INTERVJU KOJI IZLAZI SAMO NA BOŽIĆ: Episkop bački dr Irinej Bulović - SPC je sačuvala svoje svetinje

Novosti online

08. 01. 2023. u 17:09

PRIMEDBA da je Srpska Pravoslavna Crkva „predala i prodala” svoje nemanjićke svetinje na Jugu predstavlja, prosto-naprosto, podmetačinu: u Tomosu o autokefaliji se jasno i glasno kaže da Srpska Pravoslavna Crkva „ustupa na korišćenje” svoje istorijsko nasleđe novoj autokefalnoj Crkvi.

ИНТЕРВЈУ КОЈИ ИЗЛАЗИ САМО НА БОЖИЋ: Епископ бачки др Иринеј Буловић - СПЦ је сачувала своје светиње

Foto: SPC/Novosti

Sapienti sat (pametnome dosta)! Osim svega ostaloga, samozvani kritičari previđaju činjenicu da Srpska Pravoslavna Crkva nije imala dostupa svojim južnim eparhijama od 1941. godine pa donedavno, najpre zbog bugarske okupacije, a zatim zbog Brozove „makedonske” ideološko-policijske teorije i prakse. Danas i svi srpski arhijereji, počev od Njegove Svetosti Patrijarha, imaju dostupa svakoj svetinji u Severnoj Makedoniji – donemanjićkoj, nemanjićkoj i postnemanjićkoj – i svi arhijereji iz Severne Makedonije imaju dostupa svim srpskim svetinjama širom sveta. Malo li je?

Prema decenijskoj tradiciji našeg lista, u susret Božiću, Njegovo Preosveštenstvo Episkop bački dr Irinej Bulović, u razgovoru s Miloradom Vučelićem, komentariše i promišlja neke od najsudbonosnijih savremenih problema i najvažnijih pitanja čije će rešavanje uticati na budućnost srpskog naroda, ali ne manje i na sudbinu naše planete. Prilike dramatičnije nego proteklih godina usmerile su i ovaj razgovor: živimo stvarnost teškog rata i ozbiljnih pretnji da je moguće produbljivanje ratnih sukoba čiji bi tokovi mogli da učine upitnim čovekov opstanak.

Vaše Preosveštenstvo, očigledno je da je u nekim centrima planetarne moći osmišljen plan razbijanja Pravoslavlja. Sudeći po zbivanjima u Ukrajini, taj plan se uveliko ostvaruje. Pred sam rat stvorena je od dveju ukrajinskih raskolničkih grupacija takozvana Pravoslavna Crkva Ukrajine kojoj je Carigradska Patrijaršija dodelila spornu autokefalnost. Može li se govoriti o tome da je ovaj postupak Carigradske Patrijaršije bio jedan od uzroka sadašnjeg krvoprolića u Ukrajini?

Može, ali samo veoma uslovno. Nemoguće je, naime, poverovati da je Carigradska Patrijaršija želela sadašnje krvoproliće u Ukrajini kada je, na nekanonski način, stvarala svoju crkvoliku, ali nikako i crkvenu, parastrukturu u Ukrajini, zaobilazeći postojeću većinsku kanonsku Crkvu koju je do dana sprovođenja svoje odluke i sama priznavala, a suštinski je priznaje i sada jer se ne usuđuje da je proglasi nekanonskom i nepostojećom. Tako je nastao neverovatan kanonski oksimoron: Patrijaršija koja pretenduje na svoju jurisdikciju nad ukupnom pravoslavnom dijasporom na svim kontinentima pozivajući se na kanonsko načelo da u istom gradu, odnosno na istoj široj teritoriji, ne mogu paralelno vršiti jurisdikciju dva episkopa, u praksi postupa dijametralno suprotno načelu i poretku koje zastupa – u grad i oblast sa jednim, postojećim i opštepriznatim episkopom, postavlja drugog, paralelnog, a uz to nepokajanog i bezblagodatnog raskolnika. Carigradska Patrijaršija je pritom sve vreme znala koliko je postmajdanska ukrajinska vlast, projektovana kao najradikalnija antiruska garnitura u direktnoj službi NATO-a i političkog „Zapada”, ne samo zainteresovana za transformaciju raskolničkih grupacija u svojevrsnu državnu Crkvu nego i maksimalno aktivna u progonu realne kanonske Crkve (šikaniranje sveštenstva, otimanje hramova i nasilna „preregistracija” parohija, teror nad vernicima…). Ako ništa drugo, za čitavo vreme svoje neslavne vladavine Porošenko nije, takoreći, izbijao sa obala Bosfora! Nikome – a najmanje vrhu Velike Hristove Crkve u Carigradu – nije bila potrebna posebna pronicljivost kako bi shvatio da će anticrkveno i antirusko gonjenje u uslovima rata između Rusije i kolektivnog Zapada na tlu nesrećne Ukrajine biti mnogo žešće nego što je bilo pre izbijanja sukoba.

Taj državni teror doživljava svoj vrhunac upravo ovih poslednjih dana, a ilustruje ga ne samo svetogrdni razbojnički upad policajaca i „bezbednjaka” u najveću svetinju Ukrajine i čitavog ruskog pravoslavnog sveta, Kijevo-pečersku lavru, nego i stavljanje van zakona kanonske Ukrajinske Pravoslavne Crkve i pretnja da će je „proevropski” i „demokratski” opredeljena ukrajinska država jednostavno zabraniti, ako ne i ukinuti, ne govoreći, naravno, „ako Bog da”. Na sve to, podrazumeva se, vrli zastupnici demokratije i ljudskih – a među njima i verskih – prava i sloboda s obe strane Atlantika mudro ćute jer, po njima, u Kijevu se viteški (!) brane njihove „vrednosti” i njihovi „ideali” dok je diktatura, kažu, bila i ostala trajno svojstvo Kremlja. O tempora, o mores!

Javnosti je delimično poznato da su mnogi posredno, a neki – kao Svetejši Patrijarh moskovski Kiril, mnogi teolozi iz Grčke i iz drugih jelinofonih Crkava, ali i iz naše pomesne Crkve, i ugledni verujući intelektualci – neposredno, blagovremeno i otvoreno, pre nego što je vrh Carigradske Patrijaršije doneo svoju ne samo spornu nego i protivkanonsku odluku o proglašenju autokefalnosti takozvane Pravoslavne Crkve Ukrajine, ukazivali na široki spektar različitih pogubnih posledica do kojih može doći. Posledice na koje je ukazivano ticale su se, kako već rekoh, unutrašnje situacije u samoj Ukrajini, koje su ubrzo i nastupile: otimanje hramova od kanonske Crkve, šikaniranja, pritisci i tako dalje. Ukazivano je na to da je put kojim smo se nadali da Fanar neće krenuti odveo još bolnijem cepanju Crkve u Ukrajini, još dubljem raskolu… Isto tako, ukazivano je na posledice na svepravoslavnom planu, pre svega na narušavanje odnosa među pomesnim Crkvama, koje je, svi to znamo, zakonomerno nastupilo. I sâm sam, budući da Njegovu Svetost patrijarha Vartolomeja poznajem dugi niz godina, zapravo decenijama, njemu lično, kao i drugim carigradskim arhijerejima i teolozima, bez okolišenja govorio o mogućim posledicama popuštanja političkim uticajima, ili pak nedovoljnog poznavanja dubinskih dimenzija problematike Pravoslavlja u Ukrajini, apelovao da se na svaki način izbegne mešanje u vitalno kanonsko područje Ruske Crkve. Govoreno je i da Pravoslavna Crkva na svim nivoima – od eparhijskog, pa preko pomesnog i sve do vaseljenskog – mora biti organizovana i mora se njome upravljati na načelu sabornosti i da nas samo takav način života i upravljanja čini verodostojnim, autentičnim, u savremenom svetu, prvenstveno pred rimokatolicima. Ali nažalost, ni argumenti mnogih, kao ni argumenti sveštenih kanona i iskustvo prošlih vekova, u krajnjoj liniji ni Sveto Predanje Crkve Istoka, nisu uzeti u obzir.

Foto tanjug

Dakle, svi koji su upozoravali vrh Carigradske Crkve imali su u vidu kako crkvene posledice tako i unutrašnja trvenja, čak do bratoubilačkog nasilja u Ukrajini. Ali nije se moglo predvideti da će sukobi među pravoslavnima – bez obzira na to što su bili ili inicirani ili, po izbijanju, dodatno podsticani od strane nepravoslavnih, pa i otvoreno antihrišćanskih sila, unutrašnjih i, još više, spoljašnjih – biti iskorišćeni kao prolog i mizanscen za međudržavni sukob, sa milionima izbeglica, uništavanjem gradova, desetinama hiljada žrtava među vojnicima obeju strana, ubijenim i ranjenim civilima…

Ovakav tragični razvoj događaja jeste rezultat svetskih procesa kudikamo složenijih i dalekosežnijih nego što su zatrovani odnosi između Rusije i Ukrajine (projekat Anti-Rusija, državni progon svega ruskog u Ukrajini, naročito Crkve, ruskog jezika i kulture, dugogodišnji teror nad ruskim i ruskojezičnim stanovništvom Donbasa, odbijanje NATO-a da Ukrajina bude neutralna tampon-zona i njegova namera da iziđe na granice Rusije i tako dalje). Verujem da svi mi, u svim Pravoslavnim Crkvama, treba da osećamo istu sastradalnu ljubav prema jednima i drugima i da se neprestano molimo da Gospod mira što skorije vrati mir među braću i da nipošto ne učestvujemo u propagandi onih sila koje deklarativno jesu za mir, ali ga „promovišu” tako što šalju sve više oružja u Ukrajinu i tako rade na tome da rat što duže potraje…

Situacija u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, u hrišćanskom svetu i u svetu uopšte odavno nije bila izazovnija. Šta su, po Vašem mišljenju, osnovne teme s kojima bismo se eklisiološki – dakle prema duhu i učenju Crkve – morali suočiti, kako na osnovu kanonskog predanja tako i na osnovu najviše duhovne vrline, rasuđivanja, koja bi nam pomogla da odvojimo dnevnu politiku od, uslovno da kažemo, „ontologije” Tela Hristovog?

Nema tema koje ne pripadaju Crkvi ukoliko ih sagledavamo na način na koji ste Vi zaključili postavljeno mi pitanje. To znači: ukoliko ih sagledavamo i merimo Hristom, Njegovim učenjem, Njegovim čudesnim Rođenjem koje ćemo uskoro proslaviti, Njegovim životom i čudesima koja je činio, a najviše Njegovim Krstom i Vaskrsenjem. U tom smislu, Crkva ne prihvata nikakve restrikcije: o nečemu, kažu, ona može da govori i daje svoj sud, a o nečem ne može, jer je tu, tobože, nadležna samo „struka” i analogna joj „nauka”, stranačka politika ili nešto slično.

Primera ima mnogo. Pokušavali su, za vreme proglašene epidemije virusa korona, da nam oduzmu pravo da se pričešćujemo, čak i da idemo u hram na službu Božju. Srpska Crkva se tome oduprla dok neke druge pomesne Crkve nisu imale snage da i pod takvim pritiskom svedoče jevanđelsku istinu, Hristovo učenje. Nedavno su neki pokušali i da Crkvi oduzmu pravo da ukaže na to šta je svetinja braka i porodice, a kroz to su zapravo pokušali da Crkvi oduzmu pravo da ispoveda hrišćansku veru. I tu se Crkva snažno oduprla, a desetine hiljada vernika je stalo u odbranu bogodanog prirodnog načina života, u odbranu svetinje braka i porodice. Dalje, pokušali su – štaviše, i dalje pokušavaju – da Crkvi oduzmu pravo da ukaže na to da nakaradnoj „džender-ideologiji” nije mesto u školskom sistemu. I tu su ljudi Crkve, vernici, autentični intelektualci, učinili ono što je nužno za svoj narod, za svoju decu, pa verujem da će, i pored pritisaka, iz školskih udžbenika i iz čitavog sistema obrazovanja i vaspitanja biti eliminisana ta ideologija. Dalje, mnogi smatraju da Crkva, koju inače doživljavaju samo kao najmasovniju nevladinu organizaciju, nema pravo da učestvuje u zaštiti elementarnih prava svog vernog naroda, kao, na primer, prava na opstanak i bezbednost na Kosovu i Metohiji, prava da bez straha i zazora, pretnji i zabrana, koristi svoje narodno ime i pismo u Hrvatskoj i tako dalje.

Pomenuću još neke univerzalne teme i probleme kako bih naglasio da po prirodi stvari ne postoji ništa pod kapom nebeskom, ništa što je stvoreno i stvarnosno, a da ne može ili ne treba da bude briga Crkve. Zašto je to tako? Zato što je Bog i stvorio svet da bi on postao Crkva, zajednica ljubavi između Boga i čoveka kao krune božanskog stvaralaštva i zajednica ljubavi među ljudima. Ta zajednica ujedno obuhvata, kroz čoveka, sve što je stvoreno: bića i stvari, živu i neživu prirodu. Sav svet, makrokosmos i mikrokosmos, treba da bude u Carstvu nebeskom, bolje reći da bude Carstvo Božje. Ako je tako, kako onda Crkva da prihvati da se ne stara za svoju decu i za tvorevinu Božju? Tu spadaju i socijalni, politički, medicinski, kulturni i drugi problemi. Njima duhovna dimenzija prethodi i stoga je Crkva dužna da se njima bavi i na planu teorije i u praktičnom životu. Neki naši teolozi često koriste termin akademska teologija, a meni se čini da bi kod pojedinih ispravniji bio naziv kabinetska teologija, lišena životnih sokova i organske veze sa životom i spasenjem. Toliko je danas problema i izazova u svetu, u našem narodu takođe, koje je nužno razmotriti i bogoslovski i interdisciplinarno. Teme koje sam pomenuo smatram suštinski važnim. One se ne tiču pitanja društvenih nazora i prizemne politike, pogotovu ne one dnevne, partijske i partokratske, nego su, baš kako ste rekli, u pitanju ontološka, suštinska, pitanja, vere i života.

Pred savremenim svetom, što znači i pred Crkvom, nalazi se preteško pitanje rata i mira, kao i upotrebe oružja za masovno uništavanje. Slede pitanja bioetike i izazovi bioetičke tehnologije, koja se primenjuje ili je na putu da se primenjuje u praksi: stvaranje života u laboratorijama; genetske konstrukcije radi određivanja pola deteta; stvaranje gena koji će, navodno, isključiti bolest; kloniranje čoveka i drugih sisara; zaustavljanje starenja (!), proizvodnja bioloških kompjutera… Susrećemo se, zapravo se ubrzano sudaramo, sa čitavim kompleksom pitanja vezanih za veštačku inteligenciju i promenu načina života ljudskog roda. Prvo i glavno pitanje jeste pitanje ljudske slobode, odnos ponude koju nameće kompjuterski algoritam i slobode izbora, od kupovine košulje do izbora bračnog druga. Mnoga zanimanja će, hteli mi to ili ne, preuzeti roboti ili kompjuterski programi: upravljanje vozilima i saobraćajem u celini; snabdevanje vodom, strujom i grejanjem; zapošljavanje i upravljanje radnim procesima; kontrola ličnih dokumenata i putnih isprava i još mnogo toga. Sve su ovo teme s kojima se moramo suočiti u duhu Jevanđelja i po učenju Crkve, a sav njihov spektar se svodi na pitanje svih pitanja: da li ćemo izabrati Hrista ili Antihrista? Da li ćemo ostati slobodne i odgovorne ličnosti, bogolika slovesna bića, ili ćemo, po Platonovoj šaljivoj definiciji, biti puki dvonošci bez krila? Da li će čovečanstvo biti velika porodica u Domu Božjem ili zbir brojeva (ne ličnosti!), kako je turobno predviđao genijalni Zamjatin pre tačno sto godina u svom futurističkom romanu „Mi”? Ili će ono biti orvelovska „životinjska farma”, na kojoj su sve „svinje” međusobno jednake i ravnopravne, s tim što su neke malo više jednake i ravnopravne? Pravoslavni hrišćani i drugi koji u Hrista veruju, kao i svi ljudi koji veruju u Boga i Njegovu pravdu, znaju kakav će biti konačni ishod – trijumf Dobra nad Zlom. Ali s kim biti, sa Bogom ili sa protivbožnim silama, pitanje je sad, pitanje je svagda.

Pre davanja autokefalnosti takozvanoj Pravoslavnoj Crkvi Ukrajine, Carigradska Patrijaršija je povukla Tomos iz 1686. godine kojim je Kijevska mitropolija pripojena Moskovskoj Patrijaršiji. Poznavaoci kanonskog prava smatraju da je taj postupak Carigradske Patrijaršije nelegalan, i većina Pravoslavnih Crkava ga nije priznala. Ovom postupku obradovale su se neke organizacije koje sebe nazivaju Pravoslavnim Crkvama, kao što su takozvane Crnogorska Pravoslavna Crkva i Hrvatska Pravoslavna Crkva. Može li se zamisliti trenutak da Carigradska Patrijaršija počne deliti Tomose o nezavisnosti takvim Crkvama?

U godini dodeljivanja fiktivne autokefalije nepostojećoj Crkvi u Ukrajini, tačnije dvema na silu i privremeno objedinjenim bezblagodatnim raskolničkim grupacijama, uz ignorisanje kanonske i jedine postojeće Crkve u Ukrajini, u svim zvaničnim dokumentima kako Carigradske Patrijaršije tako i svih ostalih pomesnih Pravoslavnih Crkava Kijevska mitropolija sa svim svojim sufraganim episkopijama navedena je kao autonomna ili samoupravna crkvena oblast u sastavu Moskovske Patrijaršije. I gle čuda: uprkos tome, Carigradska Patrijaršija posle punih trista trideset i tri godine zvaničnog prihvatanja i, potom, ćutanja volšebno otkriva da njen sopstveni zvanični kanonski akt iz 1686. godine nije bio ispravan i validan i da je Kijev, i ne znajući to, čak i ne sluteći to, sve vreme zapravo bio u jurisdikciji Carigrada, zbog čega je on, navodno, vlastan i nadležan da konačno, u skladu sa svojim navodnim ekskluzivnim pravima i privilegijama, meritorno definiše kanonski status Crkve u Ukrajini, koja, uzgred budi rečeno, 1686. godine nije postojala ni u teoriji ni u praksi (postojala je samo Kijevska mitropolija, mali deo današnje Ukrajine, dok u savremenoj Ukrajini postoji stotinak kanonskih eparhija).

Taj postupak crkvenog Carigrada je većina Pravoslavnih Crkava ili izričito ili prećutno doživela kao nelegalan, pogrešan i bremenit opasnostima po jedinstvo Pravoslavlja, pa zato i dalje priznaje kanonskog mitropolita kijevskog i sve Ukrajine Onufrija, a ignoriše građanina Sergeja Dumenka („mitropolita Epifanija”). Naša pomesna Crkva, Srpska i Svetosavska, poštuje vekovni kanonski poredak Pravoslavne Crkve i pridržava ga se, žali zbog nastale duboke duhovne i kanonske krize u Pravoslavlju i molitveno se nada da će ona biti prevaziđena. Daj Bože da se to desi što pre! Velika Hristova Crkva u Konstantinopolju pokazuje, doduše, tendenciju da svoju jurisdikciju proširi na celokupnu pravoslavnu dijasporu na svim kontinentima i da interveniše u unutrašnjem životu autokefalnih Crkava, ali smatram – štaviše, uveren sam – da takve karikaturalne pseudocrkvene organizacije kao što su one koje ste spomenuli i druge, njima slične, neće biti kandidovane za priznavanje, a kamoli za neki Tomos o samostalnosti, iako o tome maštaju.

Svedoci smo zbivanja u Ukrajini kada specijalne ukrajinske državne službe upadaju u pravoslavne manastire Ukrajinske Pravoslavne Crkve Moskovske Patrijaršije, kao što je drevna Kijevo-pečerska lavra i još neke crkve i bogoslovije, gde vrše premetačinu optužujući ih da su špijunski centri koji rade za rusku vojsku. Kompromitujući materijali za ukrajinske policijske službe su sve knjige štampane na ruskom jeziku, pa čak i božićne i uskršnje poslanice patrijarha Kirila. Došlo se do toga da se na prostorima koje kontroliše ukrajinska država služba Božja može služiti samo na ukrajinskom jeziku. Mogu li se takvi primeri naći u prošlosti?

Ne, nigde i nikada.

Takvu logiku „Pravoslavne Crkve Ukrajine” prihvatile su i neke pseudocrkvene organizacije stvorene na kanonskom prostoru Srpske Pravoslavne Crkve, kao što je, pre svega, „Crnogorska Pravoslavna Crkva”. Ova organizacija ne priznaje srpski jezik i ćirilicu, u svojim opštenjima koristi crnogorski i hrvatski jezik i „crnogorsku” ili hrvatsku latinicu. Može li se dogoditi da dođe dan kada će se takve organizacije, uz podršku snažnih policijskih službi, založiti za zabranu bogosluženja na srpskom jeziku i korišćenja ćirilice?

Ne verujem da se tako nešto može dogoditi, bilo u Crnoj Gori bilo igde. U Crnoj Gori je Pravoslavlje već odnelo, hvala Bogu, istorijsku pobedu nad državnim projektom stvaranja i nametanja morbidne montenegrinske sekte, stvorene registracijom u policijskoj stanici na Cetinju. I srpski narod u Crnoj Gori – u kojoj postoji jedinstveni fenomen da se dva rođena brata nacionalno različito izjašnjavaju, jedan kao Srbin, a drugi kao Crnogorac – doživljava svoju renesansu i svoj trijumfalni povratak na javnu scenu, što je već postalo i noćna i dnevna mora za novokomponovano „dukljanstvo” i „montenegrinstvo”.

Otužan je i tužan fenomen Crne Gore: nekršteni ateista, „generalisimus” Milo osniva „Crkvu”, ali svoje unuče ne krštava u njoj – jer zna da njegova tvorevina nije nikakva Crkva – nego ga na krštenje nosi čak u Stambol, gde, reda radi, pali sveću, ali se ne osenjuje znakom časnoga krsta, što je i dobro pošto krst njemu ništa i ne znači. Ali Milova epoha je zauvek prošla, po Božjoj i ljudskoj pravdi. Uzgred budi rečeno, ja Mila poznajem iz vremena Žute Grede, kad on nije bio Srbin nego velikosrbin. Kad je lagao sebe i druge, tada ili docnije, bilo bi dobro da sam saopšti javnosti, ali mislim da to neće učiniti.

Carigradska i Moskovska Patrijaršija su u tragičnom sukobu, koji se produbio i jurisdikcijskim sukobom Moskve sa Aleksandrijom u Africi, što je, opet, posledica činjenice da je Aleksandrijska Patrijaršija, na tragu Fanara, priznala legitimnost ukrajinskih raskolnika. Koliko je ova situacija bremenita opasnostima po jedinstvo Crkve od Istoka?

Ne manje od situacije prouzrokovane prethodnim odlukama Fanara.

Pod ogromnim pritiskom kijevskog režima, Ukrajinska Pravoslavna Crkva Moskovske Patrijaršije prestala je da pominje patrijarha Kirila i donela odluku o konačnoj „autokefalizaciji”, zapečaćenu odlukom o samostalnom varenju mira za krštenje. I ovo je kanonski problematičan postupak. Koliko je reč o politici, a koliko o pitanjima sabornosti i Crkve uopšte?

Prestanak pominjanja moskovskog patrijarha, pod ogromnim pritiskom kijevskog režima, kako s pravom podsećate, psihološki i etički je sasvim razumljiv. Ali tome ne treba, čini mi se, pridavati preterani značaj. Pravoslavna Crkva u Ukrajini, u Rusiji i širom pravoslavnoga sveta, ostaje u jedinstvu vere i poretka, a to je jedino merodavno. Mirovarenje ne menja stvar: istorijski i kanonski, svaka eparhija ima pravo na mirovarenje, a kamoli svaka autokefalna Crkva.

Očigledno je da je, posle smrti mitropolita Amfilohija, verni narod Crne Gore snažno stao iza mitropolita Joanikija i episkopa Metodija. Kako gledate na sadašnje verske prilike u Crnoj Gori?

I prethodnih godina smo razgovarali o duhovnom buđenju i isceljenju naroda u Crnoj Gori, posle skoro osam decenija nasilja koje je trpeo od vlastodržaca, čiji cilj je bio da radikalno izmene ili, tačnije, da ponište identitet srpskog naroda Crne Gore i da obezbože sve Crnogorce, i Srbe i nesrbe. Taj surovi inženjering se, nažalost, događao svuda, a ne samo u nekadašnjoj Srpskoj Sparti, u isto vreme dok smo mi Srbi – glasnije od svih, a možda i jedini, kao da su nam vezane i oči i uši – pevali: „Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana…”

Pošto je danas u Crnoj Gori nemalo onih koji tvrde da jesu ono što nisu i da nisu ono što jesu, iako su njihovi bliži ili dalji preci za to što su bili i glavu na panj stavljali, vidimo da je surovi inženjering, utemeljen na „pasjim grobljima” i na desetinama hiljada pobijenih, imao dosta uspeha. „Strah životu kalja obraz često”, govori Njegošev vladika Danilo. Naš patrijarh vrlo dobro razume ljudske slabosti i strahove. Zato je, besedeći u Podgorici pred desetinama hiljada vernika uoči ustoličenja novog mitropolita crnogorsko-primorskog, u bratski zagrljaj pozvao i onu našu braću koja nas ne priznaje za braću. Taj poziv patrijarh Porfirije često ponavlja i on stoji i danas. Koliko je značajna patrijarhova odluka da on i mitropolit Joanikije ne podlegnu brutalnim pritiscima i opasnim pretnjama (ali ni „dobronamernim” sugestijama „prijatelja”) da se Joanikijevo ustoličenje obavi u Podgorici, a ne u Cetinjskom manastiru, kakva je drevna praksa i odluka Sabora, od tog 5. septembra 2021. do danas često nas podsećaju oni koji ne misle dobro ni srpskom narodu ni Srpskoj Crkvi.

Takvi su se oglašavali sa Cetinja i iz Podgorice, kao i iz beogradskog „kruga dvojke”, zatim iz Sarajeva, ali je, gle, ubedljivo najviše besa i otrovne mržnje prema patrijarhu Porfiriju i mitropolitu Joanikiju, zbog njihove muževne odlučnosti, došlo iz Zagreba. Čak su, više od hrvatskih ratnih veterana i ekstremnih „katoličkih” intelektualaca, bes pokazivali takozvani slobodoumni levičari. Da ne izostane, u jednom od svojih uobičajenih nesputanih izliva „hrišćanske ljubavi” prema srpskom narodu i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, o ustoličenju na Cetinju oglasio se i donedavni „korifej ekumenskog dijaloga Crkve u Hrvata”, sisački biskup Vlado Košić. Biće da je neuspeh namere da se osujeti jedan uobičajeni crkveni čin, praktikovan ko zna koliko puta u istoriji, otkrio da je u hrvatskoj politici – levoj ili desnoj, svejedno – kada je reč o Srbima kao narodu, o Srpskoj Crkvi i državi, teško pronaći razliku. Crnu Goru su do 5. septembra 2021. i jedni i drugi doživljavali kao hrvatsko „zadnje dvorište”.

Ali šta da radimo? Sve ima svoj kraj, pa i povijesni snovi o „Crvenoj Hrvatskoj do Valone”. Posle svega, situacija u Crnoj Gori je kristalno jasna: ogromna većina naroda je uz Svetosavsku Crkvu. Naš narod, premda nije imao priliku da uči katihizis i da se verski obrazuje, bolje i od ponekog sveštenika razume da celosno pripada Crkvi, bogočovečanskoj Zajednici slobodnih ličnosti, krštenih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Stoga je narod, kada je bila ugrožena crkvena imovina, znajući da je to istovremeno napad na nacionalni srpski identitet, a ne manje i na duhovni (pravoslavni) identitet onih Crnogoraca koji ne žele da se deklarišu kao Srbi, branio crkvenu imovinu odlučnije nego sopstvenu.

Nadam se da će se proces stabilizacije prilika nastaviti. Dobar znak je potpisivanje Temeljnog ugovora između crnogorske države i Srpske Pravoslavne Crkve. Posle neslavne uloge epizodiste, bivšeg premijera Krivokapića, sledeći premijer Crne Gore Dritan Abazović zakonski je, uprkos pretnjama, izjednačio većinsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu sa drugim Crkvama i verskim zajednicama koje su već imale regulisan odnos sa državom. Od trenutka susreta i razgovora sa njim prilikom njegove posete Patrijarhu srpskom smatram ga ne samo časnim čovekom i odgovornim državnikom „staroga kova” nego i svojim prijateljem, zbog čega i ovom prilikom prizivam na njega blagoslov Božji (bekim ili, kako nekad naučih, „šnjeten bol”). Još je dosta posla ostalo, na primer vraćanje verske nastave, ali verujem da će moja braća arhijereji Joanikije i Metodije u normalnijim društvenim okolnostima mnogo lakše nego do sada ostvarivati prava Crkve.

Kakvi su odnosi s Makedonskom Pravoslavnom Crkvom – Ohridskom Arhiepiskopijom, sa arhiepiskopom Stefanom na čelu, kojoj je Srpska Crkva nedavno priznala autokefalnost? Kako se ostvaruju dogovori koje su postigle dve Crkve?

Odnosi su, hvala Bogu, ne dobri nego bratski. Suštinski, egzistencijalno, duhovno, mi smo bili, jesmo i bićemo jedna Crkva. Posle vaspostavljanja evharistijskog i kanonskog jedinstva sa Majkom Crkvom, u našem slučaju sa Srpskom Crkvom (ona je, napominjem, u vremenu pre Svetoga Save bila u sastavu Ohridske Arhiepiskopije), a time i sa vaseljenskim Pravoslavljem, imamo sledeću – površinski neobičnu, ali suštinski jedino moguću – situaciju: formalno, dve Crkve su se međusobno udaljile (jer je autonomna postala autokefalna), a sadržajno, egzistencijalno, zbližile su se i ujedinile više nego ikada pre. Kada su naša braća u Severnoj Makedoniji shvatila i prihvatila da Srpska Patrijaršija ne tera inat o pitanju autokefalnosti koju su tako dugo i žarko priželjkivali, pa nje radi i na stazu raskola stupili, ali da im je uslov svih uslova na putu ka tom cilju da ga moraju ostvariti isključivo na kanonski ispravan način, vrativši se u legitimni, od Srpske Crkve dati im 1959. godine status najšire crkvene autonomije u njenom okviru. Čim su tako postupili, Srpska Crkva im je, bez uslovljavanja i odugovlačenja, blagoslovila ne samo povratak iz raskola u jedinstvo nego i odavno željenu autokefaliju. Ta naša braća su se uverila da Srpska Crkva nije protiv njih nego za njih i da nije protiv njihove autokefalije (uostalom, ionako su vekovima bili samostalna, mada ne i formalno autokefalna, Crkva) ukoliko ona doprinosi uspešnijem duhovnom i pastirsko-sotiriološkom delovanju u narodu i za narod. Na kraju krajeva, crkvenopravni status neke Crkve nema uticaja na ontološku činjenicu da sve pomesne Crkve sačinjavaju jednu sabornu Crkvu.

Inače, razlika između autokefalnog i široko shvaćenog autonomnog statusa u samoj stvari je minimalna: u prvom slučaju prvojerarh ili predstojatelj pominje na bogosluženju sve pravoslavne predstojatelje Crkava, a u drugom samo svog neposredno nadležnog predstojatelja; isto tako, u prvom slučaju izbor predstojatelja ne podrazumeva obaveznu formalnu potvrdu nadležnog autokefalnog predstojatelja, a u drugom podrazumeva, što se u praksi svodi na isto jer potvrda izostaje jedino tada kada bi bio izabran dogmatski ili moralno neprihvatljiv kandidat ili kandidat iza kojega stoje vancrkveni faktori, to jest sile ovoga sveta, političke ili neke druge. Ukratko rečeno, autokefalija ne znači neki dodatni suštinski elemenat u biću jedne pomesne Crkve, neko osobito ontološko svojstvo, neku novu nota Ecclesiae, nego znači sistem organizovanja i uzajamnosti velikih crkvenih oblasti radi što efektivnijeg ostvarivanja primarnog zadatka Crkve, spasenja ljudi ili, drugim rečima, punoće njihovog autentičnog duhovnog života, dostojnog čoveka kao bogolikog i bogočežnjivog bića.

Autokefalija je, strogo uzevši, istorijska kategorija. Javila se dosta kasno, posle perioda primene mitropolitanskog sistema u ustrojstvu Crkve, i razvijala se postepeno. U najranijoj fazi hrišćanske istorije, valja naglasiti, svaka lokalna Crkva sa episkopom na čelu (danas je zovemo episkopijom ili eparhijom) bila je potpuno samostalna (danas kažemo autokefalna), ali uvek i obavezno u jedinstvu sa svim ostalim mesnim Crkvama. Tokom vekova, ne zaboravimo, neke autokefalije su nestajale, a nove nastajale. U svim tim menama i promenama, međutim, osnovno ustrojstvo Crkve, podrobno dokumentovano već na stranicama Novog Zaveta, što će reći od samog nastanka novozavetne Crkve, Crkve Hristove, uvek je ostajalo isto i neizmenjivo: to je episkopalno ustrojstvo (neki ga nazivaju i episkopocentričnim). Sistem saborne povezanosti i uzajamnog prožimanja samostalnih (autokefalnih) Crkava, većih ili manjih, bogoslovski ili eklisiološki kudikamo je autentičniji od monarhističkog ili piramidalnog ustrojstva, u kojem nema međusobno ravnopravnih patrijaraha i gde, umesto sabornosti i prvenstva časti, vlada načelo prvenstva vlasti, sa papom na vrhu „piramide” i sa svima ostalima ispod njega. U Pravoslavlju episkope biraju i postavljaju sabori, a u katolicizmu jedan čovek. Dalje, kod nas prvi po rangu episkop znači prvi u saboru jednakih (primus inter pares), a ne prvi in absoluto.

Poštenja radi, treba istaći da savremeno rimokatoličko bogoslovlje, izučavajući biblijske i svetootačke izvore, a delimično i pod uticajem pravoslavne teologije, sve više otkriva celishodnost i preimućstva načela sabornosti u crkvenim strukturama, i to na svim nivoima, od parohije do pape i Rimske kurije. Kod nas pravoslavnih pak, na čudan entropijski način, učestala je terminologija i retorika koja neodoljivo podseća na terminologiju i retoriku prvog vatikanskog koncila (1870): te „ja imam posebna prava”, te „ja imam privilegije”, te „ja imam specijalna ovlašćenja”, i tako dalje i tome slično. Ono što se, kao plod takvog mentaliteta – koji se zapatio negde više, negde manje – dešava u savremenom Pravoslavlju (trvenja, nadgornjavanja, razmirice, sukobi – sve do raskola među pojedinim pomesnim Crkvama) ne služi nam na čast i stavlja pod znak pitanja našu verodostojnost pred inoslavnim hrišćanima, koji su toliko očekivali od nas u domenu svedočenja o sabornosti, svedočenja ne samo rečju već i delom. Što pre smirimo sebe, što pre razapnemo sebe svetu i umremo za visokoumlje i gordoljublje, za samopreuznošenje i autoidolopoklonstvo, to pre će Hristos, Gospod svega i suvereni Gospodar istorije, ali i stradalni Sluga Gospodnji i dobrovoljni Sluga svih nas, Njegove „male braće”, ponovo uzvisiti nas do Sebe i do Svoje krsnovaskrsne slave. I da zaključim: sistem sabornog jedinstva sestrinskih autokefalnih Crkava je najbolji mogući sistem, ali kad ga u delo sprovode duhovno nezreli i nedorasli ljudi, onda on, zahvaljujući njima, u praksi postaje najgori mogući sistem. Neka se svako od nas potrudi da on ne bude najgori nego najbolji sistem, što u stvari jeste!

Dokle se, posle davanja autokefalnosti MPC od strane SPC, došlo s potpunim regulisanjem kanonskog statusa crkvene organizacije u Severnoj Makedoniji? Pošto su postojale izvesne kritike vezane za nedovoljno razjašnjen kanonski temelj priznanja MPC, šta biste Vi, kao višedecenijski učesnik pregovaračkog procesa, mogli o tome da kažete?

Status Crkve u Severnoj Makedoniji je kanonski potpuno i ispravno regulisan. Ispunjena su dva glavna uslova: nije prošla teza da Srpska Pravoslavna Crkva mora, jednostavno, da prizna puč, odnosno samoproglašenu autokefalnost (1967), a, sa druge strane, ona je na delu pokazala da joj prioritet predstavljaju jedinstvo Crkve i spasenje duša i savesti oko dva miliona vernika, a ne bilo kakvi parcijalni interesi. „Izvesne kritike vezane za nedovoljno razjašnjen kanonski temelj priznanja MPC”, koje spominjete, nemaju osnova ni u crkvenom pravu ni u eklisologiji uopšte. One svedoče isključivo o stavovima i mišljenjima jednog broja naših intelektualaca, većinom dobronamernih, ali ne i bogoslovski kompetentnih, s tim što su dobar deo njih mahom deklarativni hrišćani, a ne hrišćani-praktikanti, pri čemu jedan deo njih vrlo retko i ulazi u hram, ali ipak smatra da može da deli lekcije Patrijarhu srpskom.

(Pečat)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

KOJA JE CENA SLOMLJENOG DEČJEG SRCA? Kako su Hrvati, Bugari i Slovenci rasplakali mališane iz Srbije