Hrvatski akademik: Andrić pripada svima

MI u Hrvatskoj tražimo razloge zašto Ivo Andrić nije naš, a u Srbiji se traže razlozi zašto je "njihov". Mi smo u Hrvatskoj isključivi, dok su Srbi uključivi - kaže, za "Novosti", akademik Krešimir Nemec, autor knjige "Gospodar priče" koja govori o velikom piscu i dobitniku Nobelove nagrade, a biće promovisana sredinom sledećeg meseca.

Sam Nemec tvrdi da mu je strano to "svojatanje Andrića", jer Andrić zapravo "pripada svima":

- To je uostalom bila i njegova želja, on se osećao Jugoslovenom, rušio je Austrougarsku i smatrao da će biti uspostavljena jedna srećna južnoslovenska zajednica. Kasnije se razočarao.

Kako je u javnost procurio deo rukopisa u kojem se govori o porodičnom poreklu pisca, te njegovim političkom i ljubavnom životu, autor knjige Nemec, koji je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kaže da je to samo mali deo onoga što je napisao godinama proučavajući građu.

- Na šezdesetak stranica pišem o Andrićevim političkim i ljubavnim krivudanjima, a knjiga ima više od 640 stranica i u njoj se Andrić obrađuje na mnogo drugačiji način od onog što se sada spominje u novinama. Znam da ljude na ovim prostorima ponajviše zanima "čiji" je Ivo Andrić pisac, i pikantni detalji iz njegove biografije. Ali mene je mnogo više interesovalo sve ono što Andrića stavlja u kontekst celog ovog prostora - kaže zagrebački akademik.

Nemec tvrdi da u Hrvatskoj nije dovoljno istražen opus Ive Andrića i da hrvatska politička i intelektualna elita, pa i akademska zajednica nisu mnogo proučavali važne činjenice iz Andrićevog života i opusa.

Dragan Dragojlović

U intervjuu koji je nedavno dao "Večernjem listu", Nemec je, međutim, osporio poslednju želju velikog pisca da se u Beogradu osnuje Zadužbina Ive Andrića, kao čuvar i pravni naslednik njegovog dela. Na takve tvrdnje reagovao je Dragan Dragojlović, upravnik Andrićeve zadužbine, koji, za "Novosti", kaže:

- Ovo nije prvi put da pojedinci iz raznih pobuda, najčešće nedobronamernih, unose smutnju u javnost o nečemu što je odavno potpuno jasno, zakonski potvrđeno i važeće.

Dragojlović iznosi činjenice i podseća da je veliki pisac pred odlazak u bolnicu, u svoj dom u Proleterskih brigada 2 pozvao dvojicu svojih prijatelja, istaknutih kulturnih poslenika Gvozdena Jovanovića i Milana Đokovića:

Ivo Andrić

- Tog 5. decembra 1974. izdiktirao im je svoju poslednju želju. Nažalost, Andrić se nije vratio iz bolnice, a posle njegove smrti izjava koju je dao ne bi mogla biti primenjena bez odgovarajućeg postupka. Prvi opštinski sud u Beogradu, posle procedure i utvrđujući da li je Andrić imao naslednika, kao i verodostojnost njegove izjave 28. juna 1975. doneo je rešenje prema kojem sva piščeva autorska prava i imovina pripadaju budućoj zadužbini, koja je osnovana 12. maja 1976. Tada je izabran i prvi upravni odbor u kojem su bili pisci i kulturni radnici iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije, i niko od njih nije doveo u pitanje i osporio legitimitet zadužbine. Toga su se neki poduhvatili mnogo godina kasnije, iz nekih posebnih razloga, ali za ovih 40 godina nijedno Andrićevo delo, ni u svetu ni u Srbiji, nije objavljeno bez dozvole Zadužbine.

BEZ SOBE U HAZU

U HAZU, gde postoji soba hrvatskih nobelovaca, nije spomenuto Andrićevo ime - kaže akademik Nemec, i dodaje da je proučavao svaki dokument koji je danas dostupan. Na osnovu toga zaključuje da nema razloga da ga Hrvati ne smatraju "svojim".