Protojerej Jovan Plamenac: Ko poziva na linč?

Pozvao sam policajce da sa sebe skinu hipoteku „Đukanovićevog policajca“ i napuste taj posao. Sada mi govore: „Nemoj, ima u policiji puno čestitih ljudi i za narod je dobro da su tamo.“ Tačno, ima tamo čestitih ljudi i te kako, ali oni su dio sistema koji je policiju od servisa građana pretvorio u čuvara režima, i sve što mogu da urade je da kada ih pošalju na narod, ne udaraju jako – kaže u razgovoru za „Pečat“ protojerej Jovan Plamenac.

* Pozvali ste i narod da snima policiju kao što i ona snima i prati narod na litijama. Da li je žestok odgovor medija bliskih režimu Mila Đukanovića bio očekivan?

Crnogorski režim posljednjih godina, kao odani sluga globalista i promotor njihove ideologije, potčinivši sebi sva tri stuba vlasti (zakonodavnu, izvršnu i sudsku), učinivši policiju, i tajnu i javnu, svojim oruđem, kao i školstvo, te naučne i institucije kulture, i dobar dio medija, čupa korijenje Crne Gore i njenog naroda. Nastavio je inženjering svojih ideoloških prethodnika nad srpskim nacionalnim sopstvom Crnogoraca modifikujući ih u nesrbe. Ovaj režim to radi brutalnim prekrajanjem istorije Crne Gore, obračunom sa srpskim jezikom Crnogoraca i njihovim ćiriličnim pismom.

Ali režim u tradicionalnu Crnu Goru, takođe brutalno, unosi i globalističke ideološke vrijednosti, na primjer promociju pederastije i istopolne brakove, razarajući porodicu koja je temelj na kojem počiva zajednica svakog naroda. Na putu preumljenja Crnogoraca našla se Pravoslavna crkva, koja je u Crnoj Gori organski dio Srpske pomjesne crkve, sa svojim vrjednosnim sistemom koji je oprečan globalističkom. I režim je ušao u obračun sa Crkvom, koristeći pri tome policiju kao alatku. Crnogorski narod je veličanstvenim litijama podržao svoju crkvu i režim mu je suprotstavio svoju policiju. Tako, policajci snimaju svakog učesnika litija. Ovi podaci kasnije bivaju iskorišćeni da se vrši pritisak na ljude da ne izlaze na litije. Samo sam zatražio lustraciju rada policajaca, odnosno da kako oni snimaju narod, tako i narod da snima njih. To su doživjeli kao „poziv na linč policije“ i vrisnuli su.

* Litije se nastavljaju u krajnje napetoj atmosferi, pretnje, brutalna prebijanja i hapšenja govore da režim u sukobu sa sopstvenim narodom ima nameru da ide do kraja. Da li postoji bojazan da može pasti krv na ulicama Crne Gore?

Režim je spreman na svako nepočinstvo samo da zadrži vlast. Korupcija i ucjene su sredstva njegovog vladanja koja su postala uobičajena pojava. Ali režim, pokazuje to i ovih dana, ne preza ni od brutalne sile. To je hodanje po ivici noža na kojem je veoma lako proliti krv. Izgleda neobično, ali u zaštitu crnogorskog naroda od režima Mila Đukanovića stale su ambasadorke Velike Britanije i SAD. One su preduprijedile prolivanje krvi u Nikšiću, kada je priveden vladika Joanikije, kao i u Budvi, kada je policija mijenjala lokalnu vlast, otimala je crnogorskoj opoziciji i u nju uvodila ljude režima. Očito, dugi prsti globalista gube snagu u diplomatijama ove dvije svjetske sile i to budi nadu u spasenje svijeta.

* Da li može da padne Zakon ako s njim ne padne i vlast?

To je sada na Milu Đukanoviću. On je apsolutni gospodar Crne Gore. Ali on je i čovjek nepredvidivih odluka i uličnih manira. Insistiranje na spornom Zakonu je ili njegova tvrdoglavost koja proizlazi iz povrijeđenog mu ega, ili obaveza koju su mu nametnule njegove globalističke gazde.

U svakom slučaju, sudbina Zakona je vezana za sudbinu režima. Ako se promijeni situacija u svijetu, ako nastave da slabe pozicije globalista, Đukanović će biti pušten niz vodu. On će podijeliti sudbinu svojih gazda; ako oni budu procesuirani, i on će.

Ali da ne bismo čekali razvoj sudbinskih događaja za svijet, u tekstu zbog kojeg su me pozvali da dam izjavu u policiji pozvao sam na otpor režimu koji ne smije da splasne do izbora krajem avgusta ove godine. Ali taj otpor ne smije biti nasilan. Mora biti kreativan. Snimanje policajaca koji snimaju i tuku narod je u toj funkciji. A onda, zadržavši tu energiju otpora u narodu, na izborima treba svrgnuti bogoborni i protivnarodni režim. Već sada je potrebno, takođe u funkciji otpora, ukazati onima koji podržavaju režim svojim glasovima i na druge načine da su oni njegovi podupirači i da svoju sudbinu vezuju za sudbinu režima. Taj moj stav režim proglašava „miješanjem Crkve u politiku“, jer sam ne samo novinar nego i sveštenik, ali to stoji taman onoliko koliko i onaj „poziv na linč policije“. Crkva se „miješa u politiku“ onoliko koliko je politika život. Misija Crkve je da se bavi životom ljudi. Ona sama je život. Ali ona mora i da se štiti od onih koji na nju nasrću, inače ne bi opstala.

* Da li se i u koju vezu mogu dovesti rušenje započetog konaka manastira Svetog Vasilija na Briskoj gori kod Ulcinja i sastanak Mila Đukanovića sa generalnim sekretarom NATO-a, koji mu je prethodio?

Naravno, ne mogu da znam o čemu su oni razgovarali. Ali znam, i o tome sam više puta pisao, da se u Crnoj Gori na naše oči formiraju granice „Velike Albanije“. Unutar tih granica Albanci slobodno ističu zastave Albanije, kod režima su isposlovali da policija sveštenicima Mitropolije crnogorsko-primorske ne dopušta da služe Liturgiju u jednoj crkvi na Svaču, drevnom srpskom gradu blizu Ulcinja, na području svoje jurisdikcije, zatim tu su neprekidni napadi na Rumijsku crkvu (koju sada štite naše redovne jednomjesečne Liturgije i jedan moratorijum Evropske unije), jer Rumija je „albanska planina“ na kojoj su svojevremeno, bez ikakve intervencije režima, organizovali vojni kamp, te kupuju nekretnine u Baru i okolini kao prije raspada Jugoslavije na Kosovu i Metohiji, a da ih niko ne pita odakle im novac. U Ulcinju su birali „mis Albanije“, a prije neki dan su djeci u osnovnim školama u Baru podijelili dvojezične udžbenike (na albanskom i srpskom, koji oni zovu crnogorskim), kao i u Ulcinju i Tuzima...

U Ulcinju je malo pravoslavnog življa. Očito, treba ga sasvim zatrijeti u ovom dijelu „Velike Albanije“. Zato je režim na četiri monahinje u novoformiranom manastiru na Briskoj gori poslao Specijalnu antiterorističku jedinicu, da one ne spriječe (kao i neko od tog malobrojnog pravoslavnog naroda ko bi došao da im pomogne) rušenje krova nad glavom koji su započele da podižu. U Ulcinju i okolini je na hiljade bespravno podignutih kuća, ali i nekoliko hotela, čiji vlasnici su Albanci, ne samo ovdašnji nego i s Kosova.

* Podgorica je pre neki dan objavila da će u slučaju „srpskog ugrožavanja suvereniteta Crne Gore“ zatražiti intervenciju NATO-a. Da li je pretnja realna, te ne svedoči li ona o tome da je konačan cilj crnogorskog režima i njegovih nalogodavaca trajno brisanje podsetnika na srpski identitet?

Ne bi me začudilo da se ispod vizira režimskih batinaša u kordonima SAJ-a pojavi crna glava. Režimu je NATO potreban da ga štiti od crnogorskog naroda. Obračun sa srpstvom u Crnoj Gori je obračun s njenim sopstvom koje ju je održalo u slobodi kroz mnoge vjekova, kojim je dosegla ovo vrijeme. Crna Gora bez srpstva bila bi Crna Gora bez temelja, genetski modifikovana i bljutava.

* Pismo crnogorskom narodu pred Sabor u Nikšiću pokazalo se zavetnim. Narod je razumeo vaše poruke. Kome ste se sve zamerili jakim rečima i putokaznim obraćanjima?

Sveštenoslužitelj sam 20 godina (od toga u činu sveštenika 12 godina), a novinar sam već 43 godine. Bog svakome svom stvorenju da neki dar. Meni je dao dar pisanja. Nemam pravo da taj jedan talenat zapretem.

Još u ono vrijeme, komunističko, kao mlad novinar, uvježbao sam da komuniciram sa čitaocima mojih tekstova, onima koji su znali da čitaju „između redova“, provlačeći se kroz gusto trnje režimskih žbirova bez ozbiljnih ogrebotina. Nikada nijesam bio na sudu zbog nekog mog teksta, a uvijek sam pisao na „ivici noža“. To iskustvo dragocjeno mi je i za ovo vrijeme.

Ono što je u SAD „duboka država“, u Crnoj Gori drži vlast, kao uostalom i u svim državama na Balkanu. Globalistička ideologija je smrtni neprijatelj patriotizmu i pravoslavlju. Svi moji javni nastupi su utemeljeni na patriotizmu i pravoslavlju, i normalno je da bivaju na udaru ovdašnjih poklonika globalističke ideologije, prirodnih nastavljača komunističke, koja je anacionalna i čiji je bog Novac.

Materijalistički duh penetrirao je i u Crkvu (što nije specifikum ovog vremena). „Duboka Crkva“ u Crnoj Gori, prvenstveno zahvaljujući snažnim ličnostima mitropolita Amfilohija i vladike Joanikija, nije tako moćna kao u nekim drugim djelovima Pravoslavne crkve, ali je dovoljno jaka da sam ja, u stvari, postradao u Crkvi. Od režima nešto i nijesam, iako sam mu javni i uporni protivnik. Zato – soliram!