BEG OD RAZGOVORA: Krijemo se jedni od drugih čak i dok smo konstantno povezani jedni s drugima

Šeri Terkl

22. 12. 2020. u 20:11

MI konstantno govorimo. Pišemo poruke, postavljamo izjave na društvenim mrežama i četujemo. Možemo čak početi da se osećamo lagodnije u svetu naših ekrana. Među porodicom i prijateljima, među kolegama i ljubavnim partnerima okrećemo se svojim telefonima umesto jedni drugima.

БЕГ ОД РАЗГОВОРА: Кријемо се једни од других чак и док смо константно повезани једни с другима

Foto: Depositphotos

Spremno priznajemo da bismo radije poslali elektronsku poruku ili mejl nego se posvetili sastanku licem u lice ili pozvali nekog telefonom.

Ovaj nas je novi posredovani život doveo u nevolju. Razgovor licem u lice je najljudskija i najhumanija aktivnost koju činimo. U potpunoj prisutnosti jedni za druge, mi učimo da slušamo. To je mesto gde razvijamo kapacitet za empatiju. To je mesto gde doživljavamo radost što nas čuju, što nas razumeju. A razgovor unapređuje samorefleksiju - razgovore sa samim sobom koji predstavljaju temelj ranog razvoja, a nastavljaju se tokom čitavog života.

Ali, u poslednje vreme, mi nalazimo načine da zaobiđemo razgovor. Krijemo se jedni od drugih čak i dok smo konstantno povezani jedni s drugima. Jer smo na svojim ekranima pred iskušenjem da sebe predstavimo onakvima kakvi bismo želeli da budemo. Naravno, izvedba je deo svakog sastanka svuda, ali preko interneta i u slobodno vreme, lako je sročiti, prekrajati i poboljšavati dok preuređujemo tekst.

Kažemo da se okrećemo telefonima kad nam je "dosadno". A često nam bude dosadno zato što smo se navikli na konstantnu povezanost i priliv informacija i zabavnih sadržaja. Večito smo negde drugde. Na času, u crkvi ili na poslovnim sastancima obraćamo pažnju na ono što nas zanima, a onda kada nas ne zanima, gledamo u svoje uređaje kako bismo našli nešto što nas zanima. Sada u rečniku postoji reč "fabovanje" (engl. phubing) koja znači održavanje kontakta očima dok kucamo poruke. Moji studenti mi govore da oni to stalno rade i da nije tako teško.

Počinjemo o sebi da mislimo kao o jednočlanom plemenu, lojalni sami sebi. Proveravamo poruke u trenucima tišine ili onda kada zov onlajn sveta jednostavno deluje neodoljivo. Čak i deca više vole da jedni drugima pišu poruke nego da razgovaraju licem u lice s drugovima. A čak i umesto da sanjare, pri čemu bi se mogli osamiti sa svojim mislima, oni radije pišu poruke.

Sve to postaje beg od razgovora, barem onog koji je nestrukturisan i spontan, razgovora u kom se igramo sa idejama, u kom dopuštamo sebi da budemo potpuno prisutni i ranjivi. A to su razgovori u kojima bujaju empatija i bliskost, a društvena akcija dobija snagu. To su razgovori u kojima u obrazovanju i poslu buja kreativna saradnja.

Ali ovi razgovori zahtevaju vreme i mesto, a mi govorimo kako smo prezauzeti. Ometeni za stolom tokom obeda i u dnevnoj sobi, na poslovnim sastancima i na ulicama, pronalazimo tragove novog "tihog proleća" - termin koji je skovala Rejčel Karson kada smo postali spremni da vidimo da je zajedno sa tehnološkim promenama došla i pretnja po našu okolinu. Sada smo stigli do još jednog trenutka prepoznavanja. Ovoga puta tehnologija implicira pretnju po empatiju. Uočili smo da čak i utišan telefon sprečava odvijanje važnih razgovora. I samo prisustvo telefona u vidnom polju izaziva kod nas osećaj smanjene međusobne povezanosti, manje međusobne posvećenosti.

***

Sećam se generacije koja se prva susrela sa umreženim personalnim računarima osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka. To su bile mašine kojima ste "odlazili" kada ste hteli da igrate igrice, pišete, radite s tabelama ili šaljete elektronsku poštu. Kompjuteri su nudili pomoćna sredstva za produktivnost i mnoge nove užitke, ali nisu nagoveštavali da pisanje poruka može zameniti govor.

Samo nekoliko godina kasnije pojaviće se grupe dece koja su odrasla uz pametne telefone, društvene medije i govorljive digitalne pomoćnike. Danas su ova deca, koja nisu više deca, naši učitelji, poslovni ljudi, lekari i roditelji...

(Iz knjige "Obnovimo razgovor - Moć razgovora u digitalnom dobu", izdavač "Klio", prevod Marina Vicanović)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri