PRVI TAČSKRIN JE NAPRAVLJEN U NIŠU PRE ČAK 36 GODINA: Uređaji na dodir bez kojih je život nezamisliv pravljeni u pogonu "EI televizori"

Daliborka Miljković

16. 04. 2023. u 18:50

DAVNE 1987. godine, kada se u svetu nagoveštavala era kompjuterizacije, u pogonu "EI televizori" napravljen je prvi prototip uređaja na dodir "jugotid", koji se nakon usavršavanja izvozio za američko, nemačko i dalekoistočno tržište.

ПРВИ ТАЧСКРИН ЈЕ НАПРАВЉЕН У НИШУ ПРЕ ЧАК 36 ГОДИНА: Уређаји на додир без којих је живот незамислив прављени у погону ЕИ телевизори

Foto: D. Alihodžić

Krajem prošlog veka Niš je bio jedan od centara elektronske industrije, a danas je grad "motača kablova". Za samo četiri decenije u nepovrat su izgubljene tehnologije i tržište koje su inženjeri iz nekadašnje "Elektronske industrije" sa lakoćom osvajali. Onda su došle devedesete, sankcije, privatizacija i tranzicija i ova tehnologija koja danas beleži rast koji se meri milijardama u Nišu nije preživela.

- Naša "nesreća" je bila u tome što smo napravili proizvod koji je išao ispred svog vremena skoro pola veka - kaže magistar tehničkih nauka Zoran Stevanović (64).

Ove jeseni odlazi u penziju, ali je za "Novosti" hteo da podeli priču koja nije samo nostalgična već i poučna.

OPSTANAK BIO NEMOGUĆA MISIJA

- NISU mogli da prežive svi pogoni EI, ali neki su imali sve predispozicije, kao što je bila "EI televizori". Otišao sam 2001. godine u prosvetu i teško mi je da pričam o tim vremenima. Nakon (ras)prodaje gotovo ništa nije preživelo od onoga što se proizvodilo - kaže Stevanović, koji je godinu dana pre odlaska bio direktor "EI televizora".

Na nagovor radnika i zajedno sa kolegom Zoranom Milojevićem pokušao je da sačuva proizvodnju, ali je to bila nemoguća misija.

- Ne smemo se odricati domaće pameti, jer će to buduće generacije skupo plaćati. Moja generacija je platila danak jednog vremena koje nam je oduzelo priliku da zadržimo vodeću poziciju u svetu, ali ostaje uteha da smo stvorili nešto što nam je dalo priliku da se istaknemo. Ovi uređaji, u vreme kada smo ih pravili, nisu bili namenjeni za široku potrošnju, već za upravljanje u industrijskim kompleksima i avionima. Ipak, bilo je isplativije napraviti godišnje hiljadu takvih proizvoda nego 10.000 televizora. Da smo nastavili sa razvojem, verovatno bi Niš danas bio grad bogatih ljudi, jer je "tačskrin" osvojio svet - veli naš sagovornik, koji je 1986. godine bio mlad inženjer željan izazova.

Izazov je stigao sa američkim biznismenom srpskog porekla Vladimirom Majklom Lazarevićem koji je u Niš doneo svoju zamisao da zajednički naprave jedan potpuno novi uređaj na tržištu.

- Iskreno, on je imao softver, ali smo mi godinu dana radili na njegovom usavršavanju i svim ostalim detaljima. Par inženjera "EI televizora" potpuno je bio predan tom zadatku. Proizvod je dobio JUS sertifikat, ali on nije mogao da se proslavi na domaćem tržištu iako smo tada bili "velika Jugoslavija". Ali, u SAD, Nemačkoj, Singapuru, Hongkongu i ostalim razvijenim zemljama koje su shvatale i hvatale korak sa novom erom kompjuterizacije imali smo otvorena vrata. Naravno, da bi se izvozio morao je da ima zahtevne američke i nemačke sertifikate - priseća se magistar Stevanović.

Dodaje da su sankcije početkom devedesetih prekinule snove.

- Ne znam tačno koliko smo uređaja proizveli, ali sam uspeo da sačuvam jedan na koji možemo biti svi ponosni - priča nam Zoran dok nam demonstrira rukovanje. Potpuno identično kako danas "surfujemo" po telefonima koji nam staju u šaci, s tim da je niški uređaj ipak malo kabastiji.

KRAJ VIZIJE

DECENIJU nakon prvog "jugotida" preminuo je američki partner Vladimir Majkl Lazarević koji je nastavio da u Čikagu pravi ove uređaje. Međutim, njegovi naslednici bavili su se drugim poslovima i nisu bili zainteresovani da nastave njegovu viziju, tako da je potpuno prestala proizvodnja.

- Posle demokratskih promena trebalo je da nastavimo saradnju sa nemačkim "Filipsom", ali je izuzetno bio jak trgovački lobi kojem je bilo u interesu da uvoze proizvode i da se ugradi nego da nama dozvole da se vratimo na tržište. Domaći proizvod nije imao zaštitu, jer su ukinute uvozne carine na tehničku robu. To su nazivali slobodnim tržištem, ali nije bilo baš tako. Paradoks je da je materijal za proizvodnju štampanih ploča bio sa 20 odsto carine, a gotove štampane ploče su se uvozile sa jedan odsto carine. Jasno je da je bio cilj uništiti proizvodnju. Imali smo tehnologiju, potpuno novu proizvodnu liniju, obučene ljude, ali nedostajala je organizacija, odnosno previše radnika. Bilo je nezamislivo otpustiti radnika i dati priliku da ostali nastave sa radom. Nekoliko godina je trećina radnika sedela kod kuće i primala 85 odsto od plate. To nije bio slučaj samo sa našim pogonom nego sa celom EI. Dugovi su se gomilali, tržište jednostavno nije imalo vremena da čeka na nas - zaključuje naš sagovornik.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
OVO JE ČOVEK KOJI JE U NIŠU NEUTRALISAO TONU TEŠKU AVIO-BOMBU SA 430 KG EKSPLOZIVA: To isto je radio 2011. u Kragujevcu i 2013. na Dorćolu

OVO JE ČOVEK KOJI JE U NIŠU NEUTRALISAO TONU TEŠKU AVIO-BOMBU SA 430 KG EKSPLOZIVA: To isto je radio 2011. u Kragujevcu i 2013. na Dorćolu

AKO igde postoji "vaga" za merenje snage ljudskog duha, koliko li bi na njenoj skali težila ona koju ima deminer Mihailo Marinković (48), iz Pančeva, pripadnik Sektora za vanredne situacije MUP Srbije? Koliko bi na njen tas stalo njegove odvažnosti, staloženosti, potpune koncentracije..., u trenutku dok je, minule nedelje u Nišu, sam prilazio neeksplodiranoj avio-bombi teškoj 1.000 kilograma koja nosi 430 kilograma eksploziva, zaostaloj iz NATO agresije?

27. 04. 2024. u 07:00

Komentari (11)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!