SA SRBIJOM IZ STRAHA OD RATNE ODŠTETE: Panika u Zagrebu i LJubljani da će postati plen pobednika bila presudna za formiranje Kraljevine SHS

Nebojša Bogunović

02. 12. 2020. u 17:14

IAKO su posle Ženevske konferencije, na kojoj su na videlo izbile duboke razlike između predstavnika Jugoslovenskog odbora, Narodnog vijeća iz Zagreba i srpske vlade u pogledu budućeg državnog uređenja Jugoslavije, a u Beogradu su otpočele pripreme za proglašenje nove države.

СА СРБИЈОМ ИЗ СТРАХА ОД РАТНЕ ОДШТЕТЕ: Паника у Загребу и Љубљани да ће постати плен победника била пресудна за формирање Краљевине СХС

Učesnici Ženevske konferencije

Šta je bio razlog da se na brzinu, i pored neusaglašenih i oprečnih stavova srpskih, hrvatskih i slovenačkih političara, - priđe formiranju buduće državne zajednice? Više istorijskih izvora nagoveštava da je u tom trenutku došlo do paničnog straha među političkim prvacima u Zagrebu i Ljubljani i da će se posle poraza Nemačke i Habzburške monarhije, Hrvatska i Slovenija naći među gubitnicima, prema kojima će se države pobednice, a naročito Italija odnositi kao prema ratnom plenu, čije teritorije treba prisvojiti. Hrvatski istoričar Petar Strčić to bez uvijanja priznaje, jer ističe da je: "Upravo brzi italijanski prodor na frontu... u trenucima neočekivanog i prebrzog raspada stoljetne Habzburške monarhije, presudno utjecao na ubrzanje odluke... da se odmah krene na put ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom, te da se bez uvijeta prihvati stvaranje karađorđevićevske jugoslovenske monarhije."

U Hrvatskoj i Sloveniji se, u stvari, počelo ozbiljnije razmišljati o ujedinjenju sa Srbijom tek posle proboja Solunskog fronta, 15. septembra 1918. godine, kada je bilo jasno da Austrougarska i Nemačka gube rat. U takvim okolnostima u Zagrebu, mesec dana nakon pobede srpskih i savezničkih armija, na Solunskom frontu, osnovano je političko telo, nazvano Narodno vijeće, koje se oprezno počelo distancirati od Beča i Berlina, kako bi hrvatski i slovenački narod izbegao sudbinu habzburške i nemačke monarhije.

NAJTREZVENIJE političare u Zagrebu i Ljubljani zabrinjavala je činjenica da bi Hrvatska i Slovenija kao sastavni delovi Austrougarske mogle da budu, na predstojećoj mirovnoj konferenciji, proglašene kao poražene strane, koje bi zbog toga morale da plate ratnu štetu. Zato je u Narodnom vijeću bilo sve više onih koji su uviđali da bi se hrvatski i slovenački narod mogao spasti od "teških ratnih posljedica" samo ako bi se ujedinio sa Srbijom, koja se nalazila u taboru pobednika. Vrlo je karakteristična u tom pogledu jedna poslanica Narodnog vijeća u kojoj se kaže: "Mi nećemo biti pobjeđeni i morati platiti ratne troškove... nego ćemo u bratstvu sa Srbijom dospjeti među pobjeditelje."

Čak su i prvaci Hrvatske strane prava, političke partije u kojoj se decenijama "negovala mržnja prema Srbima" počeli podržavati "ujedinjenje tri bratska naroda". Šef ove stranke dr Ante Pavelić, inače zubni lekar, (to nije zloglasni poglavnik Pavelić) u nastojanju da ubedi pučanstvo (narod) u potrebu ujedinjenja sa Srbijom, kao prioritetnim hrvatskim interesom u postojećim okolnostima, objavio je 16. novembra 1918. godine opširan članak u zagrebačkom listu "Hrvatska država" u kojem je između ostalog rekao: "Čak kad Srbija ne bi htjela sjedinjenje, mi bi Hrvati i Slovenci morali to uporno zahtijevati, ponajviše u našem interesu."

IZNETI razlozi bili su odlučujući da Narodno vijeće 24. novembra 1918. godine donese odluku da se "Hrvatski i Slovenački narod ujedini sa Kraljevinom Srbijom" i da se u Beograd uputi delegacija od 28 članova koja će potpisati akt o ujedinjenju. Članovi delegacije, sa Antom Pavelićem i Svetozarem Pribićevićem na čelu, stigli su u oslobođenu srpsku prestonicu 28. novembra 1918. godine i odmah otpočeli razgovore sa predstavnicima srpske vlade o "načinu proglašenja ujedinjenja". Na prvom sastanku dveju delegacija, srpski ministri Stojan Protić, Momčilo Ninčić i Ljuba Jovanović obavestili su goste da je iskrsao jedan krupan problem: srpski poslanici se još nalaze na Krfu i u inostranstvu, a po Ustavu Srbije odluka o ujedinjenju se ne može doneti bez saglasnosti Narodne skupštine. Zato su članovi Narodnog vijeća i predstavnici srpske vlade odlučili da se pribegne jednoj "ustavnoj improvizaciji". Dogovoreno je, naime, da šef delegacije Narodnog vijeća pročita takozvanu Adresu, odnosno zahtev ovog "državnog tjela da se Hrvatska i Slovenija priključe Kraljevini Srbiji".

Posle toga u Krsmanovićevoj kući na Terazijama je 1. decembra 1918. u kasnim večernjim časovima održan prijem na kome je Ante Pavelić pročitao "Adresu" na koju je odgovorio regent Aleksandar Karađorđević, rečima koje su kasnije ušle u mnoge istorijske udžbenike: "Primajući vašu Adresu uveren sam da ovim činom ispunjavam svoju vladarsku dužnost... te u ime Njegovog veličanstva Kralja Petra I proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca."

IZASLANIK VRHOVNE KOMANDE

PREMA tvrđenju istoričara Branislava Gligorijevića, najveći utisak na članove Narodnog vijeća učinio je govor potpukovnika Dušana Simovića, koji je u Zagreb stigao 13. novembra 1918. godine, zajedno sa sprskim trupama, kao izaslanik srpske Vrhovne komande. (To je bio onaj Simović koji je izvršio martovski puč 1941. godine). On je članovima Narodnog vijeća rekao: "Srbiji, po pravu oružja, a na osnovu ugovora o primirju... koji je potpisao vojvoda Mišić kao opunomoćenik komandanta savezničke vojske na Solunskom frontu, đenerala Franša D'Eperea, pripada sledeća teritorija: Banat, Bačka, Baranja, Srem i Slavonija, cela Bosna i Hercegovina, kao i Dalmacija do rta Planke (kod Splita). Van te teritorije vi se možete opredeljivati po volji: da idete sa Srbijom, ili da formirati zasebnu državu."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)

SESTRA UBIJENOG DALIBORA NAPISALA PESMU BRATU: Proklinjem mu ruku iz koje je svaki metak ispalio (VIDEO)