ODLEĆU UNEPOVRAT ČUDESNE REČI OVOGA JEZIKA Izveštaj iz učionice: Iskušenje sve veće ubogosti leksičkog fonda među đacima

Piše Vladimir Dimitrijević

13. 09. 2022. u 09:10

U nizu "učiteljica", "nastavnica", "vaspitačica", "spajalica", đaku ni "spajalica" nije za izbacivanje - to je, smatraju budući studenti, žena iz "kol centra" koja spaja taksistu sa mušterijom

ОДЛЕЋУ УНЕПОВРАТ ЧУДЕСНЕ РЕЧИ ОВОГА ЈЕЗИКА Извештај из учионице: Искушење све веће убогости лексичког фонда међу ђацима

Ilustracija Tošo Borković

Zidaru je lako: kad mu

je teško, kuće zida.
Lekaru još lakše: kada je
bolestan, ljude leči.
Meni je najteže, ljubavi
moja čista - mene u jatima napuštaju reči.

Tako je pevao naš veliki Brana Petrović, poreklom iz Bjeluše kod Arilja, temeljno iz Slatine, prestonice detinjstva njegovog, a blizu Zablaća Disovog. I ovih dana ni o čemu ne mislim toliko koliko o Braninim stihovima. Oni mi ne daju da tonem u dremež naviknutosti na kruženje apsurda u kome živimo, krećemo se i jesmo.

Kao profesor književnosti, ulazim u učionice u kojima sede naša lepa i pametna deca, koja će, avaj, uglavnom da se odškoluju u svojoj zemlji, pa da, jatimice, krenu u beli svet za crnim hlebom koji neonski sija. A Srbija da opusti, da nema ko u njoj da živi, osim staraca i starica u redu za groblje. U jatima odlaze naši ptići, deca naša, ali ima još jedan bol: u jatima nas napuštaju i naše lepe i pametne reči. I to ne samo u inostranstvu, gde se zaborave jer se retko kad koriste. Nego, ovde, u Srbiji, odleću unepovrat čudesne reči ovoga jezika. Ne samo što se među mladima malo čitaju knjige, i ne samo da se misli elektronskim sličicama i emotikonima, zvanim smajlići; nego je nestao i čitav svet u kome su mnoge reči bile samorazumljive, pošto bez njih nije bilo stvarnosti.

Ako već godinama nema tromesečne snežne zime, kako će deca znati za reč celac, koja svedoči o snegu bez prtine? Ako nema dede i babe da žive kako se živelo, neće se školarci setiti ni trapa (rođen 1969, gledao sam svog dedu u Kulinovcima kod Čačka kako zatrapljuje jabuke i kruške). Ili, kako mi priča kolega koji priprema maturante za prijemne ispite: zbuni se đak kad treba da izbaci uljeza iz niza - kovač, spavač, plivač, korbač, jer nije čuo za korbač, pošto odavno nema kočijašenja. U nizu učiteljica, nastavnica, vaspitačica, spajalica đaku ni spajalica nije za izbacivanje - to je, smatraju budući studenti, žena iz "kol centra" koja spaja taksistu sa mušterijom. Čovek gleda rečima, a ne očima. U hemijskoj laboratoriji ja sam slep, jer ne znam šta je koji instrument i čemu služi. Nemam reči da gledam po laboratoriji. A u biblioteci ja, knjiški moljac, nisam slep: svuda je putokaz do putokaza. Zar je slučajno da novonastanjeni, kad se presele iz rodnog kraja, prvo imenuju brda, šume i vode, pa tek onda grade kuće? Ko će živeti u svetu onemelosti?

Jedan od preduslova smrti leksike je dominacija tehnologije nad svim oblastima ljudskog života i rada. Tehnološka opsednutost procesom umesto sadržaja ruši sav misaoni i etički svet na kome je čovečanstvo zasnivalo svoje postojanje. Tehnologija je, s obzirom na to da je stalno usmerena ka "usavršavanju", u direktnoj suprotnosti s tradicijom. Tradicija više ne može da opstane. U doba Tome Akvinskog, sholastička teologija je svoje metode primenjivala na oblast nauke, i grešila; danas tehnologija hoće da zameni teologiju, i da princip "novo je uvek bolje" uvede u društvo, koje se time iz korena čupa. Tajne ljudskosti svode se na tehnička pitanja poverena "ekspertima". To, naravno, ima uticaja na našu decu.

I tako, posle uragana digitalizacije, imamo iskušenje s kojim se, kao pedagozi, u učionici suočavamo: iskušenje onemelosti, iskušenje sve veće ubogosti leksičkog fonda među đacima kojima predajemo.

Pre no što pristupim Šantićevoj "Večeri na školju", sa svom lepotom njene eufoničnosti i ekspresivnosti, krenem da proverim koje su reči nepoznate učenicima trećeg razreda društveno-jezičkog smera Gimnazije u Čačku, uglavnom solidnim i spremnim na saradnju. Bio sam zapanjen kad sam shvatio šta je nejasno trećacima! Naravno, reč "puk" (običan narod) im ne može biti jasna, osim ako se ne sete "Gorskog vijenca" i tumačenja Njegoševih stihova: "Pučina je stoka jedna grdna." Ali, kad uvidite da oni ne razumeju ni "pučina plava spava" (morska pučina!), ni "hrid", ni "trne" (misle da to ima veze sa trnjenjem u ruci ili nozi, a ne sa utrnućem sunčeve svetlosti), ili da ne shvataju da je infinitiv od "dršće" - drhtati, a da infinitiv od "ištu" nije "ištati" nego iskati, stvari postaju ozbiljnije. I profesor mora da se zabrine.

Na kraju jedne školske godine, dao sam maturantima test (naravno, bio je anoniman, i nisam ga ocenjivao) da bih proverio kakvu leksiku baštine. Tako sam mogao saznati da je, u njihovoj svesti, "kicoš" - otpadnik ili onaj koji zbija neprijatne šale, čak i cicija, da je "svojta" - rodbina naše rodbine ili da je svojta bliža porodica, a rodbina dalja, da je "rmpalija" čovek koji mnogo radi, ili radi bez rezultata ili je, pak, neuredan, a voli da pije i slavi, da su đakonije "bespotrebni predmeti", ili neke stvari sitne poput narukvica, čak "gluposti", da je "svetkovina" domovina ili su to manastiri i crkve, da je "šturo" naštinu, da je "stamen" bezosećajan i okamenjen, da nam je dozlogrdio onaj koji nam je došao glave.

Često im nije bila jasna razlika između žagora i žamora: "Žagor je buka, žamor je tišina." Ili: "Bučniji je žamor. Žagor predstavlja dečiju graju." Ili: "Ne znam značenje ovih reči, ali mislim da je žagor bučniji."

Bilo je i duhovitih odgovora. Recimo, rmpalija je veliki, grub i jak čovek, koji jednom rukom diže traktor, a drugom menja gumu. Ili: "Brđanin iz Čajetine." Žamor je kad razgovor utihne, a žagor kad se rasplamsa.

Deca su uglavnom znala značenja reči (pitao sam šta znači "blagorodan", "celac", "kusati", "šturo", "rodbina", "svojta", "rmpalija", "svetkovina", "đakonije", "ružiti", "baština", "potkopavati", "kicoš", "pogreb", "dozlogrditi", "žamor", "žagor", "stamen"), ali je bilo i mnogo neodgovorenog. Recimo, reč "celac" niko nije znao šta znači.

Ipak, ne smemo se predati.

Vreme je da, kako znamo i umemo, počnemo veliku borbu za reči. To će biti jedna od ključnih bitaka za budućnost naše dece, jedinu budućnost koju imamo.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (1)

NAGRADA STEVAN TOTOROVIĆ ZA MIRJANA MILOVANOVIĆ: Na Pogledima 2024 pohvaljeni Veroljub Naumović, Danilo Paunović i Marija Aranđelović