Voda, ubica koji se ne krije
20. 05. 2014. u 20:30
Sa Obrenovčanima, koji su morali da napuste svoje domove i privremeno se smeste u halu „Pionir“. Dušeci popakovani jedan uz drugi. Zbilo se barem 300 duša. Spiskovi „beskućnika“ iz grada strave sve su duži
ČETIRI dana nisam znao gde su mi ćerke, žena, zet, unuke. Sa nepokretnim ocem ostao sam u kući, kod obrenovačke autobuske stanice. Još u sredu kada je voda krenula, policija je moje ukućane među prvima evakuisala. Otac i ja smo sa tavana, na koji smo se sakrili, gledali stravu. Reku koja je zastrašujućom brzinom nadirala u kuću i punila je.
Teško, uzdišući, uzdržavajući se da ne zaplače, juče nam je svoju dramu, jednu među stotinama sličnih, ispričao Slaviša Stojanović. Sa ocem Dragoljubom smešten je u hali „Pionir“. Zajedno sa još oko 100 porodica.
- Nisam mogao da zamislim da voda može toliko brzo da navire - priseća se Stojanović. - I sada kada se sležu slike, stegne mi se srce. Oca sam nekako podigao na sto, pa odatle ni sam ne znam kako do tavana. Tamo smo ostali. Sami, bez hrane i vode. Iskreno, mislio sam da ću moći da ostanem do kraja. Mislio sam, samo da su se deca sklonila. Ali, strah koji sam osetio dok je bujica gruvala ne mogu da uporedim ni sa čim. Kada je nivo vode počeo da pada, mogli smo da čujemo odozgo strašne zvuke lomljave, nameštaja koji pada, udara o zidove. Kao da se sve raspadalo. Mene i oca su izvukli u subotu i od tada smo ovde u „Pioniru“. Tek u nedelju sam uspeo da se čujem sa ćerkama!
Stojanovićima je Kolubara progutala sve, kuću, stoku, kokoške, svinje, posejan ječam i žito. Sve što su decenijama teško sticali.
- Strašna mi je bila scena kako se svinja, jedina koja je uspela da se izvuče koprcala u onoj vodi, pokušavajući da se izvuče. Kada su me spasioci ukrcali u čamac, svinju su ugurali u ulaz neke zgrade. Bilo je jezivo gledati kako se životinja muči. A koliko se samo ljudi borilo za život.
Dušeci popakovani jedan uz drugi. Zbilo se barem 300 duša. Kese sa stvarima, ćebad, garderoba koju su dobili u centru, stoje im kod uzglavlja. To je za većinu, jedino što im je ostalo. Spiskovi „beskućnika“ iz grada strave sve su duži.
Ima i onih koji odlaze. O svima danonoćno brine veliki broj volontera. Ovi mladići i devojke bukvalno obigravaju oko očajnih žitelja Obrenovca. Tu su i medicinski radnici, psiholozi. Pomoć neprestano pristiže. Ulaz je dozvoljen samo pod zaštitnom maskom, jer postoji bojazan od epidemija.
Među stanarima hale „Pionir“ je i oko 35 mališana. Ima i nekoliko beba. U deo sa mališanima ne dozvoljavaju ulaz novinarskim ekipama. Gledajući sa vrata, čini se da je u ovom odeljenju lepo raspoloženje. U jednom uglu naslagane igračke, bojice, knjige. Devojčice i dečaci crtaju, igraju se, smeju. Imaju časove engleskog, posećuju ih animatori, mađioničari...
- Trudimo se da im odagnamo misli sa poplave i stalno im držimo pažnju - kaže volonterka Tanja. - Međutim, kako noć pada, ponovo postaje teško. Dve sestrice su mi ispričale da ne mogu da spavaju, jer čim zatvore oči vide kako voda kulja prema njima.
Jelisaveta i Gradimir Anđelković sa sinovima Dimitrijem (16) i Aleksandrom (19) stanovali su u dvospratnici kod starog obrenovačkog groblja. Na najvišoj tački u ovom delu. Njih je apokaliptičan udar reke stigao u petak. U zoru je nestala struja.
- Javila sam se koleginici u zemunskom Domu zdravlja da neću doći na posao, jer ne ide prevoz - odvija film Jelisaveta. - Nismo imali predstavu šta se dešava. Muž i sinovi su spavali, a ja sam krenula po hleb. Da je tada krenula da nadolazi voda, niko se od nas ne bi spasao. Telefoni nam nisu radili, struje nije bilo. Potpuno smo bili odsečeni od sveta, a jedine informacije su bile glasine iz komšiluka.
Na nagovor komšija, popodne su prešli u zgradu preko puta, gde su se sa još tridesetak ljudi smestili u restoran na trećem spratu. Čekajući da prođe, ne sanjajući šta dolazi.
.jpg)
- U petak u predvečerje, sećam se tog strašnog zvuka vode koja navire - kaže Jelisaveta. - To šuštanje, tutnjavu nikada neću da zaboravim. Kada sklopim oči, samo to čujem. U zoru u subotu, sa terase restorana videli smo samo krov naše kuće kako viri iz vode. Ne znam da li je išta spaseno. Konačno smo ušli u čamac za spasavanje u subotu popodne. A svuda oko nas more. Sada smo ovde, ne znam dokle. Nemamo gde da odemo.
Pročitajte još: