STRAH OD OTVARANJA SRPSKOG PITANJA: Duh Ustava iz 1974. najdirektnije je ugrožavao jugoslovensku državu i generirao državnu krizu

Dr Ljubodrag Dimić

28. 05. 2021. u 19:00

PRAVO veta, dato republikama i pokrajinama u postupku promene Ustava i donošenju najvažnijih saveznih akata, poništavalo je suštinu federalizma

СТРАХ ОД ОТВАРАЊА СРПСКОГ ПИТАЊА: Дух Устава из 1974. најдиректније је угрожавао југословенску државу и генерирао државну кризу

Foto Arhiva

POLITIČKI sistem uspostavljen Ustavom iz 1974. učinio je Jugoslovensku strukturnu krizu dubljom, težom i bezizlaznijom. Tehnike prigušene ustavne borbe, primenjene u postupku donošenja najvišeg državnog pravnog akta, nedvosmisleno su pokazale da je nasleđe boljševičke KPJ i dalje veoma živo. Mešanje SKJ u sve sfere društvenog života i njeno najneposrednije upravljanje državnim aparatom govorilo je u prilog tezi da je Jugoslavija bila i ostala partijska država. Ustav iz 1974. nije umanjio političku moć SKJ. Opšta društvena stagnacija razotkrila je da proces destaljinizacije nije do kraja izveden. Pokazalo se da liberalizacija društvenih odnosa, koju zagovara Partija u godinama 1952-1972, nije, istovremeno, i njegova demokratizacija. Partija nikada nije iskazala spremnost na korenitu reformu svoga boljševičkog karaktera.

Stane Dolanc, Foto Arhiva

Slamanje državnog etatizma u Federaciji bilo je propraćeno njegovim ustoličavanjem u republikama i pokrajinama. Samoupravljanje nije uspelo da odigra integrativnu ulogu u jugoslovenskoj državi i društvu. Demontaža federalne države, tretirana kao proces "odumiranja države", uporedo je tekla sa jačanjem federalnih jedinica koje dobijaju sve atribute državnosti. Procesi reforme društva, države i političkog sistema presecani su u začetku. Zalaganje za dezangažovanje države u privredi nikada nije dalo rezultate. Apsolutna vlast ostala je do Brozove smrti nedeljiva, nakon čega je "distribucija moći" prebačena u republike i pokrajine. Jednopartijski sistem do kraja svog postojanja nije izgubio na autoritarnosti i nedemokratičnosti.

Partijski komiteti nikada nisu prestali da budu centri političke moći. Predstavnici JNA su, preko Teritorijalne odbrane i Opštenarodne odbrane, "delegirani" u sve organe vlasti republika i pokrajina. Ideološka opterećenja prema neistomišljenicima žilavo su opstajala. Pritisci na medije nikada nisu prestali. U političkom i javnom životu nije bilo prostora za drugačije mišljenje, a samim tim, ni za ljude sa integritetom, vlastitim mišljenjem i stavom.

Josip Broz Tito potpisuje Ustav iz 1974. godine, Foto Arhiva

To je krizi davalo izrazitu moralnu dimenziju. Duh Ustava iz 1974. najdirektnije je ugrožavao jugoslovensku državu i generirao državnu krizu. Pravo da savezne zakone izvršavaju organi federalnih jedinica brzo se pretvorilo u osam različitih tumačenja i primena zakona. Na delu je bio "ratoborni federalizam" u kome je moć veta pružala mogućnost svakoj federalnoj jedinici da pitanja od značaja za federaciju, stave u kontekst odnosa među republikama. Kada je u pitanju Srbija njeni zakoni gotovo da nisu obavezivali nikoga u pokrajinama.

Dušan Alimpić, Foto Arhiva

Pravo veta, dato republikama i pokrajinama u postupku promene Ustava i donošenju najvažnijih saveznih akata, poništavalo je suštinu federalizma. Savezni akti dobijali su ugovorni karakter. Nepromenljivost Ustava institucionalnim putem "okamenjivalo" je postojeće stanje. Jugoslovenska država prestala je biti politička zajednica svojih građana i njihovih nacionalnih, teritorijalnih, političkih, ekonomskih, ideoloških interesa. Suštinu nastalih promena rečito je definisao E. Kardelj ističući da Jugoslavija nije klasična federacija ali ni konfederacija, već "samoupravna zajednica naroda i narodnosti" zasnovana na zajedničkim interesima utvrđenim "samoupravnim i demokratskim ustavnim sporazumom među republikama i pokrajinama".

* * * * * * * *

SRBIJA ZAVISNA OD POKRAJINA

ASIMETRIČNOST, koju je jugoslovenska federacija imala od trenutka svoga nastajanja, počela je da dobija na značaju u onom času kada su pokrajine izjednačene, po pravima u federaciji, sa republikama i postale konstitutivni elemenat federacije. U Srbiji su uspostavljena tri sudska sistema. Zakonodavna nadležnost pokrajina izjednačena je sa republičkom a republike lišene mogućnosti da utiču na primenu svojih zakona na teritoriji pokrajina. Kriza u stvaranju pravnih normi, izazvana njihovim gomilanjem, porađala je neefikasnost sistema. U osetljivim pitanjima donošenja zakona, promene republičkog ustava, izbora i razrešenja članova Predsedništva SFRJ i delegata u Veću republika i pokrajina, republika je postala zavisna od volje svojih pokrajina koje su, uz ostalo, imale pravo veta i bile "kompletirane" za ostvarivanje vlastitog suvereniteta.

Josip Broz Tito u Dečanima, Foto Arhiva

Pokrajine su suštinski postale nezavisne od Srbije a republika, opet zavisna od svojih sastavnih delova. Nejednakost građana pred zakonima bila je posebno izražena na Kosovu, gde je srpska populacija bila izložena sistematskom teroru. Sudovi nisu bili samostalni i nezavisni od politike i uticaja lokalnih struktura moći. Sve to je uticalo da 16. januara 1975. Predsedništvo Srbije zatraži reviziju Ustava iz 1974. Zahtev je bio obrazložen stavom da je Ustav razjedinio republiku i da jedino Srbija u SFRJ nije ostvarila "svoje istorijsko pravo na nacionalnu državu u jugoslovenskoj federaciji". Na pitanju delotvorne promene ustavno-pravnog položaja Republike radila je grupa pravnih stručnjaka koju je angažovalo Predsedništvo Srbije.

Tihomir Vlaškalić, Foto Arhiva

CILj OSNIVAČA državnih struktura Srbije bio je da Republika povrati i ojača svoju vlast nad pokrajinama. Toj temi bilo je posvećeno i desetak sednica partijskih struktura republike i pokrajina. "Plava knjiga" je postavila pitanje na koji način, u uslovima koji podstiču dezintegraciju Srbije, srpski narod "može da vrši svoje istorijsko pravo na jednakim pretpostavkama kao drugi jugoslovenski narodi". Tokom 1977. celokupni materijal o problemima koji nastaju na relaciji republika - pokrajine (kadrovska pitanja, narodna odbrana, planiranje, sudstvo, bezbednost i drugo) uobličen je u strogo-poverljivi elaborat poznat kao "Plava knjiga".

Pojava tog ekspertskog materijala otvorila je spor državnih i partijskih struktura u republici. Opsednuto strahom od otvaranja "srpskog pitanja" i političke krize koju je ono moglo proizvesti partijsko rukovodstvo Srbije je sadržaj "Plave knjige" ocenilo neprihvatljivim. Umesto jačanja vlasti republike nad pokrajinama partijsko rukovodstvo je ostalo na kursu potiskivanja i centralističkih i partikularističkih tendencija u Srbiji. U postojećem sporu arbitrirao je Josip Broz. Na sastanku sa predstavnicima SK Srbije (T. Vlaškalić), SK Vojvodine (D. Alimpić) i SK Kosova (M. Bakali), održanom 27. jula 1977, Broz je naglasio da ne treba menjati ustavna rešenja o položaju pokrajina. Tada niko jasno nije istakao da pokrajine nisu i ne mogu biti republike kao i da pokrajine imaju svoju republiku i svoju državnu zajednicu - Socijalističku Republiku Srbiju.

Mahmut Bakali, Foto Arhiva

Neuspeo pokušaj promene ustavno-pravnog položaja Srbije bio je propraćen kritikom zagovornika te ideje. Na udaru vlasti, sada sa drugih pozicija, bile su teze o Srbiji kao zaštitniku jugoslovenske integralnosti, "posebnoj brizi" Srbije za sudbinu Jugoslavije, najvećoj odgovornosti Srbije za "pravilan razvoj" zemlje. Zalaganje za "integralnu" Srbiju označavano je ostatkom i spasavanjem ideje o "velikoj Srbiji". U uslovima "pune nacionalne slobode" izrazom nepoverenja prema drugim narodima označavane su teze o materijalnoj iscrpljenosti uže Srbije, "pocepanosti" republike, pokrajinama kao državama u državi, žrtvama koje je srpski narod podneo za Jugoslaviju ali i one koje su označavane separatističkim i u kojima je isticano da je Srbija sama sebi dovoljna. Na udaru su bili i "teoretičari" koji su smatrali da jedino konstituisanjem jugoslovenske nacije Jugoslavija može biti održana kao država.

JOSIP BROZ je oktobra 1979. Josip Broz je, peti put, posetio Kosovo. Njegovi domaćini su ga upoznali sa "povoljnom političkom s

ituacijom u pokrajini", svojim uspesima u "marksističkom uzdizanju i ideološkom osposobljavanju članstva", "afirmaciji i obogaćivanju nacionalne ravnopravnosti", podizanju svesti stanovništva i spremnosti za odbranu zemlje. Za "nacionalističke tendencije" rečeno je da ih ima ali su po učestalosti i karakteru izjednačene sa "ispadima" u ostalim delovima Jugoslavije. Ukazano je da albanski nacionalizam i iredentizam nastupa na platformi "Partije rada Albanije i albanske reakcionarne i fašističke emigracije na Zapadu". Posebno je naglašeno da nacionalisti nisu uspeli da pridobiju "širi broj ljudi" i da se njihovi nastupi "najoštrije osuđuju od najširih masa radnih ljudi i omladine".

Josip Broz Tito na Kosovu, Foto Arhiva

Sa albanskim nacionalizmom izjednačen je srpski, koji "istupa u sprezi sa reakcionarnim snagama u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, sa reakcionarnom srpskom emigracijom na Zapadu, kao i nacionalističkim snagama u SR Srbiji, koje sve skupa u svojoj reakcionarnoj antijugoslovenskoj aktivnosti osobito teže da spekulišu sa Kosovom". Broz je govorio o značaju "bratstva i jedinstva" i potrebi da ono bude ne samo sačuvano već i dalje unapređeno. U skladu sa tim tražio je beskompromisnu borbu protiv svakog nacionalizma posebno onog koji teži da izazove "nezadovoljstvo Albanaca" i unese razdor među višenacionalno stanovništvo Kosova.

* * * * * * * *

ALBANCI TRAŽE REPUBLIKU MILOM ILI SILOM

JEDANAESTOG dana marta 1981, nešto manje od godinu dana nakon smrti Josipa Broza, na Kosovu i Metohiji izbili su masovni nemiri albanskog stanovništva. Bio je to treći po redu udar albanskog separatizma na jugoslovensku federaciju. Nakon demonstracija iz 1968, albanska politička oligarhija je trinaest godina predano radila na promeni položaja Kosova i sticanju statusa Republike. Ustavna rešenja iz 1974. omogućila su pokrajini gotovo potpunu izolaciju od Srbije. U istom vremenskom periodu država je permanentno ulagala u privredu i infrastrukturu Kosova. Od ukupno uloženih sredstava samo je 8% bilo prikupljeno u pokrajini, 65% bio je novac iz fondova republike i federacije, 27% činili su krediti (domaći i strani). Brži privredni razvoj je ipak izostajao a nezadovoljstvo akumulirano.

Lazar Koliševski, Foto Arhiva

Demonstracije su otpočele isticanjem parole "Uslovi" (Kuštet) da bi, uskoro nakon toga, bilo istaknuto: "Kosovo - republika", "Kosovo - Kosovarima", "Albanci smo, a ne Jugosloveni", "Ujedinjenje sa Albanijom", "Trepča radi Srbija koristi", "Živeo marksizam-lenjinizam - dole revizionizam", "Mi smo deca Skender-bega, vojska Enver Hodže", "Oslobodite naše drugove", "Dole buržoazija", "Nećemo tenkove - hoćemo Republiku", "Hoćemo republiku milom ili silom". Parole su obelodanjivale čitav jedan politički program, neprijateljski orijentisan prema Jugoslaviji i Srbiji. Na ulicama Prištine i ostalih kosovskih gradova (Podujevo, Glogovac, Vučitrn, Lipljan, Đakovica) demonstriralo je nedeljama više desetina hiljada Albanaca. Demonstracije su pratili fizički obračuni vlasti i demonstranata što je primoralo Predsedništvo SFRJ i Predsedništvo CK SKJ da 2. aprila 1981. donesu odluku o "proglašenju krizne situacije na teritoriji SAP Kosovo" a zatim i "vanrednog stanja na području opštine Priština".

Status republike, koji su 1981. tražili demonstranti, donosio je Kosovu važni atribut koji kao pokrajina nije imalo - pravo na samoopredeljenje do otcepljenja. Prekid državno-pravnih veza sa Srbijom i vezivanje Kosova i Metohije za gotovo nepostojeću federaciju, otvaralo je perspektivu spajanja sa Albanijom. Politički vrh SFRJ osudio je demonstracije i nazvao ih "kontrarevolucijom". S. Dolanc je stranim i domaćim novinarima govorio o sprezi najreakcionarnijih snaga sveta - "i fašističke, i najdogmatskije" koje stoje iza demonstracija i spremnosti države da normalizuje život na Kosovu svim potrebnim sredstvima. Na sednici Predsedništva SFRJ i Saveznog saveta za zaštitu ustavnog poretka, održanoj 29. aprila 1981, Lazar Koliševski je gušenje demonstracija, koje je tražio i podržao politički vrh Kosova, označio "demonstracijom snage i odlučnosti da branimo ustavni poredak naše zemlje". On je albanski iredentizam i nacionalizam, čiji je konačni cilj pripajanje Kosova Albaniji, označio osnovnim uzrokom nestabilnosti u pokrajini.

Demonstracije u Prištini, Foto Arhiva

Koliševski je "politiku Albanije" i njeno "neometano svakodnevno propagandno delovanje" smatrao "izvorištem nacionalističke euforije". Govorio je o propustima, nedoslednostima, slabostima koje je učinila država u idejno-političkoj, kulturnoj, obrazovnoj, ekonomskoj i drugim sferama. Smatrao je da istinsku ravnopravnost Albanci mogu da ostvare samo putem jačanja "zajedništva, solidarnosti i poverenja sa srpskim narodom i ostalim narodima i narodnostima SAP Kosovo i sa srpskim narodom u SR Srbiji". Koliševski je skrenuo pažnju na "pogrešne i krajnje reakcionarne teze" - "što slabija Srbija, to jače Kosovo", "što manja autonomnost Kosova u sklopu Srbije, to je snažnija Srbija", "slaba Srbija, jaka Jugoslavija". Postojanje "mamutskog Univerziteta u Prištini" (51.000 studenata) i malobrojnost radničke klase (178.000) bili su, za Koliševskog, još neki elementi koji su pothranjivali albanski nacionalizam.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

EJ, LJUDI, ALI BUGARSKA... Ovom pričom je Nikola Jokić šokirao Amere