ISTORIJSKI DODATAK - PANIČAN STRAH OD SRPSKOG UJEDINJENJA: Žalosna baština iz 1914. - suđenja Srbima i njihovim nacionalnim institucijama

Milorad Ekmečić

13. 04. 2022. u 17:14

POSTOJI dublji, i ne lako uhvatljiv, istorijski smisao političkih procesa koji su vođeni u Bosni i Hercegovini od 1914. do 1918. U tom pogledu treba jasno praviti razliku između sarajevskog procesa protiv 25 optuženih za učešće u atentatu na habzburškog prestolonasljednika, koji je vođen od 12. do 23. oktobra 1914, i onih brojnih suđenja koja su uslijedila docnije.

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - ПАНИЧАН СТРАХ ОД СРПСКОГ УЈЕДИЊЕЊА: Жалосна баштина из 1914. - суђења Србима и њиховим националним институцијама

Branioci veleizdajnika

Iako je sa službenog stanovišta uvijek smatrano da su naknadni procesi bili samo produžetak ovog glavnog sarajevskog, stvarno političko opravdanje za njih je nađeno izvan bilo kakvog suda i bilo kakve odredbe normativnog prava. Opravdanja za sudska gonjenja su postojala prije izbijanja rata, a u njegovom toku su mijenjana do 1917. godine. Sveobuhvatnost procesa i broj okrivljenih na njima, kao i namjera da se za atentat na prestolonasljednika veže svaka duhovna i društvena djelatnost koja je sadržavala barem nešto od ideje srpskog i jugoslovenskog ujedinjenja, odvojila je ove procese poslije 1915. od suđenja atentatorima u potpuno nezavisnu pojavu i dala im poseban smisao.

Grubo uzevši, ovi naknadni procesi se dijele u dvije grupe; prvo, grupa sudskih procesa funkcionerima i članovima "Narodne odbrane"; drugo, grupu suđenja đacima srednjih škola zbog stvaranja organizacije "Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina" i njoj sličnih tajnih družina. U procesima koji su vođeni protiv đaka bilo je osumnjičeno više lica da su neposredno vezana za Sarajevski atentat, pa stoga ti procesi imaju i bližu rodbinsku vezu sa sarajevskim procesom atentatorima. U grupu procesa rukovodiocima i članovima "Narodne odbrane" spadaju tri procesa, a u đačku grupu četiri. U ovom pokušaju sistematizacije uzeti su u obzir samo glavniji i veći procesi.

SUĐENJE SARAJEVSKIM atentatorima je ovdje uzeto kao početak iz čisto tehničkih razloga, iako se ovi procesi motivski nastavljaju na slična suđenja od vremena aneksione krize 1909. Isto tako, ovakva suđenja nisu fenomen koji spada samo u jugoslovensku nacionalnu istoriju. Slični podaci se nalaze i u istorijama svih nacionalnih pokreta na teritoriji habzburške države prije rata 1914. i u njegovom toku. Na više sličnih suđenja, počev od krize 1909. do atentata 1914, bilo je osuđeno 148 lica. Takođe su i mjesta održavanja tih procesa bila ista kao ona u kojima se sudilo za vrijeme rata: u Okružnom sudu u Banjaluci 60, u Tuzli 40, u Mostaru 20, u Travniku 13, u Sarajevu 8, u Bihaću sedam. Razlika između suđenja za političke prestupe prije rata 1914. i onih poslije njegovog izbijanja, motivski je neobuhvatljiva osim što je sud prije izbijanja rata najviše gonio seljake, a u toku rata je sudska sjekira - ne bez višeg razloga i glasnijih posljedica - kosila uglavnom intelektualce. Seljaci su za vrijeme rata deportovani u logore bez suđenja.

Procesi rukovodiocima i članovima "Narodne odbrane" bili su u suštini suđenje cijelom srpskom nacionalnom pokretu u Bosni i Hercegovini, a kontakti sa tom organizacijom su bili samo formalno opravdanje. Počeli su suđenjem dvojici vođa srpskog pokreta koji su stajali na različitim političkim pozicijama.

Gavrilo Princip

RISTI RADULOVIĆU, na suđenju od 12. oktobra 1914, stvarno je presuđeno i onoj radikalnoj struji intelektualaca koja se grupisala oko lista "Narod" pod njegovim uredništvom. Suđenje Gliši Jeftanoviću i sinu od 5. oktobra 1915. skinulo je sa istorijske scene središnju i najumjereniju maticu srpskog nacionalnog pokreta. Optužba je formalno podignuta poslije otkrića povjerljivih dokumenata u okupiranom Beogradu iz kojih se vidjelo da je Jeftanović više godina sarađivao sa srpskom vladom. Rješenje da se ta struja ukloni, stvarno je došlo odmah poslije atentata, kad je razorena njegova trgovina u Sarajevu, a on stavljen pod sumnju. Iza odluke da se sudi Jeftanoviću stajala je najkratkovidija politika koja se može zamisliti, jer je upravo to bio jedini značajan dio srpskog nacionalnog pokreta s kojim su habzburške vlasti mogle kontaktirati i pridobiti ga za svoje ciljeve. Gore od toga je jedino bilo rješenje da se napadnu i pred sud izvedu dobronamjerni hrvatski političari i književnici. Od srpskog pokreta je još jedino bila ostala neuticajna grupa oko Danila Dimovića i njegovog lista "Istina", ali je i ona ubrzo bila osumnjičena da u sukobu između "zemaljskog poglavara" i zajedničkog ministra finansija stoji na ovoj drugoj strani, pa je i ona potisnuta i učinjena politički neškodljivom. Dimović je proveo rat po sudovima kao branilac optuženih za veleizdaju.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Okrutna presuda: da majka gleda vešanje sina

NAJZNAČAJNIJI U OVOJ grupi procesa bio je banjalučki veleizdajnički proces protiv narodnog poslanika i intelektualnog pregaoca Vasilja Grđića i drugova, kad je ukupno privedeno 156 lica, a suđeno trideset osmorici. Slične prirode bili su i procesi iz 1917, pa ih u ovoj sistematizaciji treba vezati za ovu grupu. To je vrijeme kad je spremnost vlasti da pokreće velika suđenja uglavnom jenjavala. Na obnovljenom procesu Savi LJubibratiću i drugovima od 18. septembra 1917. podignuta je optužnica protiv 30 lica za revolucionarne pripreme čiji su korijeni bili stariji od atentata 1914. U Sarajevu je 27. februara 1917. suđeno porodici Kašiković, kad je sin zbog pokušaja samoubistva bio pušten, a otac osuđen na deset godina robije. Ime Kašiković je bilo vezano za izlaženje "Bosanske vile", najuglednijeg srpskog književnog časopisa u pokrajini, a izvjesno vrijeme i ognjišta nacionalne kulture. Zbog toga zvanično opravdanje da su na okupiranoj srpskoj teritoriji nađeni povjerljivi dokumenti koji potvrđuju sumnju da se porodica bavila obavještajnom djelatnošću u korist srpske vlade ima manji značaj od stvarne činjenice da suđenja nisu mimoišla nijedno ime koje je u ma kom vidu bilo vezano za srpsku nacionalnu ideologiju i ujedinjenje Jugoslavije. Iako je taj proces bio najmanji po obimu jer se sudilo ocu, majci i sinu, taj proces je donio i najokrutniju presudu koja se može zamisliti: da majka gleda vješanje sina.

Srpski sokolski učiteljski kurs održan od 1. jula do 2. avgusta1912. godine u Sarajevu

IAKO JE GRUPA PROCESA đacima motivski bila bliže glavnom procesu sarajevskim atentatorima 1914, ona je stvarno imala malo zajedničkog sa njim. Na tim procesima nije suđeno za učešće u atentatu, nego za stvaranje političkih organizacija različite namjene. Neke od njih su smatrane tajnim političkim zavjerama, a neke su bile bezazlen pokušaj kulturnog okupljanja. Grupa je imala sličnost sa prvom grupom ovih veleizdajničkih procesa pošto se sudilo podmlatku istih onih intelektualaca koji su u prvoj godini odstranjeni iz javnog života.

Hapšenje članova omladinskih nacionalnih organizacija je počelo odmah poslije atentata. Oni su osumnjičeni da su radili na ostvarivanju srpskog i jugoslovenskog ujedinjenja. Istražnim organima su data opširna uputstva koja su sadržavala 21 tačku onoga što treba ustanoviti na ovim istragama. Optuženi su uglavnom bili đaci vodećih srednjih škola u pokrajini. Na osnovu toga je započeo niz od četiri veća procesa đacima. Najznačajnije u ovoj grupi bilo je suđenje pred Okružnim sudom u Travniku pripadnicima "Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine". Istraga je počela 21. jula 1914, a glavna rasprava je održana u Travniku od 14. do 26. juna 1915. Od 56 učesnika, šestorica su bila najuže vezana za izvođenje atentata i stoga izdvojena. Istraga je prekinuta zbog prodora srpske vojske prema Sarajevu 1915, zatim su optuženi prebačeni u logor u Bosanskom Brodu, a odatle u logor Žegar kraj Bihaća. Grupa pripadnika iste revolucionarne organizacije iz Tuzle je podvrgnuta istrazi od 9. jula 1914. Glavna rasprava protiv 39 đaka tuzlanske gimnazije obavljena je pred Okružnim sudom u Bihaću od 13. do 30. septembra 1915. Sud je prilikom suđenja ovoj grupi imao na raspolaganju više dokaznog materijala, pa je na osnovu toga izricao i teže osude.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Đaci proglašavani veleizdajnicima

ISTRAGA PROTIV pripadnika đačke organizacije "Jugoslavija" iz Banjaluke započela je odmah nakon atentata u Sarajevu, a proces je održan poslije 3. marta 1915. izvođenjem pred sud 28 osumnjičenih. Na taj proces je iz zeničkog zatvora bio doveden i Lazar Đukić optužen za učešće u atentatu, pa je to suđenje poznato u literaturi pod njegovim imenom. To nije rađeno sa drugim procesima, jer se na njima već od početka nalazio neko ko je bio osumnjičen, ili suđen, za učešće u pripremama za atentat. Sudu je bilo stalo do toga da sve ove procese veže za Sarajevski atentat 1914. tako što je izveo na suđenje i ponekog od pravih atentatora. Stvarno ih je bilo malo. Proces protiv devet đaka Trgovačke akademije u Trebinju održan je u Travniku zajedno s procesom sarajevskim đacima. Trajao je od 14. do 26. juna 1915. godine.

Pored ova četiri glavna održana su i dva manja procesa đacima. U Sarajevu je 12. maja 1915. suđeno desetorici članova Srpske đačke omladine iz Mostara, a u Travniku je Okružni sud 25. februara 1915. osudio desetoricu muslimanskih đaka i nekoliko intelektualaca zbog stvaranja srpske nacionalne organizacije.

Srpski đački Soko 1914: Stoje: Mirko Divjak, Gojko Dodig, Sveto Bajić, Drago Drča, Joco Stefanović; Sede: Milan Janković, Dušan Kandić, Bogdan Jarakula, Slavko Krnić i Jovan Knežević

SPOMENUTI SU GLAVNI veleizdajnički procesi koji su održani u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata od 1914. do 1918, ali nisu jedini. Tačan broj svih procesa nije niko tačno ustanovio, a naučna literatura nije o tome ostavila sveobuhvatno i sistematizovano djelo. Pored ovih većih suđenja bilo je bezbroj malih procesa i sudskih parnica koji predstavljaju izvođenje cjeline iz velikih procesa i stoje u nekoj vezi sa njima. Daleko od toga da je bilo moguće sastaviti jasan pregled svih hapšenja koja su uslijedila poslije atentata 1914. Zapravo, hapšenja osumnjičenih za mogući atentat počela su prije nego što je on izvršen, a odmah potom je kroz zatvorska vrata počela kuljati golema bujica osumnjičenih svih vrsta. Jedan zatvorenik koji je za atentat saznao iza rešetaka sarajevskog glavnog zatvora zabilježio je da je "broj hapšenika rastao sve više i više, a kad se sobe te kužne kuće ljudima prepuniše, zameni ih podrum i dvornica, a ove opet staja, i najposle - dvorište". Još početkom 1915, vlasti su se žalile da zbog pretrpanosti zatvora nisu u mogućnosti da liše slobode sve one koji su dolazili na red. Tek je izbijanje ruske revolucije 1917. promijenilo iz temelja ratne ciljeve Habzburške monarhije, a zajedno sa tim stavilo pred iskušenje i političku pozadinu sudskih progona u državi. Sudovi su sve dotle uporno i temeljito mljeli sve one koji su stjerani u pretrpane zatvore za vrijeme julske krize 1914. godine. [...]

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Likvidacija srpskog nacionalnog pokreta

NEPOSREDNI CILJEVI veleizdajničkih procesa u Bosni i Hercegovini prelazili su okvir odgovornosti za rat. Naglašena je namjera da se ta odgovornost iskoristi za brzu likvidaciju srpskog nacionalnog pokreta. U tom pogledu je nejasno šta je trebalo stvoriti nakon uspjeha u ovako planiranoj namjeri.

Potjorekov nasljednik general Sarkotić je pripremio teren za ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom u jednu cjelinu. Za Potjoreka se to ne može tvrditi, iako je upravo za takvo rješenje pripremao osnovu brojnim mjerama koje je provodio u djelo od 1914. godine. Odmah nakon atentata, Potjorek je pozvao na konferenciju svoje zamjenike i dvojicu potpredsjednika Sabora (Safet-bega Bašagića i Jozu Sunarića) da bi dobili jasnu sliku o tome "šta bi ovdje na licu mjesta trebalo da se uradi". Zaključeno je da se bez obzira na okolnosti mora odlučno nastupiti protiv "onog dijela naših Srba koji su neprijateljski raspoloženi prema carstvu".

Ferdinand stiže u Sarajevo

Ocijenjeno je da je "samo jedan mali dio naših Srba zaista lojalan, drugi dio koji je vrlo velik nastoji da ostavi utisak lojalnosti, a treći manji dio je otvoreno neprijateljski i antidinastički raspoložen". Ovaj posljednji dio mogao bi se brzo namnožiti "ako bi se pokazala bilo kakva slabost". Svako popuštanje bi imalo za posljedicu to da bi se odbio "carstvu vjerni" muslimanski i hrvatski dio stanovništva.

ODMAH JE PREDVIĐENO oduzimanje poslaničkog imuniteta srpskim radikalno usmjerenim članovima Sabora, a novi izbori za to predstavničko tijelo neće se uopšte vršiti po vjerskim ključevima pošto bi se tako dozvolilo i širenje srpskog opozicionog duha u cijelom narodu.

To je u osnovi značilo da se, pod opravdanjem kako se biraju politički najodgovorniji, nije uopšte predviđalo da u Sabor uđu i srpski poslanici. Mada je jedino list "Narod" bio opasan za režim, Potjorek je ukinuo i dva ostala srpska lista jer su imala veliki tiraž i bila više čitana. Pored zahtjeva da se ukine srpska kultura organizacija "Prosvjeta", to isto se tražilo i za muslimanski "Gajret" jer je dospio u srpske ruke.

Kasnije je general Sarkotić bio uvjeren da je u "Prosvjeti" bilo koncentrisano "cijelo duhovno vodstvo, takoreći generalštab revolucionarnih organizacija".

Ferdinand na izlasku iz vjećnice

U oktobru 1914. zahtijevano je ukidanje nekih srpskih nacionalnih institucija. Potkraj godine je Potjorek konstatovao da "nama nije pošlo za rukom da pridobijemo glavni dio ovdašnjeg srpsko-pravoslavnog stanovništva za našu državnu ideju". Ima napretek dokaza da duh nelojalnosti nije uhvatio samo "poneke političke eksaltadose" nego je ušao u cijeli srpski narod. "Veći dio sveštenstva, vjerski i drugi učitelji, inteligencija slobodnih poziva, kao i gradske gazde su zadojeni ovim duhom". To se osjeća i među namještenicima svih kategorija. Seljaci, koji su dotad smatrani za konzervativan element, sada su se s puškom pridruživali protivniku.

SVE TE SUMNJE se ne bi mogle vršiti da im nije trasiran put ne samo od "nacionalnih ultraša, nego većim dijelom i od same državne uprave". Tu je na prvom mjestu imao u vidu crkvenu i školsku autonomiju koju su Srbi zvanično dobili 1905, a protiv koje je on pisao i u oktobru 1914. Uspostavljanjem te autonomije stvoren je "kineski zid" koji je odvojio ovdašnje srpsko stanovništvo od kulturnog, socijalnog i političkog amalgamizovanja sa ostalim dijelom naroda.

Već time što je u nazivu crkve zadržano srpsko nacionalno ime, što je dopušteno da crkvena zastava bude identična s nacionalnom i državnom zastavom susjedne Srbije, što je zakonom zagarantovana upotreba ćirilskog pisma, učinjeno je da se to stanovništvo ne osjeća "Bosancima pravoslavne vjere", nego posebnim navodom sa separatističkim težnjama. Stoga jedini pravi i "temeljit zaokret nabolje" može se postići ukidanjem ove crkveno-školske autonomije srpskog naroda iz 1905. U isto se vrijeme moraju ukinuti posebne srpske škole, kako je to već uradila vlada u Hrvatskoj, zabraniti srpska nacionalna zastava, kao i izbaciti srpsko nacionalno ime iz naziva pravoslavne crkve. Ćirilsko pismo treba zabraniti u svim javnim ustanovama i ostaviti ga samo za usko crkvene poslove.

Atak na srpsku imovinu u Sarajevu posle atentata

Kao uzor je uzeta zabrana ćirilice na području Hrvatske od 13. oktobra 1914. u svim srednjim, stručnim, učiteljskim, višim i nižim osnovnim školama. Priloženi su i prepisi naredbe hrvatske vlade da se u svim školama ukida ćirilica i ostavlja samo u drugom razredu osnovnih škola da bi djeca naučila čitati crkvene knjige. [...]

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Reka ljudi u koncentracionim logorima

VATIKAN je u septembru 1915. podnio jedan mirovni prijedlog po kome je trebalo da Austro-Ugarska ostane velika sila iako bi ustupila neke teritorije Italije. Time bi se riješilo i "balkansko pitanje u smislu odvajanja Rusije od Carigrada i moreuza, što je predstavljalo najveću opasnost za katolike na istoku". Postojao je izrazit strah od ruskog uticaja na Dalmaciju, pa je papa još 1913. izjavio da se "u Dalmaciji previše izlazi u susret Slovenima u pogledu narodnosti. Oni se u osnovi drže Rusije, koja je najveći neprijatelj crkve". Kad ubjeđeni katolički vjernik Hans Mere ne želi na sudu svjedočiti protiv svojih školskih drugova, sudija ga ubjeđuje da je "verski zanesenjak, suviše religiozan i razmažen". (Reč je o kasnijem istaknutom teologu Hansu Mercu.) Zvanično je poštovana jedna drukčija vrsta vjerovanja. Mariborska dijeceza je sumnjičena da je srbofilska, a cijeli rat je doživljavan kao rat između germanstva i slovenstva, ali pravoslavnog slovenstva. Jedan frankfurtski list je u avgustu 1914. prenio vijest iz Beča da je pravoslavna crkva glavni oslonac protivdržavne propagande u južnoj Dalmaciji, Bosni i Galiciji.

Ineternirci u logoru u Aradu

Početkom februara 1915. bio je zvanično ukinut Bosanski sabor i zamijenjen jednim "savjetodavnim povjerenstvom", a 11. novembra 1915. zabranjena je upotreba ćirilice. Po uzoru na političku praksu u Hrvatskoj, jezik je nazivan hrvatskim jezikom. Tom prilikom je novi zemaljski poglavar Sarkotić izjavio da Srbi u Hercegovini sa svojim ćirilskim pismom predstavljaju neprijateljsko tijelo Istoka u borbenoj zoni Zapada. Službeno se govorilo da u zemlji uopšte nema odanih Srba.

PROGON POLITIČKI svjesnog dijela srpskog naroda je uzeo takve razmjere da je zaista teško ustanoviti koliki je broj ljudi prošao kroz to čistilište. U literaturi se s nevjericom prima podatak da je početkom rata u južnoj Ugarskoj uhapšeno nekoliko hiljada, a likvidirano nekoliko stotina ljudi. U Bosni i Hercegovini je taj broj bio znatno veći, tako da je prava rijeka ljudi prošla kroz koncentracione logore (Arad, Doboj, Šopronjek, Komoran, Kečkemet, Telersdorf, Turonj, Grac i Žegar). Jugoslovenska emigracija u savezničkim zemljama smatrala je krajem rata da je u južnoslovenskim zemljama bilo proganjano ukupno oko 50.000 ljudi. Koliko je neodrživ taj broj pokazuje podatak da je samo kroz logor u Doboju prošlo 45.791 lice, od kojih više žena i djece nego odraslih muškaraca. To znači da bi procjena morala iznositi nekoliko puta veći broj nego što se u savezničkim zemljama računalo krajem rata. U Bosni i Hercegovini je za vrijeme rata umrlo 100.986 djece ispod deset godina starosti. U sistemu uzimanja talaca i deportovanja sumnjivih porodica, najviše su stradali srpski intelektualci.

Guverner Bosne general Sarkotić

Vojna komanda je krajem septembra 1914. naredila da se u taoce uzimaju naročito učitelji i popovi jer se o njima govorilo da "su izvan kuće sumnjivi". Među 156 osumnjičenih na Banjalučkom procesu bilo je 19 sveštenika, jedan doktor teologije i dva bogoslova, a među 16 osuđenih na vješala bila su četiri sveštenika. Dalje je bilo 26 seljaka, 14 učitelja, 32 trgovca i 12 đaka. Izračunato je da je samo na tom procesu bila optužena polovina srpske inteligencije u Bosni i Hercegovini. Ako se tome dodaju i procesi đacima, kad se sudilo intelektualnom podmlatku, onda ostaje nesumnjiv zaključak da je postojao cilj da se inteligencija istorijski zatre i onesposobi da vodi jedan narod. U septembru 1914. zatvorene su gimnazije u Mostaru i Tuzli "jer je kud i kamo bolje da i nemamo srednjih škola nego da nam iz njih izlaze beznačajnici, dušmani javnog reda i mira". Nije pretjeran zaključak da su vlasti svojim veleizdajničkim procesima proglasile za revolucionaran i izdajnički cjelokupan srpski kulturni, prosvjetni i nacionalni pokret.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Sarajevski srez ustaničko područje

NA OVIM PROCESIMA su smatrane za kažnjive i zamisli o potrebi da se standardizuje srpsko-hrvatski književni jezik. Na procesu protiv 39 sarajevskih srednjoškolaca održanom u Travniku u junu 1915. suđeno im je zbog pokušaja da stvore organizaciju "Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina". Ona je imala podružnice u muškoj realci, gimnaziji i trgovačkoj akademiji, a slične organizacije su bile raširene u srednjim školama u Tuzli, Banjaluci i Mostaru. "Svrha tih društava bila je: širenje tzv. srpskohrvatskog nacionalizma. Nacionalizam imao bi biti ideja kulturnog jedinstva Srba i Hrvata, tj. pristaše ove ideje došli su do uvjerenja, da su Hrvati i Srbi jedan narod, koji ima jedan te isti jezik pa treba raditi na tome, da Hrvati i Srbi prihvate u literaturi zajedničko narječje, zajedničko pismo, tako da bude literatura i umjetnost zajednička, jedna. U tome smislu trebalo bi, da omladina radi i u narodu i da tu ideju širi i u narodu. Uistinu tako, nacionalistička ideja nije ništa drugo no velikosrpska ideja". Sud je i to vezao za organizovane napore "Narodne odbrane". Na tom procesu je od 65 đaka osuđeno njih 19 zato što su radili na političkom i kulturnom ujedinjenju Južnih Slovena. (Na veleizdajničkom procesu đacima u Travniku 24. juna 1915... i sami đaci su na procesu izjavljivali da je tajna đačka organizacija u gimnaziji u Tuzli bila stara "otkada postoji i sama gimnazija u Tuzli" - 1899.) Kao dokazni materijal na procesu ovoj đačkoj grupi, sud je iznosio školske sveske i zbirke đačkih pjesama. Neke od njih su bez sumnje bile politički sumnjive.

Interniranje Srba u logore širom Evrope

U PRAKSU DA SE donesu rješenja kojima bi se ubuduće onemogućio pokret za ujedinjenje srpskog i jugoslovenskih naroda treba uračunati i vojne planove u vezi sa raseljavanjem stanovništva istočne Bosne. Dio sarajevskog sreza bio je proglašen za ustaničko područje ("Insurgirtes Gebiet") na kome je vladao vojni zakon u slučaju rata. To se pripremalo od 1906. godine, a cilj je bio da se i dio srpskog stanovništva protjera preko granice ukoliko bi srpske trupe prešle na teritoriju Monarhije. Na taj način bi bio prekinut srpski etnički kontinuitet. (Među đačkim bilježnicama nalazi se i zbirka pjesama Milivoja Pavlovića "Novi naraštaj", Šibenik, april 1913, u kojoj se nalazi i ovaj stih: "Ja osećam da se novi naraštaj stvara/ naraštaj pun snage, uzdanja i moći./ Sad u ovoj maglom pritisnutoj noći,/ dok nas guši mrzost i nesloga stara,/ u toj noći novi naraštaj se stvara".)

U tom cjelokupnom naporu da se srpska nacionalna inteligencija optuži na ovim veleizdajničkim procesima, naročito je upadljiva namjera da se prekine istorijski proces nacionalizovanja muslimanske omladine u srpskom smislu. Između ostalog, svim omladinskim organizacijama je suđeno zbog odredaba koje su bile u pravilima organizacija da zajedno sa srpskim đacima moraju u srpskim nacionalnim poduhvatima učestvovati i "jake grupe muslimana". Inače je u pokretu "Mlada Bosna" bivao sve veći udio muslimanske omladine. Glavni časopis "Srpske omladine" bio je u rukama muslimana, a neki od njih su upravo 1914. objavljivali brošurice u tom smislu. U nedoumici da li se izdvojiti u posebnu muslimansku naciju ili se priključiti srpsko-hrvatskom nacionalnom oslobođenju davana je izrazita prednost ovom drugom. U jednom uputstvu studentske organizacije "Rad" iz Beča zastupana je ideja da treba prekinuti proces izdvajanja posebne muslimanske nacije. Nije odbacivana mogućnost da se muslimanska omladina identifikuje sa hrvatskom nacijom, ali je prednost zbog jasnijeg antiaustrijskog identiteta davana srpskoj. Radilo se to u otporu zvaničnoj ideji o muslimanskoj naciji.

Naslovna strana „Prosvjete“

VLASTI SU BILE iznenađene zaraznom brzinom kojom se ovaj proces širio među đačkom omladinom. U Tuzli su održavani tajni sastanci po grobljima, zabačenim dvorištima, u prigradskim šumarcima. "Na ovim sastancima obično je bilo od 8 do 18 muslimanskih đaka i 2 do 3 đaka pravoslavne vjere". Proces je krenuo odranije, ali je od aneksione krize dobio širi zamah. U akciji oko otvaranja jednog muslimanskog đačkog doma u Sarajevu 1913. rečeno je da je ova zamisao bila "na srcu svakom iskrenom patrioti. Ta je ideja danas glavni pokretač svakog našeg opšteg narodnog nastojanja". Zbog toga je posebno suđeno istoričaru Vasi Glušcu, a vođena je istraga protiv Mustafe Bekrića zbog pokušaja da stvori tajnu organizaciju pravoslavnih i muslimanskih đaka. Kao dokaz bila su citirana pisma nekih Mostaraca. Do pojedinosti su pretresane okolnosti u vezi sa dolaskom mostarskih đaka u Tuzlu sa tim namjerama. Deset godina poslije rata, general Sarkotić je kao poseban grijeh kulturnog društva "Prosvjete" vidio u njenom odvajanju muslimanske omladine od Hrvata i njihovom pridobijanju za srpski nacionalni pokret."

Fotografije: iz knjige "Veleizdajnički procesi Srbima u austrougarskoj", arhiv Novosti i Vikipedija

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)

OVAKAV HOTEL SVI SANJAMO: Sklad sa prirodom pretočen u najfiniji luksuz