali svetski majstori kabarea, Paskal Komlad i bend Tiger Lilllies, a narator je muzička legenda Igi Pop.
- Svi hoće da snime film o nekom Nečemu, a ja sam želeo film o Ničemu, ne zato što više nemam afirmativnih ideja, nego upravo zato što verujem da Ništa može da bude odličan katalizator za pozitivno shvatanje svega što mislimo da znamo. Ništa je u filozofskom, psihološkom i humanističkom smislu poslednja tabu tema, a kad se čovek upusti u istraživanje Ničega, uviđa koliko je ono, zapravo, karika koja nam nedostaje - kaže, za "Novosti", reditelj koji iza sebe ima četiri dokumentarca i 25 svetskih nagrada na više od dve stotine festivala.
* Šta ste hteli naslovom "Slatko od Ništa" da ukažete publici?
- Meni je ovaj film, pre svega, bio kreativni izazov - sve vreme sam imao u glavi kakav će biti diskurs glavnog "junaka" tog Ništa. Kakav će biti on, kako će se osećati, kakav će imati šmek. I ispostavilo se da on ima razne reference, da su se u njemu našli i Korto Malteze, Šekspir, Klint Istvud, Tom Vejts... Meni lično, kad se sve sabere, Ništa ima vrstu utešne i pozitivne funkcije, i na mom libretu piše da je to jedan dopadljiv, neočekivano oraspoložavajući dokumentarac. Zato se na srpskom i zove "Slatko od Ništa". Taj jezički paradoks ukazuje na to da je ovaj film nešto što je drugačije od onoga što smo navikli da gledamo, a onda da je Ništa slatko, što odmah otvara pitanje kako Ništa može da bude slatko. Na kraju, on ukazuje da i od Ništa može da se napravi neko slatko, i da se stavi u "zimnicu". Jer, ja sada ovaj film doživljavam kao vrstu trajne utehe, u tom libretu koji sam napravio nalazim odgovore za sve što me zanima, i neprestano me iznenađuje koliko ima primenjenu ulogu u životu.
* Igi Pop kaže da ste napravili renesansni film... Kako ste uspeli da ostvarite saradnju s takvom planetarnom zvezdom?
- Na jednom festivalu kritičari su zapisali: "Igi Pop je glas Ničega, u filmu o svemu". A na samom početku rada na ovom filmu, koji je trajao osam godina, kao naratora najavljivao sam Džeka Nikolsona. Blefirao sam sebe, ali treba biti toliko lud, treba živeti s tim blefom, i pretpostaviti kao da će se on stvarno desiti. Zaista sam pravio dokumentarac kao da će tu biti neko kalibra Džeka Nikolsona, a s njim sam mogao da kontaktiram preko Vlade Divca. U međuvremenu, Nikolson je posenilio, više ne igra, i kad sam završio tekst, odjednom sam primetio Igija Popa na "Jutjubu", kako u duetu s nekom Francuskinjom peva šansone. On ima 70 godina i telo tinejdžera, preplanuli "Florida ten", i toliko je divno ostario, toliko se nekako umirio, toliko mu je glas postao senzitivan da očarava. Igi Pop oličava onu klovnovsku, dečju zaigranost, ali i ogromnu harizmu, energiju, izdržljivost i dekadenciju... Odlučio sam da ga pozovem, nisam ga poznavao, a uspeo sam da ga startujem "odozdo" - preko nekih prijatelja koji su poznavali ljude koji su radili tehniku na njegovim koncertima. Došao sam do njegovih francuskh menadžera, šarmirao sam ih, i kad je scenario konačno došao u njegove ruke, pristao je.

* Film otvara razna egzistencijalna pitanja?
- Čovek bi u startu pomislio da Ništa vodi ka nihilizmu, ka depresiji i još većoj teskobi. A to Ništa, zapravo, toliko sve relativizuje u našem životu, i svodi na one suštinskije i bitnije stvari za naše postojanje. "Slatko od Ništa" se poigrava sa umišljenošću, preteranom ambicijom, pohlepom, brzinom kojom živimo. Poput knjige "Šaptač psima", ovaj film je "šaptač ljudima", koji im ukazuje na lepotu malih, svakodnevnih stvari koje čine život. Uvodni deo špice na filmu prevodi se na srpski kao "utešna dokumentarna parabola koja se rimuje dosta često, i u kojoj Ništa vraća sve na svoje mesto".
"ŠAMARI" EMOCIJA
* ŠTA je bila vaša ambicija sa ovim čudesnim dokumentarcem?
- Zasitio sam se filmova koji hoće nešto važno da kažu, a uglavnom deluju kao izvađeni iz konteksta, jer ne uvažavaju kompleksnost stvarnosti. I koliko god je dokumentarni film zabavan kao doživljaj, malo sam ga se previše nagledao, i svojom motivacijom, previše mi je postao kalkulantski i preumišljen. Osetio sam da želim da pravim jedan potpuno nemoguć film, iz jedne retoričke provokacije. Iznenađen sam koliko gledaoci u svetu izlaze raspoloženi sa ovog filma, koliko to Ništa "išamara" sve redom, i ovaj svet na trenutak učini mnogo prihvatljivijim.
PG-CG
06.05.2018. 22:14
Ima li išta praznije od ovih socijalističkih i mondijalističkih umjetnika i filozofa...
Ne rece nam Nista pametno.
Komentari (2)