ISTORIJSKI DODATAK - IGRA KARATA BRITANACA I RUSA: Plan za iskrcavanje saveznika i martovski pregovori 1943. sa Nemcima

Milorad Ekmečić

03. 12. 2021. u 17:14

JOŠ pre nego što je pukovnik Bejli padobranom dospeo u četnički štab 24. decembra 1942, partizanske snage su se počele pripremati za slučaj savezničkog iskrcavanja na dalmatinskoj obali.

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - ИГРА КАРАТА БРИТАНАЦА И РУСА: План за искрцавање савезника и мартовски преговори 1943. са Немцима

Partizanska delegacija sa Nemcima / Foto Jutjub

Za sve vreme savezničkih odnosa zapadnih sila i Sovjetskog Saveza, postojao je problem otvaranja drugog fronta, Sovjeti su uvek pod tim podrazumevali iskrcavanje na francusku obalu, a ne na Balkan. Čerčil se protivio iskrcavanju preko Lamanša, jer je to uvek "bio krvavi kanal" i opredeljivao se za iskrcavanje manjih dimenzija.

I vođstvo Sjedinjenih Država je jedno vreme razmatralo mogućnost vojnih operacija preko Turske, Grčke ili jugoslovenske obale. Literatura se ne slaže u tome koja je ustanova sa savezničke strane prva izabrala balkansku strategiju.

Veselin Đuretić, u dokumentovanom istraživanju savezničkog odnosa prema Jugoslaviji (1992), citira naređenje generala Harolda Aleksandera generalu Mihailoviću iz septembra 1942, da preseče sve puteve koji vode na jadransku obalu, tj. bolje "na jug" poluostrva.

Vojislav Pavlović u analizi američke politike prema Jugoslaviji u vreme rata navodi pismo predsednika Ruzvelta Čerčilu od 11. novembra 1943. da dva generalštaba razmotre mogućnost daljih operacija "u Italiji, Grčkoj, i drugim delovima Balkana".

Još uvek se verovalo da je vojska pod komandom generala Mihailovića jedina prava oslobodilačka sila na jugoslovenskom prostoru. Jugoslovenska vlada u Londonu počela je pripreme za pomoć četničkih snaga, iako je hrvatski deo vlade (Juraj Krnjević) upozoravao da je četnička vojska isključivo srpska i da neće biti dobrodošla u Hrvatskoj. Amerikanci su odustajali od ove balkanske kampanje, a general Ajzenhauer predlagao je koncentraciju 215 divizija za udar preko Lamanša.

Tito i Koča Popović / Arhiva "Novosti", "Borbe" i Muzej Jugoslavije

POTREBNO je uzeti u obzir i ulogu javnog mnjenja u dve zemlje. U Sjedinjenim Državama su smatrali da je sovjetski sistem totalitarna diktatura, ali na njihovom frontu je bilo angažovano 250 nemačkih divizija, a na zapadu samo 90. Rat se nije mogao dobiti bez Crvene armije.

U istraživanju poljskog istoričara Džordža Kacevića o britansko-sovjetskoj politici prema Poljskoj (1979), navodi se da je Galupov institut ispitivao javno mnjenje Velike Britanije u julu 1942, što je pokazalo da je Sovjetski Savez popularniji od Sjedinjenih Država (62% prema 24%). Stav većine je bio da se mora sarađivati sa Sovjetskim Savezom, uz uslov da se Istočna Evropa pretvori u sovjetsku interesnu sferu. Poljska vlada u egzilu je predlagala da se iskrcavanje saveznika ostvari na balkanskim obalama, kako bi lakše maršovali do Varšave.

Upravo je to bio i neki faktor da se balkanska strategija izgubila, jer je Antoni Idn saopštio da je britansko javno mnjenje protiv poljskih interesa - "to nije pravično, ali je istina" Britanski generalštab je strahovao od separatnog mira Nemačke i Sovjetskog Saveza. U Laburističkoj stranci se smatralo da je sovjetski sistem jednopartijska demokratija, a ne diktatura.

Partizansko punomoćje za pregovore sa Nemcima

To su okolnosti kojima treba razmatrati rešenost generala Mihailovića da se vojnički obračuna sa partizanskim snagama u zapadnoj Bosni. Crnogorski četnici bi se italijanskim brodovima prebacili do Splita a drugi bi kopnenim putem išli prema zapadnoj Bosni. "Operacija Dinara" se odnosila na čišćenje tog planinskog masiva od partizanskih snaga. Nemci su na proleće 1943. počeli sa velikim operacijama slamanja partizanskih snaga na ovom području (planovi Weiss I i Weiss II).

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Sandžak teritorija oslobodilačkog pokreta

TITOV Vrhovni štab je prihvatio ove okolnosti i pokušavao da pregovara sa Nemcima. U uspomenama nemačkog "komandujućeg generala" u Hrvatskoj Gleza Horstenaua 1988. godine, navodi se da je početkom operacije Weiss I u januaru 1943. bilo predviđeno da 60.000 do 80.000 pravoslavnog muškog stanovništva bude odvedeno u roblje.

"Srećom", kaže on, mogla ih je pokupiti samo par stotina, "jer su partizani na svom odstupanju sa sobom odveli celo pravoslavno stanovništvo sa decom, ženama i domaćim životinjama". Motivi ovog preseljavanja nisu istraženi. Postoji opasnost da se radi o ceni pregovora sa Nemcima.

Ovaj podatak ima izuzetan značaj. Iako celo stanovništvo nije povučeno, zvanične fotografije Vrhovnog štaba (Žorž Skrigin) zaista su pokazale dramatične scene povlačenja naroda.

Zaključak bi morao biti da se nije radilo samo o privremenim sporazumima između Nemačke i partizana, nego o trajnoj deobi celog stanovništva. U februaru 1943. četnici su koncentrisali 13. 000 vojnika na području Neretve, kako bi onemogućili prelazak u istočnu Hercegovinu i uništili glavne partizanske snage. Edvard Kardelj je 22. maja 1942, iz Slovenije pisao Titu da se "u odnosu prema Italiji moramo spremati kao prema jednoj engleskoj imperijalističkoj bazi sa koje će, nesumnjivo, Englezi pokušavati da ubace k nama i našu "voljenu" londonsku vladu na silu". Kardelj je već tada predviđao da će Englezi pomagati Italijanima oko prisajedinjenja Trsta Ju goslaviji.

Kardelj i Tito

OD JESENI 1942. sa nekim zarobljenim nemačkim oficirom vođeni su pregovori o razmeni zarobljenika i mogućnosti da se oko toga dalje razgovara. Vrhovni štab je 8. marta 1943. dao punomoć komandantu Prve proleterske brigade Koči Popoviću za kontakt sa nemačkom stranom. Kao partizanska delegacija, određeni su, pored njega, koji je jedini išao pod sopstvenim imenom, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, tada šef Vojno - sudskog odseka Vrhovnog štaba.

Ti pregovori su vođeni u Gornjem Vakufu, Sarajevu i Zagrebu. Mišo Leković je 1985. opisao ove "martovske pregovore" prema raspoloživoj jugoslovenskoj građi. Posle razgovora u Zagrebu, sam Đilas je saopštio da "se nismo ustezali od izjava da bismo se tukli protiv Britanaca ukoliko se iskrcaju, jer se Britanci još nisu bili iskrcali, a i držali smo da bismo se morali s njima boriti ukoliko bi rušili našu vlast, odnosno pomagali uspostavljenje četničke vlasti".

Neprestano je naglašavano da su partizani samostalna politička snaga, nezavisna i od Moskve, da se bore protiv Nemaca. Volter Roberts u istraživanju nemačkih dokumenata (1973) proširio je partizanske uslove za saradnju - obustava neprijateljstva i uzajamnih napada, određivanje Sandžaka kao partizanske teritorije.

DRUGI istraživači su navodili da je partizansko vođstvo bilo spremno da stvara svoju državu istočno od Neretve, ugovor o zajedničkom ratovanju protiv mogućeg savezničkog iskrcavanja na jadranskoj obali i pomoć u oružju. Zaista je bilo naređeno nekim partizanskim jedinicama da prestanu borbu protiv nemačkih jedinica.

Jugoslovenska zvanična politika se pravila nevešta i nije nikada dala svoju verziju ove istorije. Do pojave knjige Miše Lekovića znatiželjnim istraživačima su stavljani na raspolaganje samo oni dokumenti koji su pregovore sa Nemcima svodili na pitanje priznanja partizanske vojske kao ratujuće strane.

Zna se da je Koča Popović, učesnik u ovim pregovorima, predlagao da se objave izvori koji su ostali na raspolaganju, ali je maršal Tito to zaustavio. Može se pretpostavljati da je sugestiju za ove pregovore davao Staljin, kako bi se na jugoslovenskom prostoru oslanjao na vojne snage koje kolaboriraju sa okupacijom. Zapadni saveznici su u četnicima to imali. Učesnik u pregovorima Milovan Đilas je u svojim uspomenama saopštavao samo zvaničnu jugoslovensku verziju.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Partizani traže oružje od Nemaca

U PRVOM nemačkom izveštaju o kontaktu sa trojicom izaslanika partizanskog Vrhovnog štaba u Gornjem Vakufu 11. marta 1943, na jednoj stranici gustog teksta je navedeno pet tačaka predloga. U prvoj tački se veli da nemačka strana nije odgovorila na raniji partizanski predlog o razmeni zarobljenika, s kraja januara 1943. To je predlagano i ranije.

Radilo se o razmeni nemačkih folksdojčera iz Jajca, 25 nemačkih zarobljenika, oko jedne stotine hrvatskih zarobljenika i 615 italijanskih. Najznačajnija, u celoj listi zahteva, jeste tačka treća:

"Komanda Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije stoji na stanovištu: a) da u postojećoj situaciji ne postoji nikakva osnova da nemački Vermaht vodi rat sa Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije, pogotovo ako se u obzir uzmu položaj, protivnik i interesi jedne i druge strane. Zbog toga bi bilo u obostranom interesu da se neprijateljstva obustave. U vezi s tim bi nemačka komanda i ova delegacija podneli predloge o jednoj eventualnoj zoni i pravcima ekonomskih i drugih interesa; b) Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije smatra četnike glavnim neprijateljem". U preostalim tačkama se zahtevala preliminarna obustava neprijateljstava, da nemačka strana naimenuje opunomoćenog pregovarača, dok bi eventualni važeći sporazum partizanska viša komanda morala da potvrdi. Posle prvog sastanka u Gornjem Vakufu, pregovori su nastavljeni u Sarajevu i Zagrebu. Partizanska strana je zahtevala priznanje teritorija istočno od Neretve (Raška oblast) kao svoju priznatu državu, odašiljanje nemačke pomoći u oružju i zajednička borba protiv mogućih britanskih pokušaja da, posle iskrcavanja, četnici obnove jugoslovensku državu. Đilas je zabeležio u uspomenama utisak da u Zagrebu žene nose kraću suknju nego pre izbijanja rata.

PORED ovoga sporazumevanja sa Nemcima, partizanski štab je poslao Svetozara Vukmanovića Tempa u Albaniju, Makedoniju i Grčku. On je u svojim uspomenama "Revolucija koja teče" (1971) propustio da kaže koji je bio pravi razlog ove njegove misije.

Partizanska delegacija sa Nemcima / Foto Jutjub

On je, zaista, znatno unapredio pokret otpora u svim tim oblastima. U Makedoniji je uspostavljen Pokrajinski komitet KP, određeno je da bugarski komunisti imaju svoju bazu najugoistočnoj strani, organizovao je jedinice na Kosovu i u Albaniji. Ipak je u jednom televizijskom intervjuu, posle objavljivanja svojih uspomena, na pitanje zašto je preduzimao tako golemi napor, odgovorio da je usaglašavao sve te snage za mogućnost pružanja oružanog otpora savezničkoj invaziji na Balkan.

Kominterna je "izrazila zabrinutost" za ove partizanske pregovore sa Nemcima, na osnovu čega deo istoričara misli da je Vrhovni štab to uradio sam. Valja sumnjati u ispravnost tog zaključka, jer sovjetska strana je morala i javno, kao i za dešifrovanje njenih poruka od britanskih i nemačkih službi, naglašavati samostalnost ovog poduhvata.

Pregovori su propali, najviše zbog menjanja opšte klime u kojoj je bila stvorena strategija savezničkog iskrcavanja na Balkan. Osnova te strategije je na kraju ostala - neophodnost da Sovjetski Savez dobije svoju zonu uticaja u istočnoj Evropi i zaštita Grčke i Turske, kao zapadne zone.

DRUGIM rečima, pokušaji da se četnički pokret stavi u akciju i počne ratovanje protiv osovinskih trupa, završio je još jednim četničkim porazom. Stanovište Slobodana Jovanovića da je britanska politika bila to da će se "pitanje Mihailovića rešiti u igri karata Britanaca i Rusa, zaista je i ostvarena u martu 1943. Kao cenu sporazuma sa Sovjetskim Savezom, zapadne sile su žrtvovale četnički pokret i odgurnule ga od sebe. To je bila njegova istorijska katastrofa. Za sve svoje marifetluke, podvale i lukavstva, Čerčil je u Staljinu našao sebi ravnog".

Posle Hitlerovog naređenja da se prekinu pregovori sa partizanima, Nemci nisu uspeli da u operaciji Swartz razbiju partizanske snage. U prepisci sa Musolinijem, Hitler nije odobravao saradnju ni sa četnicima, jer su oni ipak britanski saveznici, a deo italijanske vojske preko njih pokazuje antifašističke tendencije. To je razlog što su i Italijani napuštali četničke snage. Na Neretvi ih nisu snabdevali, pa su jeli presnu konjetinu.

Nemci su ih po istočnoj Hercegovini hapsili i terali u dva koncentraciona logora kod Soluna. Umesto istorijskog uspona, četnička vojska se raspala i vojnici pušteni kućama. Plima kolaboracije četnika s Nemcima je posledica ovog njihovog neuspeha u Dalmaciji 1943. General Mihailović je smatrao da su ga Britanci namerno izigrali, jer ga nisu upozorili na kapitulaciju Italije, pa čak i naredili, kad je do nje došlo, da ne preuzima italijanske jedinice, nego da ih stavi pod komandu Britanaca.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

London se poigrava sa Dražom

PRESUDNA tačka u razvoju jugoslovenske revolucije u periodu 1941-1945. bio je poraz četničkog pokreta sredinom 1943, na reci Neretvi. Štab Draže Mihailovića je od početka decembra 1942. planirao veliku vojnu operaciju protiv partizanskog uporišta u zapadnoj Bosni.

Četnici bi zauzeli Split i Sarajevo, a planirano je i prodiranje prema mađarskoj granici, kao što prikazuje Milan Lazić u svojoj "Istoriji ravnogorskog pokreta" (1997). Smisao tako nerealne strategije da se sa 15.000 neorganizovanih četnika, sa dodatkom još nekoliko hiljada koje bi se skupile prema Bosni, objasnio je sam general Mihailović na suđenju 1946:

Poručnik Elsford Kramer, Draža Mihailović, potpukovnik Mekdauel, kapetan Mitrani i Pranjani 1942. godine / Arhiva "Novosti", "Borbe" i Muzej Jugoslavije

"Izvešten sam od engleske misije, koja je bila kod mene u licu pukovnika Belija, da će se zapadni saveznici iskrcati uz našu jadransku obalu početkom 1943. godine. U tom cilju preduzeo sam sve što sam mogao da ovladam prostorom dalmatinskim kako bih mogao biti vodeća grupa u prodiranju saveznika na Balkanu. U tom cilju hteo sam da otklonim svaki partizanski uticaj na Dalmaciju".

GENERAL Mihailović je tada izričito optužio zapadne saveznike i kraljevu vladu u Londonu, da je to bio "jedan isti pravac, jedno isto držanje, nepomirljiv stav prema partizanskim odredima. Sve je to znao vojni kabinet emigrantske vlade u Londonu i složio se sa takvim stavom".

Ovo je potpuno menjalo strateške osnove četničkog pokreta, dolaskom Draže Mihailovića na Ravnu goru 11. maja 1941. Tada mu je osnovna smernica bila da ne počinje i ne izvodi nikakve ofanzivne akcije, da priprema narod i svoje jedinice, a da će njegovo vreme doći kad saveznici otvore front i četnici dobiju zadatak da iz pozadine zadaju ofanzivne udarce. Očekujući savezničko iskrcavanje na jadranskoj obali od početka 1943, on je pripremao i izveo takav prodor u Dalmaciju i srednju Bosnu.

NIJE sasvim jasno da li su zapadni saveznici bili čvrsto ubeđeni u iskrcavanju na dalmatinskim obalama. Čerčil je u maju 1944, zvanično objasnio vođama britanske zajednice naroda "da nikada nije bila ikakva veća akcija na Balkanu".

Draža Mihailović sa pukovnikom Robertom Mekdauelom, kapetanima Džordžom Muslinom i Nikom Lalićem / Arhiva "Novosti", "Borbe" i Muzej Jugoslavije

Ipak su se za takvu mogućnost svi pripremali, otkada je bilo planirano da se početkom 1943. napravi iskrcavanje na Siciliji. Zbog toga je postojao određeni nesporazum između Hitlera i Musolinija o neophodnosti uništenja pokreta otpora u Jugoslaviji, u obe njegove varijante. Musolini je nastojao da spase četnike kao snagu za obračun sa partizanskim jedinicama, ali je nemačka strana sumnjala da određeni ljudi u italijanskoj vojsci preko četnika imaju neke druge anglofilske namere.

General Mihailović je u ovo područje poslao Miroslava Perana i Krešimira Samodola, u nameri da u četničke jedinice ubace četiri hiljade katolika. Mislili su da u dolini reke Krke i Ravnih Kotara mogu dići 8.000 četnika.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri