FELJTON - SEOBE KAO SUDBINA CELOG NARODA: Još pre Velike seobe iz 1690. pokretanja naroda su bila česta

Đuro Zagorac

06. 06. 2022. u 18:00

U VELIKOJ seobi Slovena na Balkan, deo srpskog plemena ostao je i u Podunavlju. Veze sa onim delom koji je nastavio prema jugu, do Soluna, nisu se prekinule.

ФЕЉТОН - СЕОБЕ КАО СУДБИНА ЦЕЛОГ НАРОДА: Још пре Велике сеобе из 1690. покретања народа су била честа

Srbi kod Beograda prelaze u Ugarsku Foto Crtež Franca Juze

Još kad se formirala i Raška, prva srpska država, te veze su se intenzivirale. Tako su sačuvana i svedočenja o boravku Sv. Save među ovim Srbima i crkvama u kojima je boravio. Tvrdnje pojedinih istraživača, da su Srbi najstariji narod u Podunavlju, nisu bez osnova.

Sa prodorom Turaka i propasti srpske srednjovekovne države uspostavio se neprekidni izbeglički lanac između porobljenog juga i Podunavlja, koji je dugo odolevao pred istom sudbinom. Kad je despot Đurađ Branković, kao turski vazal, morao da pošalje vojnu pomoć sultanu Mehmedu II Osvajaču, 1453., odredio je vojvodu Jakšu da predvodi srpski odred od 1.500 konjanika. Jedan od pripadnika tog odreda, Konstantin iz Ostravice, je kasnije zapisao: po našoj pomoći „Istambul nikad ne bi bio osvojen”. Jakšina dva sina, Stefan i Dmitar, prešli su, po nagovoru oca 1464. u Ugarsku. Da je njihov prebeg bio značajan, svedoči i postupak kralja Matije Korvina. On ih je darovao vlastelinstvom na obalama Moriša, koje se vremenom uvećavalo do Arada.

BRAĆA su imala i svoju oružanu pratnju, „specijalce” od 400 konjanika koja se i kralju nalazila na usluzi. Rastao je ugled i uvećavao značaj braće Jakšić. Čuveni su bili njihovi pohodi na Sarajevo 1480. i na Srbiju 1481. Oba su bila uspešna, a u ovom drugom njihovi konjanici su prodrli sve do Kruševca. I ono najznačajnije: Jakšići su sa sobom poveli i u Ugarsku preveli, 60.000 srpskih duša. Iduće godine usledio je novi upad, ofanziva u kojoj je Jovan Jakšić, sin Dmitrov, imao najvažniju ulogu. Komandovao je flotom na Dunavu i zauzeo tvrđavu Golubac. I tada se stiglo do Kruševca i izvedeno, u Ugarsku prevedeno, još 50.000 Srba. I oni su bili naseljeni oko Temišvara. Ove brojke su ušle u istorijske publikacije. Tome je najviše doprinelo svedočenje kralja Korvina koji je podržavao doseljenje Srbe. O tome je on obavestio i rimskog papu. U pismu koje mu je uputio 1483. kralj je naveo da je u „poslednje četiri godine” doseljeno 200.000 duša.

Mušku stranu Jakšića su proslavile vojskovođe, a žensku – udaja za zvučne ličnosti. Jedna Jelena, iz rusko-srpskog braka, najviše je proslavila žensku lozu Jakšića; ona je rodila i – Ivana IV Vasiljeviča Groznog koji je 1547. postao ruski car. Način na koji je vladao bili su dokaz da mu je u venama teklo i dosta kapi srpske krvi.Poslednji izdanak u rodoslovu Jakšića pominje se 1574.

JOŠ pre Velike seobe iz 1690. pokretanja naroda su bila česta. Naročito iz Crne Gore i Hercegovine. To su bile manje grupe, uglavnom porodične. Velika seoba je nekako postala putokaz, kao spasonosni model. Tako je sredinom 17. veka došlo do više pomeranja, uglavnom prema ostrvima u Jadranskom moru – Pagu, Braču i Hvaru. Porodična preseljavanja kretala su se čak do Istre, gde su 1647. prvo pristigle izbeglice iz Crne Gore, a zatim i iz Bosne.

Iz Bosne su 1648. pristigle dve grupe koje su brojnije i organizovanije, imale su predvodnike, naoružane četovođe. Predvodnici su im bili Petar Smiljanić i Vuk Mandušić. Oni su zastali i ostali u zaleđima Šibenika i Zadra. To je bio kamenit i nenaseljen prostor i novim naoružanim doseljenicima najviše su se radovali Mlečani, kao štit prodiranju Turaka. Ubrzo je severnije, u Ravne Kotare, dospela i veća grupa, od oko pet hiljada duša, koju je predvodio Stojan Janković. Oni su se povukli ispred Turaka iz Cetinjske krajine.

OD TOG naroda odvojilo se bratstvo nemanjićkog manastira Dragović, koje je odvukao zov Velike seobe čak u Ugarsku. Tamo su podigli i novi, čuveni manastir Grabovac. Po načinu kako su se organizovali i pružali otpor, čuvali Mletačku republiku, proslavila su se trojica predvodnika, četovođa, ostajući da žive u narodnim pesmama sve do naših dana, a Mandušić i u Njegoševom „Gorskom vijencu”.

U predasima borbi, Srbi su očekivali i da budu nagrađeni. Umesto toga, Mlečani su im natovarili pravi poreski teror. Na sve se plaćao porez, najviše na stoku od koje su praktično živeli. Jedan od tamošnjih popova, zvani Kurudža, organizovao je i oružanu pobunu. Nakon što su primili mito, pojedini akteri su se povukli, pop je bio zarobljen i odveden u Veneciju. Osuđen je na doživotnu robiju, gde je oslepeo i umro.

Od 1690., pa u narednih šest godina, registrovano je 39 manjih i većih seoba u Dalmaciju i izvan nje. Ljudi Crkve su bili duhovni zaštitnici naroda i sa njenim najuglednijim pojedincima, patrijarh Arsenije III je održavao veze. Redovno im je slao pismene instrukcije, naročito – kako da se odupru unijaćenju u čemu su u dobroj meri i uspeli.

DANA 6. oktobra 1690. Kucnuo je odsudni čas! Padao je suton. Iznad beogradskog pristaništa, iznad ušća Save u Dunav, vitlali su tamni oblaci, beogradsko nebo nalikovalo je na veliko poprište neke nebeske bitke u koju su izbegličke kolone tek zakoračile...Bio je to poslednji iskorak seobe koja je ostala zapamćena kao Velika.

Masa, 40.000 duša. Dozivali su se pogubljeni, naricale žene, cvilela deca, rikala stoka... Očajni su skakali u vodu, u paničnom strahu izgubio se svaki red. Svi su hitali da se domognu čamaca, kojih je bilo oko 10.000, trebalo je umaći Turcima čiji su poklici već dopirali do njih.

Poslednje izbeglice iz grada je izveo, na svojim lađama, komandant Beograda grof Aspremon i ostavio ih u Slankamenu i Petrovaradinu. Grof se tako i sam spasao od turskog zarobljavanja.

Ko je izbeglicama bio predvodnik, da li je bio na čelu kolone ili na njenom začelju, ušao u čamac sa poslednjima i pomenutim grofom?

„...Dan i noć bežeći sa svojim osirotelim narodom od mesta do mesta, kao lađa na pučini velikog okeana, hitajući, čekajući kada će zaći sunce i prekloniti se dan i proći tamna noć i zimska beda...”. Ovo je odlomak iz poeme „Molitva zaspalom Gospodu” Arsenija III Čarnojevića (1633-1706), patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Istraživači su, sagledavajući ovu poemu, zaključili da je patrijarh bio u koloni od 40.000 duša, koja je te oktobarske noći krenula iz Beograda uz Dunav. Malo je ipak čudno da niko nije ostavio svedočenje o njegovom prisustvu. A da je Arsenije bio začetnik ideje o seobi i njen predvodnik 1690. nije sporno.I ne bez razloga, seoba je prozvana – Velika.

POSLEDNjI SRPSKI DESPOT

POSLEDNjI vlastelin koji je iz Srbije prebegao u Ugarsku 1525. bio je vojvoda Pavle Bakić. Rodonačelnik ove vlastele poticao je iz Hercegovine i njegovi naslednici stekli su imanja i ugled radeći u savezima sa Turcima. Posede su imali u Šumadiji koji su i prozvani „Bakićevom zemljom”. U jednom razračunavanju paše i vezira, Pavle je morao da beži. Sa četiri brata i 50 konjanika prešao je Savu i stigao u Ugarsku u pravi čas: u vreme žestokih dinastičkih sukoba. Izabrao je pobedničku stranu i postao zapovednik šajkaša. Postao je i najznačajniji srpski vlastelin. Kralj Ferdinand je 1537. Pavla proglasio za srpskog despota. Posle Pavla niko od Srba se nije zvanično zakitio tom titulom. Turci su uspeli da se osvete Pavlu za izdaju. Dok je ratovao protiv kraljevih protivnika u Slavoniji i kad je morao odstupiti, napao ga je bosanski Husrev-beg i kod Đakova ubio, a glavu mu poslao na uvid sultanu. Usledile su i zavade oko Pavlovog nasledstva, a nisu sačuvani tragovi o broju onih koji su iz Šumadije Bakiće sledili.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave