Tamara Vučković Manojlović: Sedam decenija pozorišnih iluzija

POSLE sedamdeset godina, na isti dan (3. aprila) biće izveden "Kralj Betajnove" Ivana Cankara: predstavu kojom je otvoreno Jugoslovensko dramsko režirao je Bojan Stupica, idejni tvorac i graditelj kuće. U međuvremenu, menjali su se sistemi i države, ali zdanje na Cvetnom trgu svojim imenom i dalje podseća na blistave trenutke naše (ne samo) umetničke prošlosti.

Pročitajte još: POZORIŠNA KRITIKA: Komedija koju ljudi vole

Premijerno u JDP, novog "Kralja Betajnove" režira Milan Nešković. Trenutak je za slavlje, ipak:

- Proslava će biti primerena okolnostima koje su nas zadesile, preranim i tragičnim odlaskom Nebojše Glogovca. Bio je jedan od najznačajnijih stubova JDP, u svakom smislu - ističe direktorka Tamara Vučković Manojlović. - Neće biti velike svečanosti. Kao i svake godine, u podne ćemo dodeliti godišnje nagrade, a uveče izvesti "Kralja Betajnove". Promocija monografije o JDP planirana je u junu, a do kraja godine i dokumentarni film o istoriji teatra. Inače, prikupljanje građe o pozorištu bio je jedan od mojih prioritetnih zadataka kada sam došla na čelo kuće.

* Da li su sačuvani tragovi o najslavnijim događajima i ličnostima?

Pročitajte još: Pozorište “Pinokio”-45 godina kreiranja maštovitijeg i srećnijeg sveta

- Nažalost, o mnogim predstavama koje su pomerile istoriju teatra nemamo sačuvanu dokumentaciju i snimke. Tako kamerom nije zabeležena prva predstava u režiji Bojana Stupice, kao ni njegov "Dundo Maroje". Ne možemo videti kako je izgledao "Kralj Lir" u tumačenju Milivoja Živanovića, ali ni Ljube Tadića. Uskraćeni smo za "Prljave ruke" i "Kad su cvetale tikve" (obe u režiji Bore Draškovića), "Hamleta" sa Brankom Plešom, Stevom Žigonom, pa i Branislavom Lečićem. Posebno nam je žao što nemamo nijedan snimak Marije Crnobori na pozorišnoj sceni. Mnogo toga je izgorelo u požaru 1997. godine, ali je i spaseno velikim naporima u trenutku havarije. Tu su različita svedočanstva, zabeleške, plakati... U početku sporadično, naše redovno snimanje predstava počelo je tek od 2001. godine. U Istorijskom arhivu Beograda pohranjene su neke fotografije koje, između ostalog, beleže i posete slavnih ličnosti JDP.

Pročitajte još: "Nušić" otišao Berčeku

* Lorens Olivije i Vivijan Li 1957. godine gledali su na vašoj sceni "Braću Karamazove"...

- Među našim gostima bili su i pisci Žan-Pol Sartr i Hajner Miler, reditelji Žan Vilar i Anatolij Efros, glumci Žerar Filip i Danilej Sorano, a Ronald Harvud je 1994. godine došao na premijeru našeg (i njegovog) "Garderobera" u režiji Dejana Mijača.

* Imate plakat prvog "Kralja Betajnove", ali i "premijernog" gostovanja u inostranstvu?

- U toj prvoj podeli bili su Milivoje Živanović, Dejan Dubajić, Joža Rutić, Branko Pleša (igrao je u alternaciji sa Stevom Žigonom), Mlađa Veselinović, Marija Crnobori, Nada Riznić, Kapitalina Erić... U predstavi je učestvovalo i mnogo statista, među njima i velikih glumaca poput Milana Ajvaza i Zorana Ristanovića. Drago nam je i što imamo plakat s gostovanja "Dunda Maroja" u pariskom teatru "Sara Bernar" 1954. godine. Bio je to trenutak za pamćenje, između ostalog i zato što je reč o prvom odlasku u inostranstvo jednog jugoslovenskog pozorišta.

* Predstava za pamćenje svakako je i "Buba u uhu" u režiji Ljubiše Ristića, koja je imala više od 1.400 izvođenja?

- Igrala se i na velikoj i na maloj sceni, sve do smrti Nikole Simića. Inače, predstavom "Kin ili Košmar i genije" (u režiji Slavoljuba Ravasija) otvorena je 1968. godine mala scena, odnosno Novi teatar, koji će posle smrti pozorišnog maga Bojana Stupice poneti njegovo ime. Nikad renovirana, zatvorena je 2015, i mi ponovno dizanje zavese očekujemo, ako sve bude po planu, 2020. godine.

* Šta smatrate, u ovih sedam decenija, najznačajnijim momentima kuće?

- Teško je to reći. Sve je počelo od ideje Bojana Stupice o osnivanju pozorišta, a imao je u vidu moskovski teatar MHAT, koji su osnovali Stanislavski i Nemirovič-Dančenko. Naravno, važna je i uloga Dedinca, koji je podržao Bojanove ideje i uveo modernistički pristup. Značajni su upravnici, i Đoković, Belović, u novije vreme Jovan Ćirilov - koji je, nažalost, bio napadan zbog repertoarske politike. Pogotovo u početku.

* Tokom proteklih decenija menjao se, i u brojnom "stanju", vaš ansambl?

- U Jugoslovenskom dramskom svojevremeno je bilo osamdeset glumaca, jedan dug period pedeset, a danas nas je duplo manje. Dvadeset petoro za tri scene! Smanjivali smo se po raznim osnovama, tako da sada imamo na plati samo jednog inspicijenta i nijednog suflera. A naše pozorište je nastalo upravo na okupljanju ansambla, ljudi koji su stvarali i koji stvaraju određeni profil kuće. Stalni ansambl je preduslov za veliko pozorište, u svakom smislu te reči. Danas je glumački prosek godina 45, što je gotovo riskantno za nastavak ideje i onog što podrazumeva umetničko pozorište. Hteli ne hteli, imamo puno spoljnih saradnika (oko osamdeset glumaca), za dvadesetak predstava na našem aktuelnom repertoaru.

* Mihailovićeve "Tikve" bile su zabranjene, ali i mnogi drugi vaši naslovi su dizali prašinu?

- Jesu, u različitim vremenima i društvenim okolnostima. Opstajali smo, bez obzira na to da li su neke predstave izazivale pozitivne ili negativne komentare kulturne javnosti i vlasti. Na kraju ostaju upamćena visokoumetnička ostvarenja, čija slava je zavisila od naslova, ali i glumaca. Takve predstave su "Dundo Maroje", "Tarlekinova smrt", "Kralj Lir", u novije vreme "Buđenje proleća", "Rodoljupci", "Pozorišne iluzije", "Bure baruta"...

* Okupljali ste i velika rediteljska imena, koja su stvarala etiku i estetiku kuće?

- Prvobitna ideja i jeste bila da se okupe najbolji iz ondašnje Jugoslavije, s namerom da dosegnu najviše standarde. Stupica, Belović, Mata Milošević, Pleša, Mijač, Unkovski - neki su od njih. Zanimljivo je da smo pod našim krovom postavili i veliki broj praizvedbi, poput "Sibinjanki" Rastka Petrovića, Mihizovog "Banović Strahinje", "Balkanskog špijuna" Duška Kovačevića, Simovićevih "Šopalovića", Selenićevog "Ruženja naroda u dva dela"...

* Kojim putem ćete ići narednih decenija?

- Repertoarske linije suštinski su ostale iste, mi samo nastavljamo ono što su radili naši prethodnici. Ali menjaju se okolnosti, vremena. Na nešto možemo da utičemo, na nešto ne. Živimo u vremenu mobilnih telefona, pametnih satova, interneta, suočeni smo s poplavom komercijalnih sadržaja. Danas je svaki direktor pozorišta suočen sa administrativnim i finansijskim odlukama koje mu vezuju ruke. Održati visoke kriterijume, uz mali broj zaposlenih - veoma je teško. Da biste opstali, prinuđeni ste da razvijate tržišnu logiku. Mislim da je jedan težak period iza nas i nadam se da će ubuduće značajne institucije kulture dobijati još veću podršku države. Sigurna sam da će pozorište preživeti sve i nastaviti svoju misiju.