RADI SE 16 SATI DNEVNO, DO IZNEMOGLOSTI: Kako momci iz Ruskog Krstura izdržavaju napore radeći na Aljasci u kompanijama za preradu ribe

Zoran RAJIĆ

31. 12. 2021. u 20:00

PRELETIŠ pola zemaljske kugle i na "kraju sveta" radiš 16 sati dnevno, do iznemoglosti. Ko je za to spreman, za mesec dana može da zaradi više od 7.000 dolara, što potvrđuju iskustva dvojice mladih ljudi iz Ruskog Krstura, Vladimira Vinaja i Mihajla Paša, koji su se odvažili da testiraju fizičku i psihičku izdržljivost u kompanijama za preradu ribe na Aljasci.

РАДИ СЕ 16 САТИ ДНЕВНО, ДО ИЗНЕМОГЛОСТИ: Како момци из Руског Крстура издржавају напоре радећи на Аљасци у компанијама за прераду рибе

Drugari iz Krstura ispred table sa imenom firme / Foto privatna arhiva

Obojica su radila tokom leta - Vladimir 32, a Mihajlo 35 dana, u kampanjama u kojima se nije ostvarilo upozorenje poslodavca: No fish, no money! ("Nema ribe, nema novca").

- Samo prvih dana nije bilo ribe, a kasnije sam 27 dana radio neprekidno po 16 sati, a jednom i 17 sati i pet minuta. Posle toga sam rekao šefu da više ne mogu. Norma na traci je 40 riba u minutu, što znači da na svaku sekundu i po stiže losos na kojem treba obaviti određenu operaciju. Ne znam kako bih to postizao da mi ti poslovi nisu poznati kao pecarošu - priča Vladimir.

Radi se sve vreme stojeći, pa je Vladimir vrlo brzo dobio upalu leđnih mišića. Pio je analgetike i vitamine, kao i kalcijum i magnezijum. Mihajlo kaže da nije koristio lekove ni vitamine, jer je otkrio da mu najbolje pomaže gimnastika.

Posle četiri sata daje se pauza od 15 minuta, a posle osam sati je polučasovni prekid za ručak.

- Za tih 15 minuta potrebno je skinuti tri para rukavica i uniformu, nešto pojesti i popiti, otići do toaleta, popušiti cigaretu i vratiti se za mašinu. Za ručak nema vremena da se supa jede iz tanjira, nego se, bez rezanaca, pije iz šolje kao gusti sok. Hrana je, inače, dobra, a ja sam najviše uzimao slatko da imam energije za rad - opisuje Vladimir.

Momci pričaju da je leto na Aljasci bez sunca, kišovito i vetrovito, sa hladnim jutrima, a dan traje 22 sata. Ostala dva su toliko "mračna" da nije potrebno da automobili pale svetla.

- Spavali smo u zatamnjenim prostorijama, ali svega tri-četiri sata, jer su nam vreme za san oduzimale pripreme za rad, putovanja na posao i s posla, tuširanje i slične potrebe. Morali smo malo i da se opustimo uz kaficu i rakijicu i čujemo sa svojima kod kuće i pošaljemo im koju fotografiju - kaže Mihajlo.

Mihajlo i kolega sa Filipina / Foto privatna arhiva

I Vinaji i Pašo imaju dvoje male dece, pa ih je i to, uz teško podnošljiv fizički napor, vuklo kući. Vladimir priznaje da je hteo da odustane, a zadržao ga je samo strah od povratka u Srbiju bez društva s kojim je došao. U njegovoj grupi je bio i profesor geografije, koji je konstatovao da su od Beograda do Aljaske preleteli 18.000 kilometara, skoro pola Zemljine kugle, koju su mogli celu obleteti da su se vratili suprotnim putem.

Posao na Aljasci je, saglasna su obojica mladića, teže podneti psihički nego fizički. Vladimir kaže da je to prebrodio razmišljanjem o sebi, a ne o ribi na fabričkoj traci, dok Mihajlo ističe da je "postao drugi čovek" kad su mu, posle dve nedelje rada, legle na račun prve hiljade dolara.

- Poslodavac i agencija preko koje smo otišli na Aljasku isplatili su nam zaradu do poslednjeg centa. Platili su nam i put, hranu i smeštaj. Po povratku kući nadoknadili su nam porez odbijan od plate, a više od 1.000 dolara daju i kao stimulaciju za koronu - naglašava Mihajlo, koji kaže da bi ponovo išao na Aljasku, a Vladimir o tome zasad ne razmišlja.

NE VRAĆAJU SE

USLOVI koji se postavljaju za rad na Aljasci su da su kandidati zaposleni u svojim zemljama i da su u braku. Vladimir i Mihajlo kažu da se to smatra garancijama da radnici, koji dobijaju takozvani socijalni broj, neće ostati u SAD, nego će se vratiti kući. Međutim, kako navode, neki naši ljudi su se, koristeći taj broj, posle Aljaske ipak zadržali i zaposlili u drugim delovima Amerike.

Bager izvlači brod sa ribom / Foto privatna arhiva

RADNICI IZ CELOG SVETA

MNOŠTVO zastava u holu kompanije, kaže Vladimir, pokazuje da na Aljasku dolaze radnici iz celog sveta. U smenama sa momcima iz Ruskog Krstura bili su sezonci iz Bugarske, Rumunije, Mađarske, Hrvatske, Ukrajine i sa Filipina.

- Filipinci su najvredniji, rade sa osmehom na licu i svima hoće da pomognu - hvali ih Mihajlo.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

DRAGULJ SA OBALE DRINE: Mali Zvornik nudi posetiocima svestranu turističku ponudu