ZAŠTO DRŽAVA NE ŠTITI ĆIRILICU: Pismo srpskog roda i istorije

Jelica Stojanović

13. 07. 2021. u 11:34

TEŠKO je i lako izraziti šta predstavlja ćirilica za srpski rod, kulturu, duhovnost, jezik, književnost. Za ćirilicu je dobro rečeno da je pismo srpskog jezika, ali je i pismo srpskog roda, srpske riječi, istorije...

ЗАШТО ДРЖАВА НЕ ШТИТИ ЋИРИЛИЦУ: Писмо српског  рода и историје

Foto Privatna arhiva

Najbolji svjedok srpstva! Uz to, vizuelno, nema ljepšeg pisma od ćirilice. Upravo zbog toga je zanemarivana, zabranjivana, proganjana kroz istoriju od svih osvajača, porobljivača, neprijatelja srpskog roda. Oni su znali kolika je snaga ćirilice, kakvu ljepotu i poruku nosi, šta je sve njom napisano i na kojim prostorima, znali su da je na tim svim prostorima gdje je pisano srpskim jezikom, nosila i ime srpsko pismo, a kada se pojavila štampa, dobila je ime srpski karakteri. Time je ćirilica istorijsko svjedočanstvo kuda se rasprostirao srpski jezik, a i srpski rod, jer je kroz vjekove važilo da je jezik narod. U starim vremenima jezik je i značio narod ("Dođoše jezici mnogi!"). Ako su porobljivači bili svjesni značaja ćirilice, zašto nijesmo mi, posebno je pitanje. Zato nije čudno što je ćirilica najviše ugrožena, protjerana, zanemarena, na onim prostorima gdje se najviše radi na zatiranju svega srpskog. Ovdje mislim, prije svega, na Crnu Goru, jer tu živim i svjedočim, ali mislim i na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu. Trebalo bi da sam (smo) mirni što se tiče Republike Srbije i Republike Srpske, da tamo ne treba štititi ćirilicu, ali to nije baš tako. Upravo ovi prilozi (ova akcija) "Večernjih novosti" o ćirilici, doprinosi našem osvješćivanju, vraćanju misli na ono o čemu treba misliti, šta treba njegovati i štititi - a to je, zasigurno, ćirilica. Ima i jedno lijepo i veoma značajno slovo srpskog pisma i jezika, a to je slovo Ć/ć. NJega ima samo srpski jezik, a i početno je slovo za imenovanje pisma: ćirilica. Vizuelno mu je u osnovi krst, i crkva, a označava i početak srpske ćirilice kroz spomeničku građu.

Izmene zakona čame u fioci

Republički sekretarijat za zakonodavstvo odbacio je postojeći Predlog izmena Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama, kojima se štiti ćirilica.

Predlog izmena uradilo je 2017. godine Ministarstvo kulture u saradnji sa predstavnicima Odbora za standardizaciju srpskog jezika SANU.

Sekretarijat je obelodanio da smatra da predloženi zakon nije dobar i da Ministarstvo kulture može da piše novi. Otišli su i korak dalje tvrdnjom da nam uopšte nije ni potreban zakon koji bi zaštitio nacionalno pismo, već će taj posao raditi strategija kulture.

Lingvisti i pisci su ogorčeni najavama da se odustaje od donošenja zakona o zaštiti ćirilice. Ocenjuju da je taj postupak primer državne nebrige, neznanja, arogancije i ignorisanja struke kad su posredi identitetska pitanja.

Ćirilica govori o istorijskom prisustvu i kontinuitetu na širokom prostoru srpskog jezika i srpskog naroda. Područje rasprostiranja i prisustva ćirilice obuhvatalo je sve zemlje koje su u ranom srednjem vijeku ikad potpadale pod srpsku državu (i pismenost). Ćirilicom se pisalo i u Raškoj, i u Zeti, Humu, u cijeloj Bosni, i u primorju (u velikoj mjeri) sve do donjeg toka Cetine. Ćirilicom se pisalo i u Dubrovniku, rasprostirala se i na Dalmaciju i Slavoniju. Ćirilica je bila diplomatsko pismo turskog, ugarskog i rumunskog dvora.

Ćirilica se kroz istoriju na prostorima dokle je dopirao uticaj srpskog jezika i, preko njega, pisma, često nazivala srpsko pismo. To je uobičajen naziv na štokavskom području, a i u okruženju, ukoliko se pismo imenovalo (i time naziv precizirao, u odnosu na, npr., rusku, bugarsku... ćirilicu, odnosno ćirilicu nekog drugog jezika). Za to imamo sakupljenih i objavljenih blizu sto primjera (sa prostora Raške, Zete, Boke, Huma, Bosne, Dubrovnika, Slavonije, Cavtata, Zadra, na mletačkom, austrijskom, turskom... dvoru; u Vatikanu, u zapisima Engleza, Francuza...).

Foto Ilustracija Goran Divac

Zato je ćirilica kroz vjekove zabranjivana, uništavana, čak i fizički... Zabranjivana je za vrijeme Marije Terezije, Franje Josifa, u Prvom i Drugom svjetskom ratu, za vrijeme komunizma radi dodvoravanja Hrvatima i drugim... Mnogi moćnici su shvatali koliki značaj ima ćirilica kod Srba pa su je u ostvarenju svojih ciljeva ili zabranjivali, ili su pak, shvatajući njenu važnost kod pravoslavnog naroda, pomoću ćirilice (i knjiga štampanih ćirilicom), pokušavali da pridobiju i privole crkvu i narod za unijaćenje. General Sarkotić, kao predstavnik vojnih vlasti u BiH za vrijeme Prvog svjetskog rata, značaj ćirilice za srpsku istoriju, kulturu, identitet shvatio je i izrazio bolje od nas samih. Sarkotićeve su riječi: "treba Srbima ćirilicu kao borbeno sredstvo učiniti neupotrebljivim", odnosno, potrebno je "da ćirilicu uklonimo iz javnog života i oduzmemo joj srpski nacionalni karakter". "I pošto je po shvatanju južnoslovenskih naroda ćiriličko pismo izraz srpskog jezika, onda je i ćirilica veleizdajnička pa zato mora biti protjerana."

U Drugom svjetskom ratu, samo desetak dana nakon preuzimanja vlasti, 21. aprila 1941, objavljena je (od NDH) "Zakonska odredba o zabrani ćirilice", a stupila je na snagu 25. aprila 1941. godine, potpisana od Ante Pavelića. "Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se upotreba ćirilice.... Prema tome naređujem: da se na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske odmah obustavi svaka upotreba ćirilice u javnom i privatnom životu. Svako štampanje ma kakovih knjiga ćirilicom je zabranjeno. Svi javni natpisi pisani ćirilicom imaju se neodvlačno, a najkasnije u roku tri dana skinuti...."

I pored svih zabrana, najviše je ćirilica potisnuta i zaboravljena počev od perioda "stvaranja, proklamovanja i ozakonjenja" "ravnopravnosti" dvaju pisama: ćirilice i latinice, u vremenu komunizma. Formalno je ćirilica bila (tj. "postala") ravnopravna sa latinicom, a suštinski se sve činilo da se sasvim potisne i zaboravi.

"Ravnopravnost" je rezultirala nevjerovatnim događajem u posljednjem ratu. Hrvati su nedavno "etnički očistili" sve svoje biblioteke od srpskih knjiga: "biblioklastija", kako je nazvana, u Hrvatskoj odnijela je više miliona knjiga, "tehničkim odstranjivanjem", spaljivanjem i bacanjem u smeće, što je proisteklo iz "dva naputka" koja su propisivala u Hrvatskoj otpis knjiga.

Iz ovih ilustrativnih primjera možemo izvesti zaključak zašto je ćirilica u Crnoj Gori potisnuta, gotovo zabranjena u posljednjim decenijama, zašto se radilo na (do)latinizaciji Crne Gore. Ćirilica je svjedočanstvo istine, istorije, Crne Gore i njenog bića i nasljeđa. Ćirilica je važna srpskom rodu, ona je srce srpskog roda, zato treba da je zaštitimo i da je njegujemo. Da volimo i poštujemo ćirilicu, kao što je ona voljela, održala i svjedočila nas kroz vjekove.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)