FELJTON - LAMENT NAD STARIM KAFANAMA: Sa njima nisu iz sećanja nestali i ljudi koji su činili njihovu dušu

Radoslav Lale Vujadinović

29. 03. 2021. u 18:00

DANAS na Čuburi osim "Kalenića" gotovo da i nema kultnih kafana u njihovom nekadašnjem duhu. Nestale su pred naletom novokomponovanih žitelja Beograda, koji su postali gospodari grada. S njihovim nestankom ugušena je tradicija cele Čubure, a nekada su bile pravo uživanje mnogima i van granica Čubure i Vračara.

ФЕЉТОН - ЛАМЕНТ НАД СТАРИМ КАФАНАМА: Са њима нису из сећања нестали и људи који су чинили њихову душу

Kalenić pijaca 1935. godine / Foto iz knjige "Vračarci krstaši"

To što svega toga nema i nije neko čudo u ovim vremenima. Umesto restorana nikli su kafići, parfimerije, butici, prodavnice brze hrane, i šta sve još ne. Ali, nažalost, nema nikakve čuburske "grafije", da se ne zaboravi, sa sažetim podacima o tome šta je i gde bilo, da ne zaboravimo gde smo, odakle smo i šta smo. Postoji, začudo, samo jedna ploča na mestu gde se ulazilo u "Trandafilović", s podacima o platanu na srpskom i engleskom jeziku. Platan je ostao kao simbol vremena i podseća na borbu za jedan platan na Čuburi davne 1963. godine, kada su gradski oci hteli da ga, prema svom planu, poseku.

U međuvremenu, sa lica Čubure preselile su se u zaborav nekada kultne kafane - "Stara Srbija", "Sokolac", "Kikevac", "Mlava", "Tabor", "Orač", "Trandafilović", "Lovac", "Vardar", "Barajevo", "Složna braća", "Brodarska kasina"... Ipak, sa njima nisu iz sećanja nestali i ljudi koji su činili njihovu dušu, bez koje pravih kafana ne bi bilo. Zato ih oni koji još pamte nose u srcu, čak i kada odu na drugi kraj sveta.

TAKO je pod silinom mašina i ljudi došlih niotkuda, u delovima, lagano ali sigurno, nestajao i duh Dubljanske ulice, nežnog srca Čubure, u kojoj su se svi poznavali, u lepim letnjim jutrima zajedno pili prvu kafu, voleli se i u nevolji pomagali, ulica u kojoj je svoju đačku mladost proveo moj kum Gane Mladenović.

TRAGOVI SVETLUCAVOG PRAHA

POSLEDNjIH godina po Vračaru i Čuburi kola priča koja podseća na nekadašnje legende. Mnogi koji svojim poslom, u časovima kada se zora tek sluti, prolazepreko vračarske zaravni, pored Narodne biblioteke, male crkve i velikog Hrama Svetog Save, kroz Karađorđev i Milankovićev park, pored spomenika velikom ustaniku i velikom naučniku, gotovo redovno susreću jednog neobičnog starca. Svi koji ga sretnu imaju isti utisak: taj vrlo star čovek, lakog, lebdećeg koraka, prolazi mimo njih, a ipak izgleda udaljen i kao da rasipa oko sebe blagu svetlost, što budi spokoj. Čim neko želi da mu se približi, starac uzmiče, a za njim do prvih prozračnosti praskozorja, kažu oni koji su ga sreli, ostaju tragovi svetlucavog praha.

Jednog nedeljnog dana, 13. aprila, stalnim gostima kafane "Mala Vltava" objavljen je poslednji fajront. Već od narednog jutra lokal je promenio i vlasnika i namenu.

Smeštena u neposrednoj blizini "Orača", "Mala Vltava" je zauzimala prostor pored zgrade u Makenzijevoj 81, u kojoj je po povratku iz dobrovoljnog izgnanstva stanovao Miloš Crnjanski. U "Maloj Vltavi" svakodnevno su stolovala njegova braća po peru - Rade Vojvodić, Buca Mirković, Muharem Pervić, Vuk Krnjević, Mirko Miloradović, a mnogi početnici tu su dolazili da čuju reč i savet ovih bardova, u želji da se napiju "bistre vode sa izvora čuburskog na izdisaju".

Nedavno preminuli, advokat i pisac Miša D. Jovanović, predlagao je da se raspiše javni konkurs na kojem bi se odabrao skulpturalni i umetnički objekat koji bi bio dostojno znamenje u spomen na Miloša Crnjanskog. Predlagao je i da se taj lokal preimenuje u "Kafe Crnjanski", da se preuredi tako da podseća na epohu u kojoj je Crnjanski napisao najčuveniju pesmu posvećenu našoj prestonici - "Lament nad Beogradom".

OVU PLEMENITU ideju progutao je kafanski dim, a umesto ostvarenja ove zamisli, opštinska uprava odužila je dug prema velikom piscu tako što je "u ime građana Vračara" naručila i na fasadi zgrade "zašrafila" spomen-ploču, kakvu je Crnjanski svakako zaslužio. Uvredljivo je to što je taj primenjeni rad okačen preko jednog drugog umetničkog rada, tj. u sam centar devastiranog betonskog vitraža sa raznobojnim staklima, odmah pored izloga restorana "Orač".

Tako će Čuburom i dalje da se viju seni njenih najpoznatijih stanovnika, bez izgleda da se skrase i spoje sa mestom na kome su živeli i stvarali. A tako bi bilo lepo čekati trolejbus na Skveru Slobodana Markovića, prolaziti Ulicom Milana Oklopdžića i pored spomen-kuće Ite Rine, stajati ispod biste Miloša Crnjanskog... Svoja obeležja dobili su, doduše, Zoran Radmilović i Petar Kralj, pred blokom novoizgrađenih solitera u Mileševskoj u kojoj su živeli, ali to ni izbliza ne može da nadoknadi duh moje Bacetine ulice, koju su progutali.

Dok pišem ova sećanja, majstori su odavno završili posao u lokalu. Tako su Čuburci opet ostali beskućnici za znamenitost kakva je bila "Mala Vltava", a šta će novi vlasnici da smisle potpuno je svejedno, jer Čubura je puna slojeva, a duh nekadašnjih sastajališta trajno ostaje upisan u čubursku pisanu i usmenu istoriju.

DA PIŠEM o Čuburi, a da ne opišem Kalenić pijacu, jednostavno nije moguće. Ja znam da o njoj ne mogu lepše napisati od onoga što je jedan slavni Čuburac, Momo Kapor, napisao o Kalenića gumnu u jednoj davnoj "Politici":

"Za one koji nisu iz Beograda treba napomenuti da je Kalenić pijaca najveća i najbogatija u gradu i da se nalazi na Čuburi. Stariji Beograđani zovu je još i Kalenića gumno."

Ona je svojevrsna ambasada sela u prestonici. Na njoj se svakog jutra iznova prodaju zeleni akreditivi ubledelim Beograđanima što su odavno izgubili svoje korenje i vezu sa zemljom i njenim plodovima.

Kada se ulazi na pijacu od kafane "Kalenić", čovek kao da stiže na pramac Nojeve barke; tu se prodaju tek oštenjeni kučići rase "čuburski lajator", ptice pevačice, zečevi, golubovi prevrtači i ribe za akvarijume.

Ma koliko dugo živeo po svetu, nikako ne mogu da se naviknem na nelogično obilje supermarketa u kojima usred januara uspevaju lubenice. Za nas je lubenica oduvek bila znak zrelog leta što zamire. Živeći uz Kalenić pijacu i na njoj, navikli smo se na prirodni ritam zrenja. Pojava prvih trešanja na njenoj raskošnoj sceni bila je prava svečanost.

PRVE trešnje su se kupovale na vezice (da se obraduju deca), a one vezane peteljkama u paru kačile su se za uvo, kao prolećne minđuše. Još nisam video lepši nakit. Šta me se tiču decembarske trešnje u Njujorku? One me samo sujeverno lišavaju slatkog iščekivanja onih pravih, uz koje se, kada se prvi put jedu, obavezno zamisli želja, koja će se sigurno ispuniti. Moderni svet nam je pobrkao ritam godišnjih doba. Ma koliko trunuo u izlogu, kokosov orah nikad neće naučiti srpski (pa da ga ceo svet razume).

Ovom modernom teroru uspešno se odupiru još jedino mladi krompirići. Nemoguće ih je negde videti van sezone. I ovog proleća oni su glavni adut Kalenić pijace. Izgubivši, dakle, prirodni ritam smenjivanja godišnjih doba, izgubili smo i sposobnost da uživamo u ukusu njihovih plodova. Kalenić pijaca je zbog toga neka vrsta lekovite banje, gde bi na terapiju svi Beograđani, ma odakle bili, trebalo da dolaze barem dva puta nedeljno. Toliko o Čuburi i Krstu.

SUTRA: PLATAN SVEDOK BOMESKOG ŽIVOTA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri