KNJIŽEVNA KRITIKA: Nebeska aristokratija

Slađana Ilić

26. 07. 2022. u 15:30

VEOMA složena, slojevita i po pripovedačkim postupcima raznorodna knjiga Emira Kusturice "Vidiš li da ne vidim", koja se nedvosmisleno izdvaja među drugim knjigama skorije objavljenim u "Plavom kolu" Srpske književne zadruge, čini upravo ono zbog čega jedno delo nazivamo umetničkim.

КЊИЖЕВНА КРИТИКА: Небеска аристократија

Foto arhiva

Angažuje sva čovekova čula, omogućava čitaocu da sebe i svet spozna posvećujući se tekstu, istovremeno dosežući do najskrivenijih sopstvenih duhovnih dubina.

Pripovedač to čini asocijativnim ulančavanjem sadržaja polazeći od mesta na kojem je bio dete jer, odavno nam je kazao pripovedač "Saveta za lakši život" Gorana Petrovića da se mnoge značajne stvari i događaji najbolje vide sa mesta na kojem smo bili dete. To mesto je brdo iznad gradskog jezgra Sarajeva, Gorica. Lako je uočiti da je za pripovedača, sada u svetskim razmerama osvedočenog umetnika, a tada visokoosetljivog dečaka koji u sebi spoznaje stvaralački impuls dok opčinjeno u bioskopu posmatra pokretne slike, mitopoetsko. Zašto?

Zato što, saznajemo kroz sada već fantazmagoričnu priču, na tom mestu narečeni dečak uspeva da "zavrne Njutna", tj. da prvi put hitne u nebo poklopce šerpi od kojih su neki postali sateliti. Putanju plavog satelita, bačenog sa nebodera, zato što ga je baš taj dečak bacio, "određivalo (je) sve drugo samo ne pravilo letenja". Pored navedenog nikako ne bi trebalo da smetnemo sa uma jednu činjenicu o tom dečaku. Kada je otkrio tu svoju moć, stajao je najpre na brdu, potom na neboderu. Kako dalje teče njegovo pripovedanje iz pozicije bivšeg dečaka, koje sadrži značajna pitanja o zaustavljanju vremena, čime je pripovedač takođe u mladalačkim danima ovladao, a to više znanje i moć delio sa svim gledaocima svojih filmova, plotinovskim pitanjem o značaju zagledanosti u sebe ("Povuci se u sebe i gledaj!"), o opadanju te mogućnosti u savremenom svetu usled napredovanja tehnologije i "trijumfa ideologije nepismenosti"; o istini o velikim umetničkim delima i njenom zanemarivanju, o vanvremenskoj vrednosti artefakta, o ideologijama koje se nameću kao zamena za religiju, o pitanju slobode, etike, estetike, istorije, prijateljstva i osećanju za drugog, čini nam se da on, kud god se kretao, ma gde odlazio, zapravo nikada s mitopoetske visine nije ni silazio, i uvek je dalje, a pouzdano video.

Njegova priroda, nad kojom smo sve vreme zapitani, kao i visoka umetnost, umnožavaju fantazmagorične slike i čvrsto ih povezuju, iako je između njih niz dinamičnih realističnih epizoda - humornih, lirskih, polemičkih kada je u njihovom središtu karakazan istorije i/ili savremeni svet i njegovo licemerje.

Nekoliko je njih koji zbog prirode glavnog junaka knjige Petera Handkea (Petra Apostola Speleologa) koji oseća istinu, anđeoski natkriljuju ostali sadržaj knjige. Prva slika koju izdvajamo jer je na nas otavila izuzetan utisak jeste kako Petar, vraćajući se iz Velike Hoče, spasava dečaka Radosava sa ostataka Grdeličkog mosta bombardovanog u "Milosrdnom anđelu" 1999. godine. Petar skida krila svog suvozača, anđela Kasijela ("Nebo nad Berlinom"), kači ih na svoja ramena, pa potom leti poput sokola vetruške, nebeskog aristokrate, kako bi spasao dečaka. Dakle, Petar anđeoski interveniše na mestu zločina "Milosrdnog anđela". Tako, bar na trenutak ometa kontinuitet zla koje traje, koje nikada nije ni prestajalo, što razumemo na osnovu niza asocijacija koje, prirodno, budi ime spasenog dečaka - Radosav - kao i ime Anrićevog Radisava na ćupriji.

Druga slika koju izdvajamo jeste Petrov hod po sajli preko Drine na kapiji Starog Broda i njegov "veliki pad uvis" na jednoj od "najsmrtonosnijih granica u Evropi", na mestu gde se rastaju Istok i Zapad i gde je Dobro postradalo nad Zlim, gde su u proleće 1942. ustaše pod vođstvom Jure Francetića pobile 6.200 Srba. Na tom istom mestu, kao posledica stalnog rada demona i Petar je smrti pogledao u oči. Iako nije uspeo, kako je namerio, da spoji dve "suprotstavljene obale" - što je Ivi Andriću pošlo za rukom u literaturi - ipak je to učinio uz pomoć sokola vetruške, jer je, kako pripovedač tvrdi na osnovu sopstvenog životnog iskustva: "Soko jači od nesreće".

Na samom početku prikaza kazali smo da smo stalno zapitani nad prirodom pripovedača ove knjige. Petrovo i njegovo delo, kao i oni sami, ogledaju se jedan u drugom. Iako ne pripoveda crnobelo već u boji, iako ga mogu videti, čuti i razumeti i oni koji nisu deca, i pripovedač ima krila, ali o tome, naravno, ćuti. Ovom knjigom zaokružena je formula lepog, a narušena sakralnost spektakla, kao i svetskog privida koji se, čini se, konačno raspada.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

DANAS JE DOBAR DAN ZA SRBIJU: Vučić se oglasio sa važnim vestima (FOTO)