SVET mašte i faktografije

Milivoje Pavlović

13. 09. 2020. u 20:00

SAMO čovek piše pisma, čita ih i interpretira. Epistolografiju tvore ljudi, ona je o njima i za njih.

СВЕТ маште и фактографије

Foto Iz knjige "Pisma sa dvostrukim dnom"

Iako su najčešće pojedinačna, pisma se tiču raznih delova kolektiva zato što poruke iz prepiske nisu jednoznačne, ni jednosmerne. Kao beskonačan niz one teku u oba smera - prema prošlosti i prema budućnosti podjednako.

Od pisama ne žive samo poštari već i razne druge profesije. Kao složen, bogat i atraktivan sociokulturni fenomen, sadržan u iskustvu skoro svakog čoveka novijeg vremena, korespondencija je stoga od značaja za saznanja ne samo istorije, književnosti, filozofije i etike, već i mnogih drugih disciplina i nauka.

Za ljude s književnim darom svako je vreme - epistolarno vreme. Pisma su funkcionalna stvarnosna podloga brojnih knjiga, te zato literatura mnogo duguje epistolografiji.

VELIKI stvaraoci po pravilu poseduju i mnogo od epistolarne energije. Bez obzira na to da li su kao gradivni element uneta u književna i filozofska dela, ili su ostavljena za posthumna proučavanja, njihova pisma, kao "najlepši neposredni dah života" (Gete), sadrže istinosni potencijal koji dodatno osvetljava glavna dela i nudi ugao gledanja koji ne sme da bude zanemaren.

Sprega izmišljenog i dokumentarnog kod veštih majstora obezbeđuje snažne umetničke i psihološke efekte. Epistolarna forma doprinosi da se lakše ostvari socijalna i emotivna karakterizacija likova, da se dublje prodre u intimni svet junaka. U pismima je narativna pozicija korespondenata često jasnija nego, na primer, u prozi, u kojoj se ponekad pripoveda u trećem licu. Kod nekih pisaca, kao što je, npr, D. Kiš, srećemo u istoj priči "Dug" - koja je neka vrsta omaža Andriću, čije je "književno roditeljstvo" isticao s osećanjem istinskog dužnika - funkcionalan prelazak s trećeg lica na prvo, i s prvog na treće.

NOVIJE naratološke teorije insistiraju na strogoj razlici između naratora i onog koji piše priču. Narator povremeno ustupa reč akteru, što se vidi i u razlici između piščevog stila i onog koji pripada akteru. A u nekim knjigama - recimo u romanu Braća Karamazovi F. Dostojevskog - priču ne vodi jedan narator, već se oglašava više lica (tzv. pripovedanje s mnogolikom perspektivom), čije iskustvo stalno baca drukčije svetlo na događaje o kojima se govori. Više različitih glasova donosi veći broj tačaka gledišta, a obezbeđuje i morfološku, strukturnu, čak i vizuelnu raznovrsnost. Tačke gledišta jesu i sredstvo organizovanja narativnog teksta. Izbor "subjekata iskaza" određuje i tačku gledanja na ljude i događaje, pa i na uverljivost tog viđenja.

ISTRAŽIVANjE KNjIŽEVNE KORESPONDENCIJE

KNjIŽEVNI istoričar Milivoje Pavlović, profesor Fakulteta za kulturu i medije, godinama je istraživao istorijsku, estetsku i istinosnu dimenziju književne korespondencije. Deo te priče - ilustrovane primerima iz nepoznatih trezora srpske književnosti od Svetog Save do naših dana - ispunjava njegovo delo "Pisma s dvostrukim dnom" (izdanje Zavoda za udžbenike i "Službenog glasnika").

Knjiga je nagrađena Nagradom Vukove zadužbine za umetnost.

U središnjem delu knjige premijerno se donosi dosad sasvim nepoznata prepiska između književnika Dobrice Ćosića i istoričara Vlada Strugara, pisana rukom u periodu od 1989. do Ćosićeve smrti 2014. godine. Recenzent knjige, akademik Ljubiša Rakić, napisao je da se bez Pavlovićevog obimnog toma ne može objektivno sagledati istina o stvarnim uzrocima jugoslovenske krize i krvavog raspada nekad prosperitetne zajednice.

U prepisci, između pošiljaoca i primaoca nema medijatora koji u drugim žanrovima katkad pospešuju, a nekad ometaju normalnu komunikaciju. U njoj je preciznije određen egzistencijalni status naratora, pa je i njegova tačka gledišta stabilnija. Hronološke veze jasnije su odvojene od ostalih logičkih veza, a akteri su bolje povezani s radnjom, vremenom i mestom njenog odvijanja. Sižejni i psihološki dinamizam ostvaruje se konfrontiranjem najmanje dveju tačaka gledišta (pošiljaoca i primaoca), a tamo gde je više korespondenata, susrećemo pravo epistolarno višeglasje.

U KNjIŽEVNOJ korespondenciji imamo jasno personalizovane naratore, te kod čitalaca pisama i posle više godina i decenija nema dileme oko toga čija se vizija stvarnosti prati. U modernoj prozi teško je reći da svaki čitalac čita isti tekst, ili da ga čita na isti način. Ponegde je čitalac - kao kod M. Pavića, u romanu Hazarski rečnik, ili u zbirci Gvozdena zavesa, u kojoj je i jedna priča napisana u formi pisma - pozvan da izabere verziju kraja priče; u nekim signalističkim delima (grupa neoavangardnih stvaralaca okupljenih oko M. Todorovića) čitalac može da dopiše ili sasvim izmeni tok pripovedanja, funkciju i imena junaka, pa i redosled njihovog pojavljivanja.

Svetu mašte i književnom svetu, naoko bez granica (koji se takođe suočava s brojnim ograničenjima), u pismima se suprotstavljaju faktografija i verodostojnost. Literatura tako postaje naglašeno (skoro empirijski) dokumentarna, uveravajući čitaoca da su predstavljeni ljudi i zbivanja istiniti, a ne samo verovatni. Istinitost i nenarušivost pisama ponekad se osigurava potpisom i stavljanjem ličnog pečata (na pismo i na koverti).

U PREPISCI s bliskim ljudima, relativno bezbedan od cenzure, pisac se iskreno poverava i ispoveda u prvom licu jednine, bez lukavstva, kalkulisanja i glagolskih oblika koji su legitimni u drugim vidovima književnog stvaranja. U korespondenciji vreme teče drukčije nego u romanima ili pričama. Zato je u pismima DA gotovo uvek DA, a NE je NE! Za razliku od romansijera, pisac pisama ne može da izmisli događaj koji mu treba, niti da, kao pesnici, upotrebom metafora pomeri težište s jedne ideje na drugu.

Mnoga pisma stoga se mogu čitati kao beg iz izmaštane u realnu, konkretnu stvarnost; kao uranjanje u stvarni svet, koji nije uvek najbolji od svih svetova. Tragom pisama može se dospeti u samo srce nekadašnjih događaja.

PREPISKA stoga spada u značajan istorijski i književnoteorijski izvor. U njoj se nahode iskazi koji mogu da potvrde, da prošire, da revidiraju ali i da poreknu dotadašnja poetička opredeljenja i sudove o piscima. U svakom slučaju, pisma pisaca - iako nose neskrivene znakove subjektivnosti - nisu samo deo ličnog memorijskog kapitala već često sadrže univerzalne literarne i humanističke poruke i ideje.

Neprerušena istinitost stvarnih pisama - čak i kad su upućena fiktivnoj ličnosti, ili pokojniku - potiče, pored ostalog, i otuda što potpisnik najčešće i ne pomišlja na to da će posle pola veka ili nakon dva stoleća neko tumačiti u osami napisano pismo i nastojati da ga objasni onima kojima ono nije ni bilo namenjeno.

Osim za poštanski sistem, pisma su bitna i za književnost i kulturu jedne zemlje. U njima se nalaze važna svedočanstva o krupnim istorijskim događajima; relativno bezbedan od cenzure, autor pisma se iskreno poverava i ispoveda u prvom licu jednine, bez lukavstva i kalkulisanja koji su legitimni u nekim drugim vidovima tzv. nefikcijske književnosti (dnevnici, memoari, autobiografije, i sl.). U mnogim pismima događaji se interpretiraju neprerušivo istinito, i otvoreno do dna. Kad ih pišu književnici, pisma poseduju obilje estetske energije, čime se te epistole pomeraju sa margine ka središnjem delu žanrovske podele literature.

SUTRA: BIOGRAFIJE SU KAO ŠKOLjKE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna