FELJTON - USPOMENE IZ DETINJSTVA: STRAH OD BRATOUBILAČKOG POKOLJA

U JEDNOJ pjesmi koju sam napisao - „Vraćanje vidu djetinjem” kaže se:

Foto đakon Dragan S. Tanasijević

Vraćanje vidu djetinjem

OTAD  sam krenuo ovim putem, od 1953. godine, ja sam od tada, ruku na srce, od vremena Blaža Jovanovića koji mi je držao šešir 1953. na Vranjaku, na katunu, gdje smo izašli sa stokom. Kao nekad na Ilindan ili Petrovdan, mi svi okupljeni, kako je bio običaj... Ali tada je već bilo zabranjeno da se skupljamo na Ilindan ili Petrovdan. Prvi maj je bio dan određen za okupljanje i za praznovanje. Dakle, tog prvog maja, ili ne znam već kog, okupili se mi gore na Vranjaku. Mi, dječaci, radosni. Radosni. Katun oživio. Pjesma, kolo, seoske zabave, čobanske igre, nadmetanja. Skakali udalj i bacali kamena s ramena... I sjećam se da je moj brat bacao kamen bolje nego iko, a ja sam skakao dobro udalj. Sa momcima bih se nadskakivao, posebno sa mojim Moračanima i Vranjanima, i mojim Medenicama kumovima... I ja skačem, a onda je bio običaj imati neki šešir na glavi, i najedanput osjetih kako mi neko priđe i skide mi šešir sa glave. Pogledam, nepoznat čovjek drži moj šešir i govori mi: „Mladiću, smeta ti šešir.” Ja ne znam ni ko mi ga skide, a uopšte mi ni ne smeta. Ja sam se samo nasmiješio, i nastavio da se nadskakujem sa mojim kumom Medenicom. I Medenica me nadskoči, ja mu preskočim za pola stope, a ovi oko mene: „Bravo, pope, bravo, pope!” A ko mi je bio digao šešir sa glave? Glavom Blažo Jovanović! Boravio Blažo na katunima, podigli mu onu vilu na Vranjaku koja je sad sigurno propala, kao što je mnogo drugo šta propalo. Kao što je i sve što su gradili bez Boga i protiv Boga, i za narod a protiv naroda, propalo. I vrati on meni tada šešir.

BLAŽO Jovanović je poslije nekog vremena imao sjednicu komiteta partije u Kolašinu. Elem, on je na toj sjednici ispričao kako je bio na katunima, koga je vidio, šta je ko radio, i pred svima je rekao kako je vidio nekog otresitog mladića, a uz to je i dodao da je čuo kako je taj mladić dobar đak. Kada me je temeljno opisao, neko od prisutnih je rekao da je to sin Ćira Radovića. Odmah je neko i pridodao i kako pohađam popovsku školu. Začudio se Blažo Jovanović, i začuđen prokomentarisao: „Da li je moguće da ima još neko da ide u tu popovsku školu?” Nastala je najednom tišina, i on je dodao: „Da mu se da najbolja stipendija da se samo makne sa te škole.” I Radun Bakić, činovnik opštine, a moja majka je od Bakića, šalje mi pismo u kojem me poziva u opštinu. Kuća tog Bakića je na putu između Bistrice, moga sela i Bara Radovića. Ja krenem i svratim kod njega. „Radune, ja ne bih u opštinu. Nemam vremena, kosidba je, plašćenje sijena, sječa lisnika. Evo i danas sam bio u lisniku, i umalo prst ne odsjekoh. Nisam baš vičan majstor, još kad je žurba...” A Radun meni kaže: „Dobro što si ovdje došao...” i on ispriča meni tu cijelu priču. Posebno je naglasio kako je drug Blažo zadovoljan mnome, ali mu nije jasno da pohađam popovsku školu, pa je zbog toga odmah naredio da mi se dodijeli najbolja stipendija, samo da se maknem sa te škole. Radun sad nastavlja kako je ta škola propala i kako je... A ja ne ostajem dužan. On jednu, a ja tri... I odgovorih mu: „Za sada ja ovako. Bez Boga ne mogu! A ako promijenim odluku, ja ću doći da ti kažem.” Tako smo se rastali.

I POSLjE idućeg ljeta završio ja Bogosloviju. Pročulo se. Evo ti jednoga dana na čestitku jednog Perovića koji je rod, da ne kažem otac, jednog od glavnih koji me sada malo napadaju, u „Monitoru”. Dođe, upućen iz komiteta partije iz Kolašina, da mi čestita što sam završio sa odličnim uspjehom Bogosloviju, i da mi pusti stipendiju. Rekoh, srdačno ga upitah: „Što mi dajete stipendiju? Što drugima ne dajete no meni?” On je mirno odgovorio: „Neka, hoćemo tebe da izbavimo iz te škole. A ima li neki drugi fakultet za tebe?” Ja mu odgovorih: „Da nije Teološkog fakulteta, studirao bih medicinu.” „Dobro”, odgovorio je drug Perović. A u to vrijeme meni se nije niti rukopolagalo niti sam htio da se ženim, a i nijesam htio da prihvatim rukopoloženje nego sam samo htio da nastavim studije. Ako me ne prime na Teološki fakultet, jer onda su primali mali broj, morao sam onda da postanem pop, da se zapopim. A, rekoh, meni se nije u to vrijeme popilo, niti mi se ženilo. Sam sebi rekoh: „Ako me ne prime na Teološki fakultet, ja ću na medicinu.” Svjesno, razborito sam odbio ponudu za stipendiju koju je donio drug Perović. I prije Raduna.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije